Još kao dječak Refik Akova je napustio Negobratinu i Godijevo kraj Bijelog Polja, i sa porodicom otišao prvo u Sjevernu Makedoniju, a onda u Tursku. Ali, u njegovom srcu još plamti ljubav prema rodnoj grudi. Pamti slike bihorskih pašnjaka, osjeća mirise livada, u sjećanjima čuje huk Lima i šapat gustih šuma. Kao da nikada odatle nije otišao, a prošlo je 57 godina…

Akova potiče iz porodice Sijarića. Rođen je 1952. godine. U Turskoj je poznat i uspješan biznismen, humanista, političar…

„Živjeli smo malo teže. Imali smo pritisak jer je otac bio u zatvoru zato što mu je u kući pronađeno zlato, a nije ga predao državi. Bio je osuđen na osam godina zatvora, a četiri je odležao. Nije mogao da dokaže da je to njegovo, bratovo, bratočeda… Kad je došao iz zatvora bio je pod kontrolom Udbe. Rekao je da moramo da selimo, jer ćemo uvijek biti meta. Odlučili smo da idemo u Tursku”, ispričao je Akova za emisiju „U posjeti“, RTCG.

U Turskoj su, kaže našli polja. Naselja nije bilo.

“Mi smo stariji od ovih naselja. Stariji sam od opštine Bajrampaša, u kojoj živim i koju sam i osnivao“, priča Akova.

U narodu je, kaže, vladala solidarnost. Niko nije napravio kuću, a da mu komšije nisu pomogle.

„Veliko je jedinstvo bilo između Bošnjaka. A onda smo počeli da radimo. Šestoro zaposlenih – šest plata. Dvije se potroše, a četiri se troše za izgradnju. Pet godina smo bili oslobođeni poreza i vojnog roka. Za to vrijeme smo se školovali“, kaže Akova, koji je završio građevinski fakultet, osnovao firmu, ali je stalno htio više.

Počeo je da se bavi politikom. Dospio je do turskog parlamenta, i krenula je njegova uspješna karijera.

Radio je u ministarstvu spoljnih poslova i ministarstvu odbrane kao savjetnik ministara, a bio je i dio delegacije zadužene za evrointegracije. Pet godina je živio u Strazburu.

Na pitanje zašto su naši ljudi cijenjeni u Turskoj i kako su došli do visokih pozicija i u politici i u ekonomiji, Akova kaže:

„Mi smo rođeni u najljepšim planinama, šumama, parkovima svijeta – Crnoj Gori, najljepše i najbistrije vode vidjeli. Pili te vode. Mi smo bistri kao vode i jaki kao vode i šume. I nama ne može niko ništa. Zvali nas Sanžaklijama, Crnogorcima, Srbijancima – mi znamo šta smo i odakle smo. Mi umijemo, možemo i hoćemo“, kaže.

Uspio je da izgradi zavidnu karijeru. Osnovao je porodicu i zahvalan je Turskoj na svemu što mu je omogućila. Ali, kaže, pola srca mu je uvijek u Crnoj Gori.

Silno želi da Crna Gora prihvati svoje Bošnjake, koji su iz različitih razloga napustili ognjišta. Da im otvori vrata da dođu, ulažu, posluju, ne kao stranci, već kao svoji na svome.

“Svi mi Bošnjaci smo zahvalni Turskoj što su nas pomagali, stimulisali, bili iskreni prema nama. Integrisali smo se u tusko društvo i ekonomski smo jaki i pomažemo državu. Pola srca nam je ostalo tamo negdje preko nekih granica koje ne priznajem. Ostala nam je Crna Gora, Sandžak. Srbija je izdala državljanstva za oko 36.000 ljudi koji su uložili u Srbiju. To je mogla Crna Gora da uradi. I šteta je što nije uradila“, kazao je Akova.

Smatra da bi Crna Gora trebala da obnovi njihova državljanstva i napravi projekat kojim bi kreirala ulaganja svojih iseljenika, ali i kontrolisala.

“Obnoviti državljanstvo, dati nam ono što smo imali. Mi ne tražimo da nam poklone nešto. Mi tražimo da nam obnove državljanstvo. A ostalo se dogovaramo – napravite nacionalni projekat. Mi nemamo namjeru nikoga da progonimo, već da dođemo i živimo”, rekao je Akova.

Ponosan je i što je jedan od osnivača, kako kaže, najboljeg društva u Turskoj koje okuplja oko 3.500 iseljenika sa prostora bivše Jugoslavije i što pomažu svim nevoljnicima, ne gledajući na vjeru i naciju.

Foto: Screenshot/RTCG