Sjećanja ima mnogo, rezultati su poznati, karakter takođe. Kao i velika specijalnost, rad sa mladima. Njegovo ime moglo se prvi put čuti u toj velikoj košarkaskoj zemlji 1982.godine kad je sa juniorima OKK Beograda osvojio prvenstvo Jugoslavije pobijedivši super talentovanu generaciju Jugoplastike koja će potom usrećiti taj klub. Lansirao je Sretenovića, Savića i Cvjetičanina, potom asa Cibone. Imao je i dvije epizode u Zvezdi, ali njegova pripadnost je bila poznata, od nje će kasnije stvoriti i životni stil. A zanimljivo, u Partizan ga je doveo baš jedan zvezdaš, Lale Lučić, koji nam je o tome pričao u Ulcinju, bilo je to 1985.godine. Kićanovic je postao direktor, on ga je zvao za pomoćnika i uspjeli su te sezone oporaviti Partizan, igrati polufinale sa evropskim šampionom Cibonom u tri meča, uz Vilfana i Obradovića lansirati mladog Đorđevića. U decembru 1986. on dobija veliku priliku da naslijedi Laleta, i pored poraza u januaru 25 razlike od neprikosnovene Cibone u Beogradu na kraju osvaja fantastičnu titulu u finalu sa Zvezdom koja je senzacionalno skinula Cibonu u polufinalu. Tu počinje njegova velika priča, šampion Jugoslavije sa 28 godina.

I bio je zaista na pravom mjestu, ne samo u smislu pripadnosti, već imati zajedno Divca, Đorđevića i Paspalja u timu u tim godinama bilo je pravo blago, a pogodio je skroz sa Pecarskim, vratio u život reprezentativca iz 1981 Grbovića. I rodila se nezaboravna sezona u Kupu šampiona, 10 pobjeda u 11 kola, obezbjeđeno prvo mjesto čak tri kola prije kraja i učešće na prvom fajnal foru ikada, u Gentu. Tamo su završili treći, izgubili jugoslovensko finale od novog čuda Jugoplastike 2:1, ali bio je to početak najboljih godina Yu košarke na svim nivoima.

Tog ljeta 1988. vodio je juniorsku selekciju Jugoslavije na EP u Vrbasu i osvojio nadmoćno zlato sa igračima poput Komazeca, Danilovića kojeg je čekao dvije godine da zaigra u Partizanu, Alihodžića, Kapova, Badžima. Godinu nakon Pešića u Bormiju i on je ispisao zlatne stranice.

Naredne 1988/89 osvojio je Kup Jugoslavije savladavši Jugoplastiku u Mariboru, Kup Koraća u velikom finalu sa Kantuom i bio prvi u ligi, ali Maljković, novi šampion Evrope, uzvratio mu je opet u finalu plej ofa. Tada odlaze Divac i Paspalj u NBA, Đorđević u vojsku, Grbović u Granadu, a on takođe u Španiju, izgledalo je kao kraj ciklusa. Ali vratio se u Partizan odmah 1990/91, i vratio Paspalja, sazreli Danilović i Đorđevic, i odmah su se vratili u finale, pred sam rat ponovo su ih savladali Splićani 3:0. I dalje se prepričava šta se onda desilo, tog fatalnog ljeta kad je počelo da se puca, kako je Obradović vraćen sa aerodroma za Rim, umjesto da uzme to posljednje zlato postao trener Partizana koji će odmah osvojiti jedinu evropsku krunu, a Duško završio u Zvezdi i bio mu rival u finalu 1992.

