“Kada sam razgovarao sa Bred Pitom, dok smo se neko vrijeme družili, postavio sam mu upravo to pitanje. On mi je iz te američke perspektive vrlo precizno rekao da je najvažnije dobiti priliku. Zaista, koliko je dobrih glumaca na svijetu za koje nikada nećete saznati, koliko je slabijih koje poznajete, samo zato što su imali priliku”

Za sebe Branko Đurić Đuro kaže da se ne shvata ozbiljno, a zapravo sve što je u životu radio, a toga je bilo zaista mnogo, veoma je ozbiljno. Pa i komedija kojoj je najviše posvećen. Tvrdi da uživa u tome što radi, bila to gluma na filmu, u pozorištu, pisanje scenarija, režiranje spotova…

Tek je iz četvrtog pokušaja položio prijemni ispit za glumu na pozorišnoj Akademiji u Sarajevu, a u međuvremenu je studirao novinarstvo i smatra da je “polovični novinar”. Za njegovu karijeru veoma je bio važan filmski reditelj Ademir Kenović koji ga je odmah na početku prepoznao kao veliki talenat.

Branko Đurić Đuro ima i svoj bend “Bombaj štampa” i smatra da je od toga sve i počelo jer, kako kaže, “rock’n’roll je glavna pokretačka energija”.

“Iako mnogo radim, ne mogu reći da sam radoholik. Uvijek imam nekih trideset odsto rezerve. To je taj sarajevski cinizam da se nikada ne damo do kraja. Nego onako, malo usput, uz kafu”, kaže popularni Đuro u intervjuu za Jutarnji list.

Ovaj rođeni Sarajlija već 24 godine živi u Ljubljani, gdje je došao početkom rata. I ostao. Skrasio se s prelijepom i talentovanom slovenačkom glumicom Tanjom Ribič, s kojom ima dvije ćerke. Snimio je mnogo filmova, od “Ničije zemlje” Danisa Tanovića, nagrađene Oskarom, do velikog slovenačkog hita “Kajmak i marmelada” koji je i režirao. Scenarista je i režiser megauspješne serije “Naša mala klinika”.

Na sastanak u kvartovski pub “Pierrot” u Ljubljani došao je vozeći se vrtoglavom brzinom električnim romobilom.

“To je hohštaplerska spika. Može da vozi i do 35 kilometara na sat. Prođem s time cijelu Sloveniju. Na to stanemo moja supruga i ja”, objašnjava on.

U Zagrebu s Reneom Bitorajacem namjeravate u prostoru bivšeg kina Mosor da otvorite pozorište. Kako je došlo do toga?

“Rene i ja smo snimali s Tanovićem ‘Ničiju zemlju’. Iako smo se poznavali već od ranije, naše pravo prijateljstvo počelo je u vrijeme snimanja Tanovićevog filma i poslije, na brojnim festivalima koje smo obišli s tim filmom. Obojica na sličan način gledamo na pozorišnu umjetnost i željeli smo da imamo neko mjesto na kojem ćemo napraviti nešto što nas profesionalno zanima. Kada se pružila prilika da kupimo prostor bivšega kina Mosor veoma povoljno, bilo je to nešto što smo morali da iskoristimo. Želimo da napravimo mjesto gdje će se skupljati ljudi, gdje će uvijek biti veselo, gdje će ljudi i preko dana voljeti da dođu na kafu, a uveče da pogledaju neku predstavu i uživaju u dobrom društvu. Taj prostor sada sređujemo i na jesen je početak sezone. Imamo već i naziv pozorišta, zvaće se – Luda kuća. Biće to zabavni teatar s kvalitetnim komedijama i u priču ćemo uključiti sve kolege koji znaju da naprave dobru atmosferu”.

U Sloveniji se bavite isključivo režijom. Izgleda da ste bili dovoljno “pristojni” da ne igrate na slovenačkom jeziku.

