“Da sam u Americi i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se prvo svojoj ženi, pa djeci, rodbini, zatim producentu i reditelju. Ali, s obzirom da sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se prvo svom šefu samoposluge što mi ponekad odvoji penzionersku kost, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme, sa zakašnjenjem donese penziju. Da nije bilo njih, ne bi bih bio ovdje”, rekao je Čkalja nakon što je 2002. godine primio nagradu za životno djelo “Car Konstantin”

Prije trinaest godina, 20. oktobra 2003, napustio nas je jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije – Miodrag Petrović Čkalja.

Posljednji velikan jugoslovenskog glumišta bio je nacionalni junak, čovjek iz naroda kojeg su ljudi jednostavno obožavali. Kako i ne bi kad im je sve brige i probleme barem na tren otjerao svojim ulogama koje su publici podarile toliko smijeha i zabave. Pamtićemo ga kao Jare, Gvozdena, Mitu, Blagoja, Srećka Napast, Jovanča Micića…

Iako je svojim humorom zadužio Jugoslaviju, ona mu nije vratila onako kako je zaslužilo. Legendarni Čkalja umro je u samoći i bijedi, zaboravljen od svih i više gladan nego sit.

Posebno upečatljiv ostaće njegov govor nakon što je 2002. godine primio nagradu za životno djelo “Car Konstantin”. U govoru je istakao da već dugo živi kao da je sahranjen.

“Hvala vam što jedem kosti”, izjavio je Čkalja i posramio zemlju u kojoj je živio.

“Da sam u Americi i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se prvo svojoj ženi, pa djeci, rodbini, zatim producentu i reditelju. Ali, s obzirom da sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se prvo svom šefu samoposluge što mi ponekad odvoji penzionersku kost, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme, sa zakašnjenjem donese penziju. Da nije bilo njih, ne bi bih bio ovdje”, otkrila je tada zaboravljena ikona.

“NIKO TE NEĆE IZBACITI IZ MOJE DUŠE!”

Njegova tužna priča rastužila je Čkaljinu koleginicu Nelu Eržišnik koja mu je napisala dirljivo pismo podrške koje vam prenosimo u cjelosti.

“Dragi Čkalja, pročitala sam u novinama vijest koja me se tužno dojmila: ‘Čkalja gladuje’. Znam da novine pretjeruju, iskrivljuju pa i lažu, ali ponekad i objave istinu, radi koje ih ljudi inače kupuju i čitaju. Svjesna svih mogućih i nemogućih interpretacija ovog pisma, ipak se odlučih da ti se javim. Ni po babi ni po djedovima, već po onoj žici – šaljivici, koja nam je od Boga podarena kao da nas je ista majka rodila.

Neću nikada zaboraviti naše susrete na snimanju dječije TV-serije “Koliko je sati”, za koju je scenario napisao prerano preminuli pjesnik Dušan Radović, a režirao Englez kojem sam zaboravila ime. Da režiju nije preuzeo Englez, možda ja nikada ne bih bila tvoja partnerka, kao što bi ti, htjela bih vjerovati, u Hrvatskoj bio moj partner, bez obzira na režiju. Ali to već spada u politiku i tebe s tim ne želim opterećivati.

Možda si čuo da sam ja devedesete ušla u politiku, ali, vjeruj mi, nikada u politikante, pa ni u političare. Moje histrionsko srce gonilo me da se svrstam u one nesvrstane koji su vapili za slobodnom Hrvatskom. I to je sve. Poprilično velika fotografija tvoja i moja, glava do glave, obje nekako nalik na tužnog harlekina, visi na zidu moje glavne sobe, na najuočljivijem mjestu, i, nemoj se naljutiti, prijatelju, uz Franja Tuđmana koji je kriv samo zato što je Hrvatskoj donio slobodu. Gotovo.

O politici više ni riječi, jer mi se ogadila, razočarala me i razočarana ću umrijeti. Odnijeću svoj smijeh u zemlju znajući da će se i dalje smijati ptice na mome grobu. Dragi Miodraže Petroviću, je li iko od tvojih poklonika u Srbiji (ovdje nije, to znam) reagovao na tvoj S.O.S.? Ili barem napisao ovakvo pismo, jer dok ga ja pišem oni zloćudni, a i drugi, više se ne smiju, nego ismijavaju mene ‘ludu’ koja piše drugoj ‘ludi’ i tješi je.

Ja tebe ne tješim, prijatelju, iz našeg žalosnog zabavljačkog ceha, znajući da isto tako duboko poznaješ čovjeka u njegovoj biti, kao slabića, prevrtljivca, pohlepnika, beskičmenjaka, kao i onoga od hrabrosti, od ljudskosti i duše. No, ti se potonji na prste izbrojati mogu, bilo gdje, bilo u koje doba, bilo koje vjere i nacionalnosti bili. Znam da se osjećaš kao i ja. Od muke sam u osamdesetoj knjigu napisala, da barem na papiru ostane nešto lijepo, a i ružno, što se događalo u ‘moja tri života’, kako se ta knjiga i zove.

Ne mogu pojmiti da te je tvoj narod ‘ostavio da gladuješ’, kako to piše u novinama, da životariš od mizerne penzije, zajedno sa ćerkom i zetom, koji su oboje glumci i oboje bez posla. Mislila sam da Srbi imaju više sluha i ljubavi za svoje nekada omiljene. Ali slična sudbina stigla je i mene: bijedna penzija dostojna sudopere! A oko mene pretili političari svih boja i vrsta. Nekoliko godina ponosa i radosti zbog slobode protutnjelo je, prijatelju moj smiješni, i zaigralo je vrzino kolo borbe za fotelje, dok narod trepće očima i pita se: ‘Šta je ovo?’ Našu zajedničku fotografiju sa zida velike sobe mnogobrojni su posjetioci u ovih petnaest godina svakojako ocjenjivali, a oni najpokvareniji zbog nje me i napadali po novinama. Uvijek sam im ponavljala, pa to činim i danas: ljude kakav je Čkalja, ovakve bogomdane umjetnike, ovakve Srbe, vi, mizerije, nećete izbaciti iz moje kuće! Ni iz moje duše.

U Beograd, na skori sajam knjiga, dolazi i moj izdavač, a možda i moja knjiga. Javi im se i ako je to iz štampe istina, oni će u moje i svoje ime učiniti što treba. Jedna knjiga s posvetom te čeka svakako.

Ovo pismo mogla sam nadušak napisati, jer ti, Miodraže, nisi u onim danima osamostaljenja Hrvatske i krvave agresije na nju ponižavao, vrijeđao i napadao moju Domovinu. Sigurna sam da ti izraz lica u to vrijeme nije bio vragolast kao nekad, nego pomalo nalik na ovaj s moje fotografije, začuđen kao i moj! Ovo pismo bi htjelo da izbjegne svaku ‘političku notu’ i daleko je od nekog pokušaja umjetničkog zbližavanja, kao što čine Rade Šerbedžija i njegova svita, pa i naš Vitez, bivši hrvatski ministar kulture, koji me nikada nije pitao kako živim.

Poštuje te i divi ti se do smrti,

Nela”.

Bile su to riječi koje je te 2002. godine, godinu dana prije njegove smrti, legendarna Nela Eržišnik uputila legendarnom Čkalji.

Izvor: Dnevnik.hr