Pola vijeka je čuveni crnogorski i jugoslovenski sportski novinar Milorad Đurković proveo prenoseći razne utakmice dok su ga milioni ljudi slušali pored radio prijemnika i televizora, nestrpljivo iščekujući rezultate.

Legendarni novinar za kojeg znaju i stari i mladi naraštaji poznat je, osim po izvanrednom poznavanju svog posla, i po anegdotama i lapsusima zbog kojih ga, između ostalog, brojni ljubitelji sporta obožavaju.

Đurković pripada plejadi čuvenih jugoslovenskih novinara, od kojih, nažalost, mnogi danas nijesu među nama. Dragan Nikitović, Mladen Delić, Boris Mutić… samo su neki od njih.

Rođen je 1946. godine u Vilusima. U Nikšiću je završio gimnaziju, a potom u Beogradu studirao svjetsku književnost. Tu je 1965. godine počeo da radi.

„Novinarstvom sam se bavio kao srednjoškolac. Pošto mi je otac bio željezničar, jedno vrijeme sam živio u Bileći, gdje sam kao osnovac pisao za ’Male novine’ iz Sarajeva i ’Plavi vjesnik’ iz Zagreba. Prosto, to me interesovalo. Kad sam došao u Beograd kratko sam pisao u ’Studentu’, a potom počeo da radim u listu ’Fudbal’. Profesionalno sam u novinarstvu od 1966. godine“, kaže Đurković u razgovoru za Portal Revije Fokus.

Kada mu je umro otac vratio se u Titograd.

„U Jugoslaviji u suštini nije bilo važno ko je iz kojeg studija, već ko šta radi. Mi smo imali rang liste najboljih reportera za određene sportove, tako da sam u fudbalu bio treći. Prvi je bio Vladan Stojaković, drugi Mladen Delić itd. Ja sam pratio boks, fudbal, vaterpolo i plivanje“.

DESET OLIMPIJADA

Tokom plodonosne karijere bio je na deset ljetnjih olimpijada i jednoj zimskoj – od 1972. u Njemačkoj, do 2008. u Pekingu, kao i na desetak fudbalskih prvenstava. Mogao je da ide i u London ali, kaže, nije htio.

„Više olimpijada od mene su pratili, nažalost pokojni, Dragan Nikitović, Mladen Delić i Boris Mutić, ali oni su radili i ljetnje i zimske olimpijade“.

Đurkoviću je, ipak, fudbal bio broj jedan. Ali, kaže, sticajem okolnosti je bio na najviše takmičenja u vaterpolu, gdje je Jugoslavija osvajala i najviše medalja. U jednom dijelu javnosti je po tome, veli, ostao prepoznatljiv.

Đurkovićev glas je ostao urezan u pamćenje miliona tada Jugoslovena, kada je 1986. prenosio Svjetsko prvenstvo u vaterpolu koje je održano u Madridu.

„Milanović… Milanović… Milanović… Goooooooooo! Gooooooooooo! Jugoslavija je prvak svijeta! Jugoslavija je prvak svijeta!“ – i danas se sa simpatijama prepričavaju Đurkovićeve riječi kada je čuveni Igor Milanović doveo državu do pobjedničkog postolja.<

„Bilo je osam predužetaka. Praktično dvije utakmice, jer tada broj produžetaka nije bio ograničen. Taj gol Milanovića je stigao u osmom produžetku, stotinke su bile u pitanju. I to je jedna od stvari po kojoj me pamte, ali takvo je bilo vrijeme, momenat“, pojašnjava naš sagovornik.

Tim antologijskim snimkom tada su počinjali dnevnici.

Đurković je prenosio i Olimpijadu u Los Anđelesu, gdje je Jugoslavija takođe osvojila zlato u vaterpolu. Potom je 1988. izvještavao iz Seula, sve do Malage 2008, kada je Crna Gora postala prvak Evrope.

„Po meni je na Olimpijadi u Los Anđelesu bio interesantan meč za zlatnu medalju s Amerikancima. Bio je drugi sistem takmičenja. Amerikanci su vodili 5:2, na kraju je bilo 5:5. Ono što možda niko ne zna, ja sam to radio iz studija, jedne sobe dva ili tri sa dva, jer na plivalištu nije bilo mjesta za komentatorsku poziciju. Ali, tako sam to odradio kao da sam bio na plivalištu. Na kraju je došla Malaga – medalja za jednu novu državu u momentu kada to niko nije očekivao. Jedino zlato do sada za Crnu Goru“.

Na pitanje kako bi se danas sastavila reprezentacija u vaterpolu da je ostala Jugoslavija, Đurković odgovara da je pitanje da li bi bilo toliko kvaliteta.