“Imam producentsku kuću i Teatar 55, gdje sam isključivo režirao. Kada sam otišao iz Sarajeva, rekao sam da se nikada više neću baviti glumom jer mi je dosadilo. Bavio sam se samo režijom. Zanimljivo je, svakih pet godina je velika anketa u Sloveniji gdje kažu: “Navedite jednog sportistu, jednog novinara, glumca, reditelja, i od toga sastave spisak najpopularnijih. Prema toj anketi deset godina sam bio najpoznatiji reditelj. Niko, naime, nije ni znao da sam glumac. Tada mi je Ademir Kenović rekao da je jedan njegov student napisao dobar scenario. Rekao sam mu: “Neću”. A on na to: “Daj barem pročitaj”. Taj genijalan scenario me nakon toliko godina vratio glumi i tako sam s Danisom Tanovićem počeo da snimam “Ničiju zemlju”. Tada je u slovenačkim medijima jedan novinar napisao: “Slovenački reditelj Branko Đurić odlučio da se isproba kao glumac”. Što se glume u Sloveniji tiče, teško se izraziti na tuđem jeziku. Slovenački jezik se ne lijepi na moj karakter. Od stranih jezika italijanski mi je nekako najbliži i posljednjih desetak godina često igram u Italiji. U stranim filmovima glumim uglavnom strance: nekog Hrvata, Bosanca, Srbina, Rumuna. U engleskim filmovima igram Ruse. Uvijek neko opravdanje za loš izgovor jezika. Zovu me da igram “Đurologiju” u Sloveniji, ali ja to ne želim, iako je predstava jako uspješna. Znate li da sam za godinu dana odigrao više od 120 predstava? Bio sam od Sidneja do Los Anđelesa. Imam prijatelje Sarajlije koji su progovorili perfektan slovenački, ali oni su toliko promijenili karakter da im kažem: “Daj, molim te, ne mogu te slušati”. Mi, Sarajlije, uvijek smo bili cinični prema ljudima koji se trude da dobro govore strani jezik”.

Iznad svega, vi ste komičar, a zabavljati ljude nije jednostavno. Kako se postaje komičar?

“Komedija je strašno ozbiljna stvar. Vjerujte mi, nikada ne razlikujem i ne dijelim svoju glumu, režiju ili pisanje scenarija na komediju i na tragediju, jer znam koliko je težak i ozbiljan posao, mogu reći čak i mnogo teži, napraviti kvalitetnu komediju. Ako ti se ne smiju, nisi uspio. Lakše je napraviti neki film koji niko ne razumije, a niko ne smije priznati da ne razumije, nego odmah to proglase umjetnošću. U pozorištu je isto tako. Svjedok sam predstava s kojih izađeš a da ne znaš šta si uopšte gledao. Svemu što radim pristupam jednako snažno, ozbiljno i profesionalno. Susrećem se s izjavama u smislu “ti malo izađeš, pa se malo šališ, prosipaš folove, pričaš viceve”. No, kada predstavom dva sata moraš da zadržiš pažnju publike, s vicevima sigurno nećeš uspjeti”.

Kada neko studira glumu, sanja o tome da jednom igra Hamleta. Jeste li već tada slutili u kojem smjeru će ići vaš glumački put?

“Nisam. Igrao sam sve. Glumio sam Hemona u Antigoni, pa glavnu ulogu u Mandragori, Krležine Glembajeve. No, već i tada, uvijek mi je bila zanimljivija komedija. Upravo zbog te neke direktne reakcije publike. Ne potcjenjujem publiku koja dolazi da me gleda, već želim da ih zabavim na malo finiji način. Podsjećam tada sebe na vlasnika restorana i zamišljam da kada ljudi izlaze iz pozorišta da ih ja ispraćam i pitam: “Jeste li bili zadovoljni?”. Želim da za to vrijeme, koliko traje predstava, zaborave na sve i da se opuste i uživaju”.

Serija “Naša mala klinika” bila je enormno uspješna?

“Izmislio sam, producirao, režirao i pisao nekih 112 epizoda, a pisali su i drugi. Imao sam odličan tim scenarista. Moja rediteljska filozofija je da ne smetam glumcu. I važna je ‘situacija’. Na tome sam zahvalan profesorima na Akademiji jer ni u jednoj knjizi nećete naći definiciju situacije. To je tajna koju ljudi ne mogu da shvate i to je trik zbog čega nešto uspije, a nešto ne. Sve mogu naučiti osim da prepoznaju situaciju. Recimo, ako nas dvoje pričamo beskrajno smiješne stvari, to i dalje nije situacija. Situacija je ako mi pričamo, a ispod stola je bomba. To je inače Hičkokova teorija”.

