Bajro Ličina, iz sela Korita kod Bijelog Polja, jedan je od nekoliko hiljada građana sa sjevera Crne Gore koji je sa porodicom otišao u Njemačku i zatražio azil.  

Osim što je napustio ognjište zbog siromaštva i nade da će familiji obezbijediti sigurnu i srećnu budućnost, Bajra je još jedna nevolja natjerala na taj korak – vezan je za invalidska kolica jer su mu zbog bolesti prije 15 godina amputirane noge i pola šake. Bajro je 13 godina pokušavao da dobije tuđu njegu i pomoć i socijalno. Tek je, međutim, 2013. uspio da dobije 123 eura, od kojih je morao da prehrani porodicu i plati liječenje…

U nadi da će konačno dobiti tretman kakav zaslužuje čovjek u takvom stanju, on je prodao kravu i tele i zaputio se u Braušvajng. Petnaest dana prije odlaska predao je Centru za socijalni rad u Bijelom Polju zahtjev za jednokratnu pomoć, ali je odbijen…

“Nakon što smo se upoznali htio je nešto da mi kaže, ali su suze prekinule riječi koje je htio da izgovori”, kaže za Portal Revije Fokus izvršni direktor “Euromosta” Almer Mekić, koji je prošle sedmice sa delegacijom opštine Bijelo Polje posjetio prihvatni centar u njemačkom gradu Braušvajngu.

Bajro je u Braušvajng došao sa suprugom, kćerkom i dva sina. Njegova žena Mujesira je, kaže Mekić, ispričala da nijesu imali od čega da žive.

“Primali su samo tuđu njegu i pomoć i socijalno. Nijesu imali novca za njegovo liječenje. U prihvatnom centru su ga odmah pregledali ljekari, dobio je terapiju i sve što mu je potrebno. Bez ijednog centa”, priča Mekić.

On je pokušao da razgovara i sa Bajrovom dvadesetogodišnjom kćerkom Ildom.

“Dok je njena majka pričala o Bajru, Ilda nije mogla da obuzda suze. Uplakana je napustila prostoriju u kojoj smo sjedjeli. Obećao sam da ću održavati kontakt sa njima, a sve vrijeme sam se borio sa gorčinom, ljutnjom i bijesom prema mojoj državi koja je sve ovo dozvolila. Nije lako gledati svoj narod kako se bori i traži spas u drugoj, za njih obećanoj državi. Ne mogu da prećutim to što sam vidio, jer smo se borili za državu kojoj ćemo biti posvećeni, srećni i zadovoljni. Niko, nažalost, ne razumije šta je glad, šta znači kada ne možete da prehranite djecu, kada nemate osnovne uslove za život”, priča Mekić.

On je, osim Bajra, posjetio još nekoliko bolesnih ljudi koji su, sa nadom da će u Njemačkoj dobiti odgovarajući medicinski tretman, u cegere i kofere spakovali najosnovnije stvari i krenuli za svojim rođacima, prijateljima i sugrađanima.

“Obišao sam i jednog Bjelopoljca, čovjeka bez obje ruke, koji je došao sa familijom svog brata. Sreo sam se i sa Madom Begović, djevojkom sa Daunovim sindromom. I ona je vezana za invalidska kolica jer se teško kreće. Došla je sa bratom, snahom i njihovo troje djece, a u kući je ostao samo otac. Među brojnim bolesnim ljudima pričao sam i sa jednom Rožajkom koja ima kancer. Rekla mi je da nije imala novca za liječenje i da se zato prijavila za azil. I nju su ljekari odmah pregledali i dobila je odgovarajuću terapiju”, priča Mekić.

On je obišao i brojne porodice iz Rožaja, Bijelog Polja, Petnjice i Berana. Razgovarao je i sa Rožajcima koji su u prihvatni centar došli iz Podgorice i Bara, gdje su ranije odselili misleći da će živjeti bolje.

“Stekao sam utisak da svi dolazak u prihvatni centar vide kao spas za svoju djecu i sebe”, dodaje Mekić.

