“Ne znam koliko dugo sam ostao da ležim. Bio sam pogubljen, boljela su me ramena i imao sam nekoliko posjekotina. Kada sam došao sebi, prvo sam pomislio na oca. Čim sam vidio da je dobro i da pomaže drugim ljudima, pao mi je kamen sa srca. Zaustavili smo se na samo nekoliko metara od Morače. Tu je bila provalija od preko 30 metara i nema šanse da bismo preživjeli taj pad”, prisjeća se Nikola.

Nikola Vučević, mladi košarkaš iz Crne Gore, danas je jedan od najboljih igrača u NBA ligi. Za popularnog Nika znaju svi ljubitelji košarke u SAD, a o njemu američki mediji imaju samo riječi hvale.

Nikola je rođen 24. oktobra 1990. godine. Danas je košarkaš bez kojeg se ne može zamisliti igra  Medžika. Visok je 213 centimetara, prosječno na mečevima bilježi 19 poena, 11.1 skokova i 2.1 asistencije. Stručnjaci prognoziraju da će obilježiti narednih nekoliko godina u najjačem košarkaškom takmičenju.

Međutim, njegova životna priča ne nosi samo lijepe uspomene. Do kraja života će, kako kaže, pamtiti onaj nesrećni 23. januar 2006. godine i veliku tragediju u mjestu Bioče kod Podgorice. Tada su Nikola i njegov otac Boro bili u kobnom vozu koji je iz Bijelog Polja krenuo ka Podgorici i oko 16 časova se survao u provaliju na Bioču gdje je 47 osoba izgubilo život.

„Znali smo šta se dešava jer nam je rečeno da su kočnice otkazale i da voz ne može da se zaustavi. To je najgore od svega: znate da ćete se srušiti u provaliju, a ne možete ništa da uradite. Ne znate da li ćete umrijeti ili preživjeti…“, rekao je za američki medije as Orlanda.

Nikola se sjeća da je pomoćni trener druge grupe košarkaša rekao da je voz ”van kontrole”.

“Nastala je opšta panika u vozu. Pokušali smo da povučemo i kočnicu za slučaj opasnosti. Kada smo krenuli niz brdo bilo je jasno da nešto nije u redu. Umjesto da se kreće brzinom do 50 km/h, voz je išao preko 100 km/h, prebrzo…”

Nikola i njegov otac su se, kako je kazao, nalazili u prvom, ili drugom vagonu kada je voz izletio sa šina. Nakon udara, njihov vagon se kotrljao niz liticu i nekim čudom se zaustavio na točkovima, dok su ostali vagoni bili prevrnuti sa strane ili naopačke, što je na nepristupačnom terenu znatno otežalo spasilačke akcije.

“Ne znam koliko dugo sam ostao da ležim. Bio sam pogubljen, boljela su me ramena i imao sam nekoliko posjekotina. Kada sam došao sebi, prvo sam pomislio na  oca. Čim sam vidio da je dobro i da pomaže drugim ljudima, pao mi je kamen sa srca. Zaustavili smo se na samo nekoliko metara od Morače. Tu je bila provalija od preko 30 metara i nema šanse da bismo preživjeli taj pad”, prisjeća se Nikola.

Na svu sreću, Vučević je prošao bez posljedica i jedan mlad život i velika karijera su nastavili svojim putem.
„Promijenio mi se pogled na život, jer više ništa ne uzimam za sigurno.To je nešto što nikada neću zaboraviti. Svaki januar u meni budi ružne uspomene na taj događaj“.