Kažu da ste kao reditelj perfekcionista?

“Nisam. Daleko od toga. Nikada nisam snimio više od tri, četiri pokušaja ako nešto ne ide. Naučio sam da je važna dobra priprema. Snimanje je samo egzekucija. Jedan moj prijatelj bio je prvi dan na snimanju ‘Amadeusa’, Miloša Formana u Pragu. Forman je tada otvorio šampanjac i prije snimanja rekao ekipi: ‘Svima vam čestitam. Napravili smo odličan posao, samo je još ostalo da sve snimimo’”.

Rekli ste da vam Holivud nije “legao”. Dobijali ste mnoge nagrade. Kako je rekao italijanski pjesnik Ungareti, “Applaudi non fanno male” – “Aplauz ne škodi”. Koliko, nakon odrađenog posla, znači priznanje?

“Lijepo je to. Svoj posao ne shvatam kao takmičenje. A nagrade me podsjećaju na to. Ne mogu reći da odbijam nagrade, ali u mom poslu nisu mi od presudnog značaja. Što sam stariji, sve više uživam u samom procesu rada na filmu ili predstavi. Kao mladi glumac mislio sam da je cilj filma i predstave premijera i vidim da i danas neki smatraju da je vrhunac toga posla red carpet. A to su samo nuspojave. Glamur dolazi kasnije i to moraš odraditi, ali meni to nije zanimljivo. Sama priroda tog posla je šljakerska i slava je samo popratna pojava, a ne cilj. Holivud? Ne. Mnogo mi je draža Italija. Mi imamo kućicu na moru, blizu Trsta. Događa se da kada snimam u sjevernom dijelu Italije odem na snimanje i vratim se kući da spavam. Težim što više vremena da provedem sa svojom porodicom, sa prijateljima. U Holivudu uvijek osjetim neku slabu energiju. Imam tamo neki osjećaj nagomilane nervoze i bolesne ambicioznosti”.

Šta je za glumca najvažnije?

“Kada sam razgovarao sa Bred Pitom, dok smo se neko vrijeme družili, postavio sam mu upravo to pitanje. On mi je iz te američke perspektive vrlo precizno rekao da je najvažnije dobiti priliku. Zaista, koliko je dobrih glumaca na svijetu za koje nikada nećete saznati, koliko je slabijih koje poznajete, samo zato što su imali priliku”.

U cijeloj toj vašoj naoko razbarušenosti čini se da ste veoma stabilna osoba. Imate prelijepu suprugu, glumicu Tanju Ribič, s kojom imate dvije ćerke, a iz prethodnog braka imate sina. Kao par izgledate kao ljepotica i zvijer. Kako ste uspjeli da sačuvate ljubav?

“Hvala, reći ću Tanji da ste izjavili da je zvijer. Ona trenutno za Dizni radi na na sinhronizaciji crtanih filmova, a u Mestnom gledališču u Ljubljani igra ozbiljne uloge. U svojoj karijeri ona ima mnogo više pozorišnih uloga od mene. I to ozbiljnih. Na primjer, Pigmalion je jedna od najgledanijih predstava. Mnogo je angažovana. I previše. Moj sin Filip iz prvog braka živi s nama već četiri godine u Ljubljani i studira fotografiju. Pitate me kako sačuvati ljubav. Nisam ja čovjek koji će davati savjete drugima. Ljudi se vole, pa se prestanu voljeti. Eto, mi imamo tu sreću da se već 23 godine ne prestajemo voljeti. Napravio sam sebi dobre uslove i lako je biti ‘skuliran’ kada sve stvari složiš u životu. Kada imaš porodicu koja ti vjeruje, prijatelje s kojima radiš. Imao sam majku koja mi je vjerovala, kao što i ja danas vjerujem svojoj djeci. Moja ćerka studira glumu u Njujorku. Vrijedna je. Radi kao bebi siterka, kao hostesa u restoranu. Ima 19 godina. Naša djeca nisu gledala u kući ništa drugo nego glumce”.