„Tada je koncentracija čitave Jugoslavije praktično bila u dva kluba – zagrebačkoj Mladosti i beogradskom Partizanu. To su dva kluba koja su bila prvaci Evrope. I iz cijele Jugoslavije tu su bili najdarovitiji vaterpolisti. Danas su nove države, novi motivi, nove šanse i prilike za te ljude. Kada vidite ta imena na papiru, danas bi bilo teško sastaviti tim“.

KAKO SE NEKADA RADILO

Nekada je, objašnjava Đurković, postojala čitava procedura kada je u pitanju novinarski zanat.

„Ja mogu da govorim o sebi, ne o drugima. Počinjalo se od najmanjih stvari. Bilo je pitanje prilika i šansi, ali i vaših sposobnosti, prije svega talenta. Onda idete polagano, a u principu ste prepušteni sami sebi. Mnogo je moralo da se radi, da se pripremate u tada oskudnim mogućnostima. Danas je internet pun opasnosti. On je kao švedski sto. Treba izabrati, provjeriti… To je ogromna hrpa podataka koju treba koristiti na pravi način. Ja sam, istina, krao od starijih kolega, ali onoliko koliko je to odgovaralo mom viđenju kakav treba da bude reporter. A najveća korist iz tog vremena je bila u slobodno vrijeme radio prenosa, kada bi vidjeli kako to drugi rade“.

Uglavnom, kako kaže, bio je prisutan sistem vrijednosti i kvalitet, dok danas, dodaje, toga skoro da nema.

„Tada su novine imale tv kritičare i to je bilo vrlo uticajno. Pomagalo je, prije svega, ako je ona bila dobronamjerna. Po mom mišljenju, svaki novinar, bilo koju oblast da prati, mora da radi na sebi. Nije dovoljno imati fakultetsku diplomu i misliti da ste nešto uradili. Ovaj posao traži čitavog čovjeka i da ste posvećeni, a istovremeno, koliko ja to vidim, (govorim o sadašnjem vremenu i ex Jugoslaviji), novinari su prilično potrošna roba. Bez zaštite, slabo plaćeni itd. Ali, to je takav posao. Magnet. Nije to po meni danas atraktivno. Ni po čemu. Jer nemate nikakvu sigurnost, imate neselekciju, ogroman broj ljudi i ne možete da više vidite šta je i kako. I onda se dešava zaglušujuća buka sa ekrana, jedno zbrdozdolisanje riječi, da ne ulazimo u osnove pismenosti. Sve je to danas prisutno. Nema selekcije“.

A nekada je novinar, prisjeća se on, pravio svoju dokumentaciju koju je njegovao. Za to su od koristi bili odlasci u inostranstvo, strane novine…

„Na primjer, ja sam za plivanje pravio startne liste. Pratio sam kvalifikacije, pa to radio na osnovu vremena. Na to se izgubi cio dan. Ali, to je koristilo svima nama da što bolje uđemo u srž. Televizija je u to doba bila neistražen medij“.

Đurković ističe da se nikada nije trudio da mlađim kolegama nameće svoj stav kako treba raditi.

„Ako je kome trebao moj savjet, ja sam ga dao. Danas su ljudi samostalni, što je dobro, ali to donosi svojeglavost i nadmenost, autoritet bez pokrića… U moje vrijeme su sastanci i razgovori donekle pomagali, ali, sve u svemu, novinar, pogotovu sportski, je prepušten sam sebi“.

 OLIMPIJADA U LOS ANĐELESU JE BILA KOMPLETNA

Đurković dodaje da se u evropskom i svjetskom novinarstvu malo toga promijenilo.

„Isto se radi kao i prije 50 godina, samo što su dodati stručnjaci u tom poslu, a ovdje je najveći problem što se većina novinara izdigne iznad onog što se dešava na terenu. Dešavaju se tvrde, brzoplete ocjene o nekom događaju. To je veliki problem“.

Na pitanje da li može da izdvoji neku olimpijadu i po čemu, Đurković je kazao da je to Minhen 1972. godine.

„Tada je došlo do terorističkog napada na olimpijsko selo, kada su Palestinci ubili izraelske sportiste“.

Uslijedila je Olimpijada u Montrealu koju je bojkotovao veliki broj afričkih zemalja.

Po njegovom mišljenju, Olimpijada u Los Anđelesu je bila kompletna.

„Olimpijada je jedan ogroman posao. Još ako radite više sportova vi od olimpijade ne vidite ništa. Ali je, svakako, veliki događaj“.

A najbolja Olimpijada kada je u pitanju druženje bila je 1984. u Sarajevu.

„Nisam prenosio jer nemam afiniteta prema zimskim sportovima, ali sam radio preglede“.

Od brojnih anegdota za naše čitaoce je ispričao situaciju kada je u Minhenu sa kolegom Stojakovićem radio pregled sportskih događaja.

