Sejo po prvi put za medije govori o svojoj prvoj ljubavi, pjesmama koje ne voli da pjeva, tremi koju ima kad mu supruga dođe na nastup, koga od muzičara najviše cijeni, zbog čega još nije snimio album …

Malo je ljubitelja domaće muzike u Njujorku koji nijesu čuli za Seada Seja Jeinu. Prijepoljac koji već nekoliko godina nastupa u raznim klubovima i barovima u SAD, nije samo pjesmom i muzikom uspio da stekne popularnost. Za razliku od nekih svojih kolega, za Seja s pravom možemo kazati – dobar muzičar i dobar čovjek.

Ipak, iako briljira sa sviranjem i pjevanjem, Sejo ima jednu malu manu – još nije snimio album. 

„Postoje dva razloga za to – prvo što još nijesam naišao na pjesmu koja bi bila po mom ukusu, da kažem ‘to je to’, jer ne želim da se javnosti predstavljam sa bilo kakvom pjesmom koja se prvenstveno ne sviđa meni i koju ne osjećam dok pjevam. Uglavnom, tekst je ono što bi trebalo da mi privuče pažnju da bih je snimio. Drugi razlog je, moram priznati, da sam malo lijen po tom pitanju“, kaže Jeina.

Kada si zavolio muziku?

– Kao dječak od 4-5 godina, uz brata od daidže otkrio sam čari muzike i počeo da sviram harmoniku. Otac je mi je, vidjevši koliko sam se posvetio muzici, kupio prvu harmoniku koju i danas čuvam. Tako je sve počelo. U našoj kući se uvijek slušala dobra i kvalitetna muzika sa radija, a kasnije smo, sjećam se, kupovali ploče, potom audio kasete… Uglavnom, uvijek se pjevalo.

Da li si prvo imao harmoniku ili djevojku?

– Zanimljivo pitanje! Moram priznati da je moja prva ljubav bila – harmonika!

Kojom pjesmom si osvojio suprugu?

– To je pjesma Ljube Aličića „Ti ne ličiš ni na jednu“, koju mnogo volim i uvijek je rado pjevam. Sjeća me na dane kada sam počeo da se zabavljam sa suprugom…
Ko ti je omiljeni muzičar?

– Omiljeni muzičar mi je moj veliki prijatelj i drugar iz djetinjstva Dženan Lončarević. Cijenim ga kao muzičara jer svira nekoliko instrumenata, savršeno poznaje muzičku opremu, fura svoj fazon, svidjelo se to nekom ili ne, i na kraju je uspio da se proslavi i stekne veliki broj obožavalaca.

Koju pjesmu uvijek rado pjevaš?

– To je stvarno teško pitanje, jer ima dosta pjesama koje volim da otpjevam za svoju dušu. Ali ako treba da odaberem jednu neka to bude pjesma od Šabana Šaulica „S namerom dođoh u veliki grad“.

A koju pjesmu ne voliš da pjevaš?

– Moram priznati da je i tu konkurencija velika, ali neka bude pjesma „Gara, Gara, gariš li se sada“.

Koliko je teško biti muzičar i koliko taj poziv, pored zadovoljstva, nosi sa sobom odricanja?

Mnogo je težak posao, prvo treba naučiti zanat, što malo ko uspije da nauči kako treba. Kad se nauči zanat, bilo kroz školu ili drugačije, dolazi onaj teži dio kada treba naći način da te narod zavoli, što je teže nego samo pjevanje. I kad stekneš te dobre relacije, onda je to teško održati.

Izjavio si nedavno da pred svaki nastup imaš tremu. Zbog čega?

Iako sam u posljednjih osam godina nastupao skoro svakog vikenda, uvijek pred novi nastup imam malu tremu. Osjećam odgovornost prema publici i nastojim da sve bude u redu. Možda ta trema dolazi i zbog toga što istovremeno sviram i pjevam, tako da je na meni potpuna odgovornost.

Ta mala trema, kad ti dođe na nastup supruga, postaje veća.

Uvijek imam tremu kad je ona tu. Ona je moj najveći kritičar, što se tiče izbora pjesama i pjevanja. I to mi uvijek kaže.

Šta radiš kad ne sviraš i ne pjevaš?

– Osim bavljenja muzikom nemam drugi stalni posao da bih mogao da kažem da radim to i to. Ali uvijek ima nešto čime se zanimam. Volim da čitam, dosta vremena provodim sa mojim dječacima koji imaju obaveze u školi i na fudbalu, a moram se pohvaliti da pomažem supruzi u kućnim poslovima.

Da li si ljubav prema muzici prenio na sinove i pretenduju li da se jednog dana bave muzikom?

Želim da sami izaberu čime žele da se bave. Ne forsirama ih da se bave muzikom, mada mlađi sin voli muziku i voli da pjeva.

Šta bi volio da budu: fudbaleri ili muzičari?

Fudbaleri, naravno.

Da nijesi to što jesi, šta bi bio?

– Da mi ljubav prema muzici u djetinjstvu nije odredila životni put, mislim da bih bio doktor. Uvijek sam volio taj poziv i kao dječak sam bio uvjeren da ću biti ljekar kad odrastem. S druge strane, nastojim da pjesmom „liječim“ ranjene duše.

Koga bi poveo na pusto ostrvo?

– Konačno jedno lako pitanje! To bi, naravno, bila moja supruga.

Šta bi poručio čitaocima portala Fokus?

– Čuvajte svoje i zdravlje svoje porodice. Bavite se sportom, prošetajte lijepim parkom i, naravno, poslušajte dobru pjesmu!

Sead Hodžić