Nakon nekoliko bezuspješnih prijetnji đeci, koja su galamila i svađala se sa đecom njegovoga brata, Sajo je zvao brata i reče mu:

“Vala brate, ja zabučarih vičući i psujući ovu kopilad. Ni hič me ne sindžilatu, ka da nijesem tu. Najbolje bi bilo brate, da ti izbiješ tvoju đecu, dako se i moja prepanu”.

***

Prije nekoliko godina je jednom našem građaninu koji živi i radi u Njemačkoj, a koji ima kćerku “papirušu”, stiglo pismo iz Plava, od Šaban Age, zainteresovanog da oženi sina koji je tamo bio kao izbjeglica.

Pismo koje je uputio potencijalnom prijatelju, prepuno hvale svom imetku, završio je riječima:

“Znam prijatelju, ti mi možda nećes vjerovati sve ovo što pišem, jer odavno nijesi dolazio ovamo.
No, ako Bog da će ti neko od tvojih, brzo umrijet, pa ćeš ovamo doj, i viđet

***

 Jedne noći Melja, koji se, po običaju, vratio kući iz kafane kasno i pijan, dočeka stari Omer Dina riječima:

“Ada vidiš lji mrčo Meljo, u koji vaket i kakev mi dohodiš? Kako te nije sram. Ne daš ni, ka halek, ni jednu noj, da zaspemo. Znaš lji da smo ti i ja i majka i boni i stari. Ne možemo više ni sebe držat, a ne tvoju ženu i đecu.
Od set ovako ne možemo. No, čovo, ket znaš da piješ i trošiš, drži svoju familjiju. Uzmi ženu i đecu i izlazi iz ove kuće, jer sem ju ja gradio”.

Meljo, kojega ova priča nije mnogo potresla, reče, jedva prevrćući jezikom:

“Dobro babo. Neka bidne kako ti veljiš. Nit ti moš mene da trpiš pjanoga, nit ja mogu više da slušam tvoje psovke i priču. I ja hoću da se dijelimo i to eteveset. Mlađi sem i red je da biram dio. Ova kuća je moja babovina, i ja ću tu da ostanem. Ti i majka, od sjutra, tražite konak, đe znate. Ja ti nijesam kriv što nijesi znao da čuvaš svoju babovinu, ka ja, no si ju prodao i kupio ovu”.

 ***

Veseli prvačić se vratio iz škole te, nakon lekcije o porijeklu čovjeka, s vrata pita oca Zuvdiju:

“Jeljde babo, da smo ja i ti, i svi mi, postali od majmuna?”

Zuvdu, koji je bio za sofrom sa ocem i majkom, bi krivo što ga sin ovo pred njima pita, ljutito ga pogleda i reče:

“Vala ja nijesam, a ti sine belji jesi”.

***

Neđelju dana, nakon ženidbe, Sajo Pupa je zvao majku i ljutito joj reče:

“Vala majko, evo za ovih dvades i pet godina ne znadoh kaka si. Od žene sem, za ovu neđelju, čuo da si i mahaluša, i raspikuća, i vještica. Sve ti mahane znavaše, ka da je ona, a ne ja, rasla ses tobom. Dosta si se ukrivala do sad, moramo da se dijeljimo.”

***

Plavljaninu Julji, koji se nakon rada u bračnom krevetu, dobro znojio, žena je, milujući ga, “sažaljivo” govorila na uho:

“Eh, moj Julja, mlogo si mi se umorio i oznojio. Da mi je da mi te neko sad odmijeni, a ti da mi se malo odmoriš”.

***

Na jednom veselju u Plavu, dijete Mana Kajina je, kroz plač, zvalo oca.

“Babo, pratili su me za tebe, da ti kažem da je majka umrla. Rekli su mi da odmah dođeš kod kuće”.

Man ga priupita: “Čija majka, sine, moja alj tvoja?”

Kad mu dijete odgovori: “Ada tvoja babo Kaja”, Man ga pomilova po glavi i, umirujući ga da ne plače, reče:

“Dobro sine, ne plači. Moglo je biti i gore. Ja se prepadoh da nije tvoja majka umrla”, i šeretski dodade: “Bez nje ne bi mogli ni ja ni ti a bez moje možemo. Haj ti ki kući sine, sad ću ja doj”.

NAPOMENA: Gospodin Ibrahim Reković je autor knjige “Plavsko-gusinjski biseri”.