„Sjećam se da smo, između ostalih, u tom pregledu imali i mačevanje. Mi smo tu očigledno nešto pobrkali, odnosno nismo dobro protumačili pravila. Sjutradan, na našem internom sastanku gdje nas je bilo tridesetak, Milka Babović, koja je bila ekspert za sve i koja je slušala naš pregled, je donijela neki papir i rekla: ’Dobro jutro. Evo pravila mačevanja, možda će trebati nekom’. Nešto smo debelo zeznuli“, priča Đurković.

Mnoge je legendarni reporter oduševio kada je 2006, prenoseći Svjetsku ligu u vaterpolu, zapjevao crnogorsku himnu.

„Više neću“, kratko je prokomentarisao. „Po meni je najveća anegdota da sam još živ. Imam iza sebe 50 i kusur godina posla i još radim“.

PROGLASIO NEZAVISNOST CRNE GORE

Osim sportskih događaja, Đurković je vodio dnevnik, razne emisije, nedjeljna popodneva, a 1997. je osam mjeseci bio vd generalnog i glavnog urednika RTCG.

Međutim, 21. maja 2006. našao se na posebnom zadatku – radio je referendumsku noć.

„Predložili su me i pristao sam. U televizijskom poslu čovjek koji je potkovan može da radi sve, jer je takav posao. To za mene nije bio napor. Malo su mi problem pravile kolege koje su bile na raznim punktovima i u deset sati proglašavale nezavisnost. To mi je otežavalo posao. Tek poslije ponoći je saopšten rezultat. Ono što mi je bilo interesantno je da sam dobio 15-ak poruka od opozicije koja mi je čestitala na korektnosti. Ja sam proglasio nezavisnost Crne Gore“.

Đurković je objavio knjigu „Svi moji mundijali“. Kaže da je sve bilo slučajno.

„Kolege iz ’Vijesti’ su se nešto zezale, a i ja se dosta zezam pa me to poslije košta. Rekao sam im da ću im svakog dana tokom Svjetskog prvenstva u fudbalu u Brazilu pisati po jednu kolumnu u ’Vijestima’. Oni nijesu vjerovali, a ja sam svakog dana pisao. Potom je izašla i knjiga“.

Na pitanje koji mu je bio motiv za toliki rad Đurković kaže da mu je u to vrijeme snaha bila u drugom stanju, supruga kod sina i nje u Njujorku, pa je opterećenje tih dana potrošio na to pisanje.

„U međuvremenu se rodio unuk, pa sam knjigu posvetio unučadima Đuru i Nini. Sin mi je bio izuzetno darovit za novinarstvo. Bio je gimnazijalac kada je počeo da radi za ’Grafite’ i ’Monitor’ i u tom ludom ratnom vremenu, pošto je bio isuviše radikalan zajedno sa tom grupom istomišljenika, roditeljski sam razmišljao i uspio da ga pošaljem u Ameriku gdje je završio gimnaziju i fakultet. Tamo živi već 24 godine“.

Jednom godišnje Đurković ide da obiđe unučiće, sina i snahu.

Zbog unučadi je, veli, pristao na razgovor za naš portal, „da Nina može da pročita tekst o đedu“.

U penziju je otišao 31. decembra 2010. godine sa 45 godina radnog staža, iako je po godinama mogao još da radi. Kaže da, što se toga tiče, u životu nije ništa promijenio.

Za crnogorski fudbal kaže da nije bog zna šta.

„Imamo razne probleme kada je u pitanju infrastruktura, stadioni itd, i sama bit klubova – da se odredi šta su, jesu li privatni, društveni, gradski, državni… A reprezentacija možda može više, možda manje, ali dio smo svijeta. Velika takmičenja su najveći izazov, ali realno teško je do velikih takmičenja. Kranjčar je imao rezultate i tu nema spora. Dogodilo se što se dogodilo, sada je Tumbaković dobro počeo, ali, znate, sudbina trenerska je da budu smijenjeni jednog dana“.

Sjećajući se nekadašnjih vremena, Đurković sa sjetom pominje kolege koje više nijesu među živima.

„Iz studija Televizije Beograd, sportske redakcije, umrli su Nikitović, Stojaković, Korać, Vujović, Nježina, iz sarajevskog Jovo Šćepanović i Zoran Popovski, iz Zagreba Mladen Delić, moj najbolji prijatelj i po meni najbolji jugoslovenski reporter Boris Mutić… To se desilo i sa nekim reporterima iz Ljubljane, Prištine, Sloplja… U Beogradu su od te generacije ostali Milojko Pantić i Petar Lazović, iz Zagreba Božo Sušec… Nema ih. Ne možemo se družiti. Tanka je knjiga. Spala na nekoliko slova. Od čitavog romana nema još nekoliko stranica… Ali, družićemo se jednog dana“, završio je priču legendarni crnogorski reporter Milorad Đurković.

Svetlana Peruničić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI AUTORA