S kim ste ostali dobri iz prošlih vremena? Ekipa iz Top liste nadrealista se podijelila, Kusturica, koji vam je bio profesor na Akademiji, šeće u Srbiji svojim Drvengradom, za Neleta Karajlića smatraju da se osramotio pjevajući onima koji su napadali njegov grad. Kako ste se vi prema njima odredili i kako oni prema vama?

“Jednostavno ću vam odgovoriti. Smatram da svaki čovjek ima svoje razloge zašto je nešto učinio i dok nisi u nečijoj koži ne znaš zbog čega je tako. Ko sam ja da se prema njima određujem ili da im sudim? Svaka stvar ima bezbroj nijansi i nikako nije crno-bijela i izlišno je donositi sud o nečijim djelima. Kako se oni prema meni određuju ne znam, morate njih upitati. Kusturica mi je predavao na Akademiji, dok sam bio student igrao sam u njegovom “Domu za vješanje”. Imao sam sreću da sam na Akademiji imao izvrsne profesore. A ja ni s kim nisam u lošim odnosima. Niko mi nije sporan. Iz prošlih vremena viđam se s Bradom i Gopcem iz Psihomodo popa, s Bjelogrlićem. S Bregom sam se sreo u Kanu. Jednom je čak bio na našem koncertu i svirao s nama neki bluz. Sarajlije su sada rasuti po svijetu. Ja sretnem više ljudi na turneji ‘Đurologije’ u Americi nego što ih vidim u Sarajevu. ‘Đurologija’ je najgledanija predstava u regiji. Šezdeset hiljada ljudi ju je vidjelo za godinu dana”.

Jeste li jugonostalgičar? Osamdesete su bile posebno uzbudljive. Kako pamtite to razdoblje?

“Zbog svoje djece ne mogu pričati o svim detaljima, ali nismo živjeli zdravo. Živjeli smo brzo, suviše burno i poprilično suludo u tim godinama panka i novog primitivizma. Sve ono što svojoj djeci ne bih poželio. Tek sada krpim rupe u sjećanju kada sretam ljude koji mi prepričavaju neke događaje iz tog vremena. Uopšte nisam nostalgičan tip. Ni za ljudima, ni za događajima. A kamoli za državama. Živim u ovom trenutku. Vozim poprilično brzo i ne gledam previše u retrovizor. U svojim stend ap predstavama nikada se ne bavim političkim i aktuelnim stvarima, jer ne razumijem se u politiku i ona me ne zanima. U ‘Đurologiji’ govorim o običnim životnim stvarima, koje svako prepoznaje. O ljudskim običajima, ljubavi, seksu, tuširanju, pozorištu, muzici”.

Uvijek ističete da vas politika ne zanima. Međutim, zanima me kako je to kod vas posloženo: majka vam je muslimanka, otac Srbin, supruga Slovenka. Živite u Sloveniji, a rođeni ste i odrastali u Sarajevu.

“Kod mene je to veoma jednostavno. Ne dijelim ljude ni po kojoj osnovi, a najmanje po nacionalnoj. Apsolutno mi je svejedno šta ste vi. Svako je to što je i ne može biti ništa drugo. Mnogo više nađeš zajedničkog s nekim ako sluša sličnu muziku kao ti nego ako znaš da je Turčin, Španac itd. Ako već moram da pravim podjelu, onda ljude dijelim kao na Bitlse i Stonse. Mnogo više shvatiš nešto o čovjeku kada vidiš kakvu muziku sluša nego kroz nacionalnu pripadnost. Osim toga, upoznao sam toliko veselih Šveđana i depresivnih Španaca, komunikativnih Slovenaca i vrijednih Crnogoraca, da svi ti stereotipi padaju u vodu. O pametnim Bosancima da i ne govorim”.

U kakvom ste duhu odrastali, s obzirom na to da vam je majka muslimanka, a otac vam je umro kada ste imali samo godinu dana? U islamu se kaže da majka “spava” do nogu Alaha. Dakle, veoma je važna. Vaša se majka preudala. Kakav vam je bio očuh?

