Preživjela je Aušvic, Mengeleove eksperimente, gubitak porodice, a onda šokirala svijet kada je nacistima oprostila

“Ponedjeljkom, srijedom i petkom držali bi me nagu u sobi sa mojom sestrom bliznakinjom i mnogim drugim blizancima, i do osam sati dnevno. Mjerili su svaki dio mog tijela, poredili to sa mjerama moje sestre i potom sa svojim zapisima. Drugim danima – utorkom, četvrtkom i subotom, vodili su nas u laboratoriju. Vezivali su mi ruke da zaustave protok krvi, uzimali su mnogo krvi iz lijeve ruke, a u desnu su mi davali najmanje pet injekcija. Ni tada ni danas nismo znali šta su bile te injekcije”, sjeća se Eva

Eva Mozes Kor rođena je 1934. godine. Imala je sestru bliznakinju. Mirjam i ona su bile treće i četvrto dete svojih roditelja. Živjeli su u veoma malom selu u Transilvaniji, u Rumuniji. U maju 1944. godine, Eva i njena porodica vozom su dovedeni u koncentracioni logor Aušvic.

“Izašli smo iz vagona. Vršena je selekcija između onih koji će živjeti i onih koji će umrijeti. Ljudi su plakali, gurali se, psi su lajali… Pokušali smo da pronađemo smisao i ja sam se osvrnula kako bih pokušala da razumijem kakvo je to mjesto. Nikada ranije nisam vidjela ništa slično. I dok sam se osvrnula, shvatila sam da su moj otac i moje dvije starije sestre nestali. Nikada ih više nisam vidjela”, sjeća se ova žena.

Eva i Mirjam držale su se za majku svom snagom, pokušavajući da ne izgube i nju. Nacistički vojnik je jurišao sredinom selekcione platforme, vičući na njemačkom: “Blizanci, blizanci”. Primijetio je djevojčice i pitao je da li su bliznakinje. Evina majka ga je pitala da li je to dobro, a on je rekao da jeste. Onda je ona rekla da jesu.

NESTANAK PORODICE

“U tom trenu prišao je drugi vojnik i gurnuo našu majku desno, a nas lijevo. Mi smo plakale, ona je plakala. Posljednje što pamtim su majčine ruke ispružene u očaju, dok su je odvlačili od nas. Nisam joj rekla ni ‘zbogom’, ali nisam shvatila da će to biti posljednji put da je vidimo. Sve to se dogodilo u roku od 30 minuta od napuštanja voza. Moja cijela porodica je nestala. Ostale smo samo Mirjam i ja. Držale smo se za ruke i plakale. Bile smo Mengeleove bliznakinje, a tek smo kasnije saznale šta to znači”, priča danas Eva.

Doktor Jozef Mengele, poznat kao Anđeo smrti, izvodio je eksperimente na blizancima. Njegov zadatak je bio da ustanovi kako da poveća stopu rađanja pripadnika arijevske rase.

Eva svjedoči da ih je ozloglašeni doktor brojao svakog jutra, u želji da zna “koliko ima zamorčića”. Ona je opisala eksperimente koji su vršeni nad njom i njenom sestrom.

“Ponedjeljkom, srijedom i petkom držali bi me nagu u sobi sa mojom sestrom bliznakinjom i mnogim drugim blizancima, i do osam sati dnevno. Mjerili su svaki dio mog tijela, poredili to sa mjerama moje sestre i potom sa svojim zapisima. Drugim danima – utorkom, četvrtkom i subotom, vodili su nas u laboratoriju. Vezivali su mi ruke da zaustave protok krvi, uzimali su mnogo krvi iz lijeve ruke, a u desnu su mi davali najmanje pet injekcija. Ni tada ni danas nismo znali šta su bile te injekcije”, sjeća se Eva.

Eva i Mirjam (Foto: auschwitz.dk)

Poslije jedne od tih injekcija Eva se razboljela, tresla se od groznice i visoke temperature. Ruke i noge su joj otekle i mnogo su je boljele. Avgustovsko sunce joj je pržilo kožu, dok je drhtala. Imala je ogromne crvene fleke na tijelu.

