Svoje bokserske rukavice Mustafa-Mrki Mrkulić danas pažljivo čuva u Njujorku. Uredno složeni novinski isječci, požutjele fotografije i sjećanja brižno čuvaju priču o jednom drugačijem životu – životu u kojem su ring, udarci i znoj bili svakodnevnica. Danas je menadžer i ugostitelj, ali nekada je bio bokser kojeg su se pribojavali i olimpijski šampioni.

Ljubav prema boksu Mustafa duguje rahmetli ocu Ibrahimu Brahu Mrkuliću. Bila su to vremena kada je Muhamed Ali vladao svjetskom scenom, a u kući Mrkulića ispred televizora uvijek je bila gužva kad bi počeo meč. Otac je sa strašću komentarisao svaki potez, a mladi Mustafa – upijao svaku riječ. Tako je, iz kućne rutine, izrasla sportska ljubav.

NOKAUTIMA DO TITULE PