Jedini metak u ovom ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno

Da li znate ko je bio admiral Vladimir Barović? Tačan odgovor na ovo pitanje vjerovatno zna mali broj građana Crne Gore. A je li to sramota, da ne kažemo nacionalna, zaključite sami nakon što pročitate nekoliko detalja iz njegove biografije.

Admiral Vladimir Barović svjesno je životom platio odluku da ne učestvuje u prošlom ratu, ostavljajući poruku da bi to bilo „protiv časti Crnogorca”.

Barović se ubio 29. septembra 1991. na Visu, na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, što je podrazumijevalo njegovu saglasnost na svako borbeno djejstvo protiv hrvatskih građana.

U oproštajnom pismu kao razlog samoubistva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti – jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio – te njegovu nemoć u sprječavanju djelovanja JRM protiv Hrvatske, ali i zbog potpunog neslaganje sa vrhovnom komandom JNA.

,,Jedini metak u ovom ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno”, zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.

Dok je bio zapovjednik garnizona u Puli kao učesnik u pregovorima oko odlaska JNA iz tog grada, ostao je upamćen po izjavi: ,,Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”.

Barović je prije toga bio komandant Vojno-pomorskog sektora Boka.

Rođen je 1939. godine u Banja Luci, a po nacionalnosti bio je Crnogorac. Sahranjen je u Herceg Novom.

Prije nekoliko godina Slovenci su izrazili želju da Barovića uvrste i u njihove generale i admirale, pošto mu je majka bila Slovenka.

Barovićev otac bio je general JNA i prvi ratni komandant Prištine 1945. Smijenjen je ubrzo nakon postavljenja, jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima. To je bio i jedan od povoda da saborci Vladmira Barovića zapišu: „Staro pravilo: od valjanog korjena – svaki list je valjan”.

U Crnoj Gori ništa se po njemu ne zove.

Uskoro će se navršiti 24 godine od kada je život izgubio još jedan visoki crnogorski oficir, koji je takođe u prošlom ratu stao u zaštitu hrvatskih građana. I on je bio admiral. Zvao se Krsto Đurović. 

Smrt Krsta Đurovića, bivšeg komandanta garnizona JNA Kumbor, i dalje je jedan od najzagonetnijih događaja koji su se desili tokom dubrovačke operacije.

Savezni sekretarijat narodne odbrane saopštio je da je ,,5. oktobra 1991. u 15,15 sati u širem rejonu aerodroma Čilipi, u visini sela Popovići, pogođen i oboren helikopter gazela u kojem su se nalazili general-potpukovnik Jevrem Cokić i kapetan bojnog broda Krsto Đurović. Tom prilikom teško je ozlijeđen kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je od zadobijenih rana preminuo. General-potpukovnik Jevrem Cokić i članovi posade kapetan Nervin Tobunčić, pilot i vodnik prve klase, i Ilija Radulović, kopilot, ozlijeđeni su i izvan su životne opasnosti”.

Helikopter pao, a prije toga niko nije čuo pucanj. Na tom području, koje su danima prije toga kontrolisali crnogorski rezervisti i pripadnici JNA, nije moglo biti hrvatske vojske. Zbog toga se odmah posumnjalo u istinitost zvaničnog saopštenja Saveznog sekretarijata.

Potpisnik ovih redova bio je, sa velikim brojem crnogorskih rezervista, iz neposredne blizine očevidac pada helikoptera JNA u kojem se nalazio Đurović i taj događaj je, nekoliko mjeseci kasnije, opisao u reportaži objavljenoj u Monitoru.

Jedanaest godina kasnije, Nikola Samardžić, nekadašnji direktor kotorske Jugooceanije, na svjedočenju pred Haškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića, izjavio je: ,,Kapetan bojnog broda Krsto Đurović jedno deset dana prije početka napada na Dubrovnik posjetio me u Jugooceaniji u Kotoru. Vrlo ogorčen žalio mi se da se priprema napad na Hrvatsku i da on nikada neće ni po cijenu života učestvovati u takvom ratu “.

Petar Poljanić, gradonačelnik Dubrovnika u ratnom periodu, takođe na suđenju Miloševiću u Hagu, tvrdio je da ,,nitko od naše vojske admirala Đurovića nije ubio”. Poljanić se pri tom pozvao na podatke hrvatskih obavještajnih službi.

Prije početka rata Poljanić je nekoliko puta razgovarao sa Đurovićem.

Tužiocu je ispričao da mu je Đurović jednom prilikom u Herceg Novom rekao: ,,Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran da ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće”.

Poljanić je potom rekao da je Đurović nakon tog susreta nekoliko dana bio u nekoj vrsti pritvora, a onda je oslobođen. ,,Bio je ponovno na dužnosti dva-tri dana i tad je poginuo”. ,,Pričao mi je čovjek koji je bio na njihovoj strani, koji ga je iz helikoptera nosio do automobila u umirućem stanju, još je bio živ, ali u umirućem stanju bez svijesti”, rekao je Poljanić.

Sudija Kvon želio je da čuje još neke pojedinosti o tome kako je Đurović ubijen i ko ga je ubio.

,,Ja samo prenosim riječi čovjeka koji je bio u trenutku kad se helikopter spustio a ne pao, on nije poginuo u helikopteru zbog toga što je helikopter pao…”, ispričao je Poljanić.

Pred Opštinskim sudom u Splitu, u oktobru 2002. godine, završeno je šestogodišnje suđenje protiv Irme Đurović, supruge Krsta Đurovića, radi otkaza stanarskog prava na stan u Splitu. Tom prilikom u korist porodice Đurović svjedočili su Petar Poljanić i Nojko Marinović, u vrijeme rata zapovjednik odbrane Dubrovnika.

Nojko Marinović, kao penzionisani general Hrvatske vojske, izjavio je da je Đurović krajem 1989. godine premješten iz Splita u Boku. Marinović je objasnio da je ,,usljed događanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović zatražio smjenu i otpust iz JNA”. Tada je Đurović pozvao Marinovića na razgovor tokom kojeg mu je kazao da je u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina sa porodicama žive u Hrvatskoj i da dok on bude komandant Hrvatska neće biti napadnuta.

U presudi Opštinskog suda u Splitu piše da je Marinović kazao i ovo: ,,Prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske Krsto Đurović je umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda koje su mu bile nanesene brutalnim batinanjem od strane pripadnika službe bezbjednosti iz razloga što je odbio zapovijedati napad na Hrvatsku”.

I Petar Poljanić je takođe svjedočio pred Opštinskim sudom u

Dubrovniku povodom iste tužbe. Poljanić je ispričao da je od pripadnika JNA saznao da se helikopter u kojem se nalazio Đurović uspio spustiti nakon vrludanja, a kada je došao na mjesto gdje se spustio zatekao je Đurovića kako leži na zemlji u umirućem stanju i da je imao ,,samo jednu ogrebotinu na čelu”.

Đurović je u Splitu bio podmorničar i komandant flotile podmornica.

Zanimljivo je da se Đurović tog 5. oktobra svojim kolima dovezao na Prevlaku i odatle poletio prema Molunatu. Kakva ironija sudbine: nije bilo planirano da on tog dana leti helikopterom, pa je zamolio general-potpukovnika Jevrema Cokića za slobodno mjesto.

O tome kako je Đurović stradao i dalje se nagađa. Da je kojim slučajem državni tužilac o tome pokrenuo istragu, pošto je Đurović bio građanin Crne Gore, do sada bi vjerovatno ta enigma bila odgonetnuta.

Veseljko Koprivica (Monitor)