On i Željko su praktično vršnjaci, ali bio mu je prvo trener, a od te sezone su rivali, obojica sa ogromnim ali različitim značajem za navijače i istoriju Partizana. Željko je osvojio tu titulu za sva vremena i onda otišao na 30 godina, živio je samo u sjećanjima. A Duško se vratio 2001, kad su klub preuzeli Divac i Danilović, i počeo strpljivo jednu novu priču, nakon tri uzastopne titule Budućnosti (1999, 2000, 2001). Odmah je uspio da osvoji i kup i prvenstvo 2002, i to oba u sred Morače, što je označilo kraj zlatne ere našeg tima. On, osim što je rođeni Podgoričanin, dobro je poznavao i upravu i taj tim Budućnosti, bio je angažovan 1998, na početku te zlatne ere, ali kao savjetnik, dok je trener bio Muta Nikolić, imali smo stalno utisak da nije dobro iskorišćeno njegovo znanje, a prvi poraz toj nesavladivoj Budućnosti nakon pune dvije godine nanio je upravo on i to klupi Radničkog, bio je april 2001.

A nakon pobjede u finalu 2002. u Morači ne mogu zaboraviti kako je stao da mi da intervju ispod uzavrele tribine, prvo je rekao “gađaće me”, a onda “ma neka gađaju”. Time je počela serija od čak 13 nacionalnih titula Partizana, sve do 2014, sve je osvojio on osim dvije (2011 i 2012) Vlado Jovanović. Koliko je mladih igrača izbacio, koliko novih generacija, tada već i stranaca ali obično jednog ili dvojicu, a posebna priča nastaje od 2006. Partizan je posljednji prihvatio da uđe u ABA ligu 2004, izgubio je onda dva finala 2005 i 2006, bio pri dnu Evrolige. Sve se mijenja od te 2006/07 kada Duško prihvata da postane prvi selektor Crne Gore, stvar i istorijska i romantična, i potpuno preporođuje Partizan sa tandemom centara Drobnjak-Perović i mladim Pekovićem koji se strahovito probija, sa pogotkom Kamingsom na jedinici i postepenim uvođenjem mladića koji će ubrzo postati reprezentativci.

Te sezone osvaja prvu ABA krunu, a biće ih pet zaredom, ali i konačno top 16 Evrolige, ispred Cibone nakon mečeva sa dva produžetka. Probijena je ta barijera i onda se samo išlo naprijed, iduće sezone čak četvrtfinale nakon što je u top 16 izbacio šampiona Evrope Panatinaikos i lično rekordera Željka Obradovića, umjesto Kamingsa doveo Palasija, a Peković postao prvi centar Evrope. Naredne 2008/09 iako je tim opet očerupan sa trijom Tepić-Tripković-Veličković i novim pogotkom Lazmeom ide ponovo u četvrtfinale gdje igra dobro protiv CSKA, uvijek jedan stranac i granice se pomjeraju, u totalnoj simbiozi sa navijačima. Baš te sezone dobija famoznu nagradu Gomeljski za najboljeg trenera Evrope.

Ali remek djelo stiže naredne 2009/10, čak i kad su svi nosioci iz prethodne otišli, i to Tepić u Panatinaikos, Veličkovic u Real, vraća treći put Kecmana, pogaža kao nikad sa plejom Mek Kejlebom i to u zadnji čas, otvara prostor za veoma mlade Veselija, Đekića, Sinoveca, Rašic je već nosilac, unapređuje neslućeno igrače poput Vraneša i Robertsa. Svi podređeni sistemu, svi kao jedan, tako su jedini dobili tada atomsku Barselonu u Pioniru, tako su brejkom u Tel Avivu stigli do sanjanog fajnal fora. Bili su tada na milimetar od finala protiv Olimpijakosa, oba meča izgubili na produžetke, osvojili četvrtu ABA titulu nestvarnom trojkom Kecmana u Zagrebu, taj tim je pomjerio žestoko sopstvene granice. A te godine je završio i put sa našom selekcijom tako što je poveo na Eurobasket iz prve i to ispred Italije i Izraela. Pamtiće se u vremenu najviše što je uradio u periodu 1987-89, ali vjerovatno stvaralački unikatni period bio je baš ovaj 2006-10.

