Kuga

U početku, vjerujte mi upravniče, mislio sam da je to raj na zemlji. Ujutro bi me budio cvrkut ptica, a u sobu ulazio miris bagrema. U cik zore slušao bih žagor trgovaca i zanatlija. A ono što je me je najviše radovalo bila su djeca. Do prvog sumraka čuo bi se njihov smijeh i graja. Ali to je bilo samo prvih mjeseci.

„Došao je smak svijeta, nema nam spasa“, govorio je upravnik vojne posade u tvrđavi.

Ljudi u podgrađu su već davno poumirali. Ulice su bile sablasno puste, a naveče je bila potpuna tama. Sa prvim mrakom počeli bi da zavijaju psi koji su se tukli oko komada zaraženog ljudskog mesa u raspadanju.

„Vidiš“, pokaza sveštenik rukom ka gradu. „Ko bi rekao da je nekada dolje bio grad? Da se odvijao život? Deset godina sam dolje bio sveštenik. Živio sam, vidiš, dolje, u onoj velikoj kući. Bila je to kuća najbogatije porodice u gradu. Oni su htjeli da pokažu svoje bogatstvo i moć, pa su insistirali da budem smješten u njihovoj kući.

U početku, vjerujte mi upravniče, mislio sam da je to raj na zemlji. Ujutro bi me budio cvrkut ptica, a u sobu ulazio miris bagrema. U cik zore slušao bih žagor trgovaca i zanatlija. A ono što je me je najviše radovalo bila su djeca. Do prvog sumraka čuo bi se njihov smijeh i graja. Ali to je bilo samo prvih mjeseci.

A onda sam, na moju žalost, počeo da upoznajem pravo lice grada i njegovih stanovnika. Prevare, podvale, zavist i mržnja razjedali su njihoveduše. A grad je svakim danom postajao sve manje poželjno mjesto za život. Kada bi neko pokazao svoje znanje i sposobnost, ili makar samo ljudsko lice, bio bi surovo kažnjen. Oko njega bi se odmah isplela mreža intriga, obmana i laži. Mnogi su otrovani, mnogi su se ubili, a samo oni najsrećniji imali su tu sreću da odu odavde, pa makar bez igdje ičega. Sve je bilo bolji izbor od boravka u ovom prokletstvu. Na kraju je zlo potpuno trijumfovalo. Tuđa nesreća postade jedini razlog za radost.

A onda je došlo zlo mnogo veće od njih samih. Zapravo, u početku su bile samo glasine. Jedni su govorili da kuga davi ljude na spavanju, drugi da isisava krv iz čovjeka, treći da se čovjek na kraju raspada od rana… A poslije glasina stiglo je i Zlo. Znaš, upravniče, i sad vjerujem da sam osjetio trenutak kad je kuga došla u naš grad. Odjednom se vazduh promijenio, postao teži, a nebo posivilo kao da će iz njega istog trena udariti najstrašnija munja. A onda su se javili prvi slučajevi bolesti. Ubrzo i smrt. Ljudi su se u strahu zabarikadirali u svoje kuće. Mnogi su se ukopavali u zemlju i opasavali zidovima u naivnoj nadi da bolest ne može kroz drvo, kamen ili zemlju. Na kraju bi izbacivali svoje mrtve ukućane na ulicu i slušali kako ih izjedaju psi i lešinari. Na kraju su svi stanovnici pomrli. Kuga jedino nije došla do tvrđave“.

U tome se jedna grupa ljudi pojavi na vratima tvrđave. Bili su vidno iscrpljeni od dugog lutanja po pustoj zemlji. Vođa straže dođe do upravnika tvrđave i sveštenika.

„Traže da ih pustimo u grad“, obrati se upravniku tvrđave. „Garantuju da nijesu zaraženi, ali su umorni i gladni i treba im odmor“.

Na upravnikovom licu se vidjelo da se kolebao.

„Pustite ih“, reče sveštenik.

„A šta ako lažu? Šta ako su zaraženi?“

Ja sam odgovoran za ove ljude ovdje“,branio se upravnik.

„Razumijem Vas“, nastavi sveštenik. „Ali, da li biste me primili u tvrđavu da nijesam sveštenik? Ne biste. A ovi ljudi su manje grešni nego ja“.

Otkud znaš, svešteniče?“,upita upravnik.

„Zato što, isto kao kada sam onog jutra osjetio zlo koje je najavilo dolazak kuge, sada osjećam prisustvo dobra. Pustite ove ljude. Učinite dobro djelo“.

Upravnik dade znak da se ljudi puste u tvrđavu.

Istu noć sveštenik je umro. Njegovo tijelo spaljeno je ujutro.

On je bio posljednji čovjek u gradu koji je umro od kuge.

Edin Smailović

Ilustracija: Mensud Hasković

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!