“Kada sam imao 14 godina, moja majka se preudala. Očuh je za mene bio jako važan. Branislav Popovac, zvali su ga Pako, bio je umjetnik, slikar i njemu mogu biti zahvalan za to umjetnički ležerno shvatanje života. On me naučio da čovjek život i sebe ne treba da uzima previše ozbiljno i doslovno. Umro je prije deset godina. Od svoje četrnaeste godine odrastao sam u njegovu ateljeu i on me upoznao s umjetnošću. Imao je mnogo stila i bio je zajebant. Ni na koji način nisam religiozan. Nekako, najbliži mi je budizam, stoga što ima najvedriji i liberalan pogled i zbog toga oko vrata nosim budistički znak. Ali ni tu nisam sasvim involviran. Odrastao sam, recimo, u porodici u kojoj se s istim veseljem slavio Uskrs i Vaskrs i Bajram. Za Bajram smo od nane dobijali baklave, za Uskrs i Vaskrs od bake obojena jaja”.

Čime vas se bavila majka? Jeste li bili za nju vezani?

“Mama je završila književnost, a kada je otac umro završila je ekonomski fakultet i nakon toga kibernetiku. Radila je u UNIS-u i bavila se automatskom obradom podataka. I danas sam vezan uz nju. Uvijek sam bio ponosan na njeno obrazovanje, liberalnost i širinu. Da ona nije bila takva, ja ne bih bio ono što danas jesam. Kada razmišljam danas, shvatam da u ono vrijeme, krajem pedesetih, brak između te dvije različite konfesije nije bio normalna pojava. Majka i otac su se razumjeli i, jednostavno, ponosan sam na njihovu ljubav i na to da se nisu obazirali na standarde. Kao što se ja, poučen njihovim primjerom, ne obazirem na to danas. Ne obazirem se na razliku u boji kože, vjeroispovijesti, svjetonazoru ili u količini novca”.

A šta znate o svom ocu?

“Moj otac je imao samo 21 godinu kada je umro od karcinoma. Sanjao je o tome da bude glumac. Imao je nekog prijatelja iz Kruševca, gdje je i on tada živio, koji me svaki put posjeti kada sam u Beogradu i onda mi priča o njemu. Njih dvojica išli su zajedno na prijemni ispit na Akademiju u Beograd i nisu ga primili. Pisao je pjesme. Bio je dobar tip. Obožavao je Lorku. Žao mi je da su početkom rata u Sarajevu izgorjele njegove pjesme zajedno s mojim stanom. Knjige, slike. Ja nemam slike iz djetinjstva i zato sam radostan da postoji Facebook, gdje mi moja raja iz djetinjstva pošalje po koju fotografiju iz tog razdoblja. Majka je tokom cijelog rata ostala u Sarajevu jer nije željela da ode otud. A kasnije, kad je htjela, nije mogla”.

Jeste li bilo nemirno dijete?

“Jesam, i bio sam prinuđen da budem kreativan. Nisam, naime, imao uslove kao sva druga djeca. Nisam imao igračke pa sam ih radio od drvenih štipaljki za sušenje odjeće. Kada štipaljku okreneš na jednu stranu, izgleda kao neki trkački automobil, kad okreneš drukčije izgleda kao brod, kad sastaviš dvije onda je kamion. I tako sam se satima igrao u dvorištu”.

Kako ste preživljavali odlazak iz Sarajeva u vrijeme rata? I šta ste osjećali kada ste ga nakon mnogo godina posjetili?

“Osjećao sam ugodnu bol. U Sloveniji živim već 24 godine. Danas imam dvojno državljanstvo. Znate onu – da Bosna ne izađe iz čovjeka kada on ode iz Bosne. Čovjek se ne može odreći onoga gdje je rođen i svi impulsi dolaze iz toga. Kažu da je preseljenje najveći stres i to sam doživio prilično traumatično. Prvo sam došao u Makarsku, gdje sam neko vrijeme bio kod prijatelja da dođem k sebi, a kasnije u Ljubljanu, gdje sam odmah počeo da radim za slovenačku televiziju. Dalje znate”.