DVIJE NEDJELJE ŽIVOTA

Tokom sljedeće posjete laboratoriji nisu joj vezali ruke. Umjesto toga, izmjerili su temperaturu i odmah je odveli u bolnicu.

“Bolnica je bila druga baraka, puna ljudi koji su mi djelovali više kao mrtvi, nego kao da su živi. Sljedećeg jutra je došao Mengele, sa još četvoricom ljekara. Nikada me nije pregledao, samo je pogledao listu u kojoj je upisano kolika mi je temperatura i onda je rekao: ‘Šteta, mlada je, a ima samo još dvije nedjelje života’. Od te naredne dvije nedjelje ostalo mi je samo jedno jasno sjećanje: kako puzim po podu barake, jer nisam mogla da hodam. Puzila sam do drugog kraja barake da bih došla do česme sa vodom, i dok sam puzila padala sam u nesvijest nekoliko puta, govoreći sebi da moram da preživim”, priča Eva.

Poslije dvije nedjelje, groznica se smirila i Eva se osjetila mnogo snažnije. Trebalo je da prođu još tri sedmice prije nego što se skroz unormalila temperatura male logorašice i prije nego što su je vratili kod sestre.

“Mirjam… Kad sam se vratila sjedjela je na krevetu, gledajući u prazno. Kad sam je pitala šta joj se desilo, rekla je da ne može i ne želi da priča o tome. I nismo pričale o Aušvicu sve do 1985. godine”, ističe Eva.

Te godine joj je sestra ispričala da je dvije nedjelje (baš one dve sedmice koje je kao rok do kraja Evinog života naveo Mengele) bila pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom nacističkih ljekara. Poslije toga su je vratili u laboratoriju i dali joj mnogo injekcija od kojih joj je bilo loše.

Mnogo godina kasnije, kada je odrasla, Mirijam se udala u Izrael i zatrudnjela. Dobila je bubrežnu infekciju koja nije reagovala ni na jedan antibiotik. Tokom druge trudnoće, 1963, infekcija je bila toliko jaka da su izraelski doktori otkrili da su joj bubrezi zaostali, kao kod desetogodišnjeg djeteta.

SMRT MIRJAM

“Preklinjala sam je da više ne ostaje u drugom stanju, jer je svaka trudnoća bila rizik po njen život. Poslije trećeg tog porođaja bubrezi su počeli da joj otkazuju. Tada sam donirala svoj lijevi bubreg. Imala sam dva bubrega i jednu sestru, pa je to bio lak izbor. Međutim, godinu dana kasnije pronašli su joj maligne polipe u bešiki. Doktori su mi tražili da nađem naše dosijee iz Aušvica, ali nikada ih nismo našli i nikada nismo saznali šta nam je ubrizgano u tijela. Mirjam je umrla 6. juna 1993. godine”, sjeća se Eva.

Nekoliko mjeseci poslije Mirjamine smrti, Evu je nazvao profesor iz Bostona koji je rekao da želi da dođe i da se obrati studentima. Ali, rekao je i da bi bilo dobro i kada bi dovela nekog nacističkog ljekara. Tada se prisjetila projekta u kojem su prethodne godine učestvovale ona i njena pokojna sestra. Bio je to dokumentarac njemačke televizije o Mengeleovim blizancima i u njemu se pojavio i nacistički doktor iz Aušvica.

Jozef Mengele (Foto: Wikipedia)

“Pomislila sam da, ako je bio živ ’92. godine, moguće je da je živ i 1993. Našla sam njegov broj telefona, nazvala sam ga i pozvala ga u Boston. Rekao je da ne želi da ide, ali da bi volio da se sretne sa mnom u svojoj kući u Njemačkoj”, priča ova dama i dodaje da se nijednog trenutka nije dvoumila.

Avgusta 1993. godine Eva je otišla kod doktora Munča.