A on je opet govorio da je najbolje radio i uživao od povratka 2012, te posljednje tri godine u Partizanu. Izgledalo je da su silaskom sa ABA trona te godine završili eru, monolozi koje je on često vodio još od 2006. da država želi da favorizuje Zvezdu počinju i suštinski da se ostvaruju baš od 2012, Zvezda dovodi skuplja pojačanja i želi da preuzme tron, a on se vraća i na Kalemegdanu na prezentaciji tvrdi da će opet osvojiti sve.

Uzdao se u mlade i neke jeftinije strance koje je trebalo pogoditi, malo ko mu je vjerovao, ali potpuno je lansirao Bogdana Bogdanovića koji kod Vlada nije igrao puno, naravno Lučića, i onda redom, Milosavljević postaje nosilac, Musli takođe, od anonimnog Lovernja za sezonu pravi reprezentativca Francuske i to zlatnog 2013, takođe anonimni Davis Bertans postaje šuter sa onom visinom od kojeg se i danas drhti. Iako su ispali u Evroligi i dugo bili šesti u ABA, debelo iza Zvezde, ali i Igokee, Radničkog, najskuplje Cedevite i Budućnosti, nekako su došli do 4.mjesta, a onda na fajnal foru u Laktašima osvojili krunu i opet status evroligaša. Naredne 2013/14 još skuplja Zvezda, sa već jakim Amerikancima i Radonjićem na klupi, ubjedljivo prva u ligi, a Partizan treći, na fajnal foru u Beogradu padaju oboje šokantno od hrvatskih timova, ali on sa Partizanom igra top 16 Evrolige i pogotovo u domaćem finalu dobija 3:1 favorizovanu Zvezdu, na oproštaju Bogdanovića i na vrhuncu netrpeljivosti klubova.

To je ta trinaesta zaredom. U sezoni 2014/15 razlika je već velika, Zvezda ima 20/20, Budućnost je druga, Partizan četvrti, dugo nemocan, ali opet je živio san da će oporavkom Pavlovića i Milosavljevića, otkrivanjem Marinkovića i naknadnim dovodjenjem stranaca moći na kraju da se napravi čudo. Da su Dalo i Akonjon dali neki doprinos možda bi i bilo, Zvezda ih je nekako sa 3:1 i nakon serije brejkova detronizovala u ABA ligi, a sa čistih 3:0 u finalu Srbije nakon vječnosti. Tada je i on morao da ode dolaskom upravo NBA asa, našeg Pekovića, na čelo kluba, iako su mnogi željeli da ostane. Od tada kreće dugačka dominacija Zvezde i priča da je njemu zabranjeno da radi u Srbiji koja ga je pratila do posljednjeg dana.

Oktobra 2015 došao je u tom neraspoloženju na basket kliniku u Podgorici i potvrdio nam sve to, nije mogao bez Partizana. Otišao je u januaru u Limož, potom preuzeo selekciju Bosne, ali nije to bilo to. Za navijače je bio general, onaj koji se slijedi. Ali kad je 2021 konačno stiglo zeleno svjetlo za vaskrsenje Partizana vraćen je nakon 30 godina Željko Obradović i nastala je euforija. Trans, kult ličnosti, sve do ludila ove sezone kakvo se ne pamti. Duško je u tome zaboravljen, probao je reći 2024. da je Željko iskoristio svoj autoritet nakon neuspjeha, da ne ode on nego da promijeni čitav tim, ukazivao na neke stvari, ali malo ko ga je vise slušao.

Nekad mu se vjerovalo sve, pa i čitale knjige koje on preporuči. Otkrivao bekove, kao niko razvijao centre, čak i prosječne. A tek stvarao šutere. Na jednom treningu naše selekcije vidim igrač šutira sa stolice do iznemoglosti, Sead Šehović. Pitam ga zašto, kaže “ovako se namješta ruka, 800 šuteva kao Dražen, treba nam novi Vlado Šćepanović”. Danas će ga se sjetiti svi, a mogao je još puno da dá.

Izvor: RTCG