Teško mu je, kaže, da priča o svemu što je vidio, jer je za kratko vrijeme osjetio bol i tugu ljudi koji su teška srca ostavili stare roditelje, braću i sestre i stavili ključ u bravu zaputivši se u nepoznato sa samo jednom željom – da žive normalnim, pristojnim životom, dostojnim čovjeka.

“Želim samo da javnost sazna pravu istinu o iseljavanju sa sjevera, o ljudima koji odlaze iz svojih domova jer su zapostavljeni i, mogu slobodno da kažem, građani drugog reda. Ogorčeni su na vlast u Crnoj Gori i kažu da ih je ostavila gladne, a njihovu djecu bez mogućnosti da imaju bezbrižno djetinjstvo, da im je ukinula i to malo pomoći što su imali… Zato su jedini spas vidjeli u odlasku u Njemačku”, ističe Mekić.

On dodaje da su svi sa kojima je razgovarao saglasni u jednom – da predstavnicima Vlade, predsjednicima opština i pojednim političarima ne padne na pamet da dođu da ih obiđu.

“Bolje im je, kažu, pod šatorima nego u svojoj državi, jer djeca imaju da jedu, obezbijeđena im je zdravstvena zaštita i sve što bi trebalo da imaju u normalnoj državi”, kaže Mekić.

U međuvremenu, u Minhenu je rođena prva beba iseljenika sa sjevera – bračni par Drpljanin iz Bijelog Polja dobio je kćerku. Oni su, kaže Mekić, sa starijim djetetom napustili Crnu Goru u februaru i bili smješteni u Braušvajngu. Njemačke vlasti su im dale smještaj u Minhenu i produžile boravak na šest mjeseci.

Prije odlaska u Njemačku, koji je, kaže Mekić, organizovan na insistiranje “Euromosta”, predsjednik Skupštine opštine Bijelo Polje Džemal Ljušković, koji je bio u delegaciji, stupio je u kontakt  sa crnogorskim ambasadom u Berlinu i konzulatom u Frankfurtu, koji su prihvatili inicijativu.

“U ponedjeljak, prije puta za Braušvajng, razgovarali smo sa Željkom Stamatovićem, generalnim konzulom Crne Gore u Frankfurtu, koji nije bio srećan što nas je vidio. Kazao je da nijesmo imali razloga da dolazimo, da je dolazio predstavnik Vlade i da nas građani u tom prihvatnom centru neće dobro dočekati. Saopštio je da se, prema njegovim podacima, u Njemačkoj 800 građana iz Crne Gore prijavilo za azil. Rekao sam mu da nijesam predstavnik Vlade i da nema potrebe da se sjekira kako će me građani dočekati, a da podaci koje je iznio nijesu tačni”, ističe Mekić.

Delegacija je, kaže, od Norberta Hajna, šefa pokrajinskog prihvatilišta za azilante Donje Saksonije u Braušvajngu, dobila podatke da se samo u tom prihvatnom centru u ovoj godini za azil prijavilo više od 2.000 građana iz Crne Gore. Hajn im je pojasnio da su, nakon podnošenja zahtjeva za azil, dobili smještaj u stanovima, hotelima, privatnim kućama i da se trenutno od 1.400 osoba, koliko prima taj prihvatni centar, u njemu nalazilo najviše građana iz Crne Gore – njih 600.

Mekić je dodao da se od 2.000 građana, koliko se prijavilo za azil u Njemačkoj, 20 vratilo, te da su to uglavnom bili samci koji su došli bez porodica.

On je rekao da mu nije poznato da je neko od opštinske delegacije razgovarao s azilantima o njihovom vraćanju u Crnu Goru, ili im nešto obećavao.

Prema podacima NVO “Euromost”, 4.600 građana iz Bijelog Polja, Rožaja, Petnjice i Berana otišlo je u zemlje Evropske unije u potrazi za boljim životom.

Upozorenje: Zabranjeno je prenošenje teksta bez pismene saglasnosti naše redakcije