“Nisam planirala da ga pitam bilo šta. Ali, odjedanput, pitam ga da li je ikada prošao pored gasne komore, da li je nekada ušao tamo, da li je znao kako je funkcionisala… I rekao je: “Mhm…” Kazao mi je da je to košmar sa kojim živi svakog dana. Onda mi je objasnio kako je radila gasna komora. On je bio izvan nje i posmatrao kroz špijunku dok gas prodire u komoru. Gledao je kako ljudi umiru. Kad bi svi umrli i prestali da se pomjeraju, znao je da su mrtvi i potpisao bi izvještaj o smrti. Bez imena, samo broj ubijenih ljudi”, ispričala je Eva.

PRIZNANJE DOKTORA MUNČA

Tada ga je pozvala da ide sa njom u Aušvic 1995. godine, na 50-godišnjicu oslobođenja logora. Željela je da potpiše to što je rekao, ali da to učini u ruševinama gasne komore u Aušvicu. Pristao je. Eva Kor sada ima originalni dokument potpisan od jednog naciste.

“I ako ikada sretnem revizionistu koji kaže da se Holokaust nije dogodio, pokazaću mu taj dokument”, kaže dok joj glas drhti od emocija.

Htjela je da mu zahvali na pristanku da potpiše takvo svjedočenje, ali nije znala kako da to učini jednom nacisti. Deset mjeseci kasnije, probudila se sa idejom da mu napiše pismo oprosta. Znala je da će mu se to dopasti i da je to značajan poklon.

“Ono što sam otkrila o sebi mi je promijenilo život. Shvatila sam da imam moć da oprostim. Niko nije mogao da mi da tu moć, niti da mi je oduzme. Bila je samo moja, da je koristim onako kako želim. I to je bilo zanimljivo, jer sam skoro 50 godina bila žrtva i nikada nisam pomislila da imam moć nad svojim životom. Počela sam da pišem pismo, ali nisam znala kako da napišem taj oprost. Trebalo mi je četiri mjeseca da napišem. Onda sam poželjela da to neko pročita, pošto je moja dikcija u engleskom dobra, ali lošije pišem. Odnijela sam pismo mojoj bivšoj profesorki engleskog, da mi ispravi greške. Našle smo se tri puta i prilikom trećeg susreta mi je rekla: ‘Eva, ovo je lijepo. Oprostila si doktoru Munču. Ali, ti nemaš problem sa doktorom Munčom. Tvoj problem je doktor Mengele’. Nisam bila spremna da oprostim Mengeleu. Profesorka me je zamolila za uslugu. Rekla mi je da odem kući i da se pretvaram da je Mengele u sobi i da mu kažem da opraštam. Željela je da zna kako bih se osjećala ako bih mogla to da uradim. Pomislila sam da je to zanimljiva ideja”, sjeća se bivša logorašica.

Ulaz u Aušvic (Foto: Wikipedia)

Međutim, Eva je imala još bolju ideju. Uzela je rječnik i zapisala dvadeset užasnih riječi koje je pročitala jasno i glasno, zamišljajući da je Mengele u sobi. I na kraju je rekla: “Uprkos svemu tome, opraštam ti”.

“Osjetila sam se mnogo dobro. Ja, koja sam bila zamorče 50 godina, imam moć čak i nad Anđelom smrti iz Aušvica”, opisala je taj nevjerovatan osjećaj Eva.

Na obilježavanju 50 godina od oslobođenja Aušvica pojavili su se doktor Munč sa sinom, ćerkom i unukom i Eva Kor sa svojim sinom i ćerkom. Pročitala je i potpisala svoju deklaraciju amnestije, a doktor Munč je potpisao svoje svjedočenje.

“Osjetila sam se slobodno. Oslobođena od Aušvica, od Mengelea”, kaže Eva.

“Sada, kada sam mu oprostila, znala sam da će me se mnogo preživelih odreći. I tako je i bilo, i tako i jeste. Ali, šta je moj oproštaj? To je djelo sopstvenog zaliječenja, samooslobođenja, samopomoći. Sve žrtve, svi su povrijeđeni, osjećaju se beznadežno, bespomoćno, bez trunke moći. Želim da svi zapamte da ne možemo promijeniti ono što se desilo. To je tragično. Ali možemo da promijenimo svoj odnos prema tome”jerovatna žena.

Izvor: Dnevno.rs

Komentari

Subscribe
Notify of
guest

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH
error: Content is protected !!