Ispunili obećanje: Bjelopoljci Silva i Reuf Hasanbegović 25. godišnjicu braka proslavili na Hvaru, gdje su prije četvrt vijeka započeli zajednički život

Mladi, puni života i želja, Silva i Reuf su jednog dana, sedjeći na obali mora u Starigradu na Hvaru, obećali jedno drugom da će se, bez obzira gdje budu živjeli, na 25. godišnjicu braka vratiti na Hvar i sedjeti opet  na istom mjestu. Iako ih je život odveo daleko od bivše domovine, nakon 25 godina došli su na Hvar, slikali se na istom mjestu i obećali jedno drugom da će se na isto mjesto vratiti i fotografisati 2039. godine

Bjelopoljci Silva i Reuf Hasanbegović, koji žive u Švedskoj, odlučili su da prošle godine 25. godišnjicu braka proslave na Hvaru, gdje su prije četvrt vijeka započeli zajednički život. Time su ispunili obećanje koje su jedno drugom dali kada su uplovili u bračne vode. Kao uspomenu na doba kada su se mladi, puni života i snova prije 25 godina slikali na Hvaru, na jubilarnu godišnjicu napravili su fotografiju na istom mjestu odakle su, zakleti na vječnu ljubav, krenuli novim, zajedničkim putem.


Silva za Portal Revije Fokus priča da se s Reufom upoznala kada je imala 17 godina.

“Mislim da sam pohađala drugi razred gimnazije i jednog dana, na putu kaškoli, Reuf mi je prišao i predstavio se. Pitao me može li da mi pravi društvo na putu do škole, našta sam mu odgovorila da već kasnim i da žurim. Našalio se i rekao da i on može da hoda brzo, tako nijesam imala kud. Otpratio me do škole i već sjutradan čekao na istom mjestu”, priča Silva.

 Na pitanje šta je prvo zapazila na Reufu, Silva se našalila:

 „’Pa on je prvo zapazio mene! Šalu na stranu, ali Reuf ne krije to da ješest godina čekao pravu priliku da naše poznanstvo preraste u nešto više‘. Nakon upoznavanja povremeno smo se družili i pozdravljali u prolazu. Više od šest godina je trebalo da naše poznanstvo preraste prvo u prijateljstvo s obostranim simpatijama, a onda i u ljubav… Reuf je prvi muškarac od kojeg sam dobila poklon”, iskrena je Silva.

 Silva ne krije da ju je kod Reufa privuklo ono što joj je tada nedostajalo – samopouzdanje.

 Hodao je uzdignute glave, siguran u sebe, a opet nekako drag… Nije bio od onih koji se nameću okolini onim što imaju na sebi i oko sebe, već onim što je imao u sebi. Meni se tada činilo dasve zna, sve umije, sve može… Valjda je to tako kada se čovjek zaljubi. Ali, zaista, Reuf je imao neku posebnu vrstu samopouzdanja”, sjeća se Silva.

 Iako je bilo obostranih simpatija, Silva je po završetku gimnazije otišla na studije u Sarajevo.

 „Ljeta 1989. bila sam u Bijelom Polju kada smo se opet sreli. U tom periodu meni je sve išlo loše – imala sam problema s polaganjem ispita, ali on je uvijek bio tu da me sasluša i ohrabri. Poslije nekoliko susreta naše prijateljstvo je preraslo u ljubav i, eto, ni danas ne znam kako se to desilo – tek, umjesto da otputujem za Sarajevo i polažem ispit, s ranije spakovanim koferom, malo garderobe, malo knjiga i puno ljubavi obreli smo se na Hvaru i tamo započeli zajednički život”, priča se Silva.

 Ona se prisjeća da su to bila bolja vremena u našoj tada zajedničkoj državi, kada se gradilo i kada je mogao da se nađe posao i započne život maltene gdje god je čovjek poželio.

Tako smomi otišli na Hvar s namjerom da to bude samo bračno putovanje, ali tu smo ostali skoro devet mjeseci i oboje radili u jednoj hrvatskoj građevinskoj firmi. Na ispit u Sarajevo nikada nijesam izašla, ali se zbog svoje odluke nikada nijesam pokajala“, kaže Silva.

 Bili su, kako kaže, mladi i zaljubljeni i čekali prvo dijete…

“Sve nam je bilo tako lijepo i romantično, ponekad nestvarno… Jednogdana, sedjeći na obali mora u Starigradu na Hvaru, i razmišljajući o budućnosti, porodici, planovima i željama, obećalismo jedno drugom da ćemo se, bez obzira gdje budemo živjeli, na 25. godišnjicu braka opet vratiti na Hvar i sedjeti opet na tom istom mjestu, da ćemo nabrati grožđa u nekom hvarskom vinogradu, popiti domaće crno vino, onako iz bidona, i ručati u jednoj konobi gdje smo prvi put ručali zajedno. Držeći se za ruke ustali smo, prošetali obalom, pa kroz vinograd i tako u mašti ucrtali stazu kojućemopronaći kada se 2014. vratimo na to isto mjesto. Kako je daleko tada izgledala ta 2014!”, prisjeća se Silva.

Kako to obično biva, nije se sve odvijalo kako su planirali. Godine su prolazile, bilo je teških perioda, a put ih je odveo daleko i od Hvara i od Bijelog Polja.

Na putu, kako kaže, u nepoznato, s troje male djece, jednim koferom i puno briga, na dvanaestu godišnjicu braka, krajem avgusta 2001, zaputili su se Švedsku. Stigli su početkom septembra, a dozvolu za boravak dobili u julu 2004. godine.

Silva dodaje da je Reufa, kada su već bili u braku, više puta podsjećala na njegovo samopouzdanje kojim ju je opčinio u trenucima kada bi zbog nečega posustao…

 “Tada sam mu govorila: ‘Hajde, podigni glavu, idemo dalje! Gdje je onaj moj Rely (tako ga samo ja zovem)? Mi smo se uvijek dopunjavali i nekako ‘gurali’ jedno drugo naprijed. Nikada nijesmo oboje posustali ni u čemu. Ako bih ja posustala, on je uvijek imao snage više nego ikada da mi pomogne i obrnuto, da se borimo i izborimo za familiju, ljubav i brak”, dodaje Silva.

Kaže da se život i obaveze na zapadu ponekad teško usklade sa željama čak i ako čovjek ima finansijskih mogućnosti.

„Ali, nama se sve nekako poklopilo. Bili smo pozvani na jednu porodičnu svadbu u Bijelom Polju i zbog toga isplanirali odmor krajem avgusta. A onda me jednog dana suprug upitao: ‘Sjećaš li se ti šta smo obećali jedno drugom prije 25 godina na Hvaru? Znaš li koliko je godina prošlo i znaš li da imamo odmor baš u avgustu? Samo smo se pogledali i već je sve bilo dogovoreno”, priča Silva.

Istog dana promijenili su datum ranije isplaniranog puta i odmora u Turskoj i u avgustu otputovali prvo za Crnu Goru, a onda nastavili ka Hvaru, pa nazad u Švedsku.

 “Jednostavno smo imali i sreće i mogućnosti, a da ne pričam o želji da odemo opet tamo gdje je počeo naš zajednički život. I opet je bilo prelijepo, i opet nezaboravno, i opet smo dali obećanje jedno drugom da ćemo napraviti zajedničke slike na istom mjestu u avgustu 2039! Nadam se da ćemo imati sreće da ispunimo i to obećanje. Ništa nije nemoguće. Lijepo je nadati se, željeti i maštati o tome, a ostalo je u božjim rukama”, kaže Silva.

ARHIVA FOKUSA

(ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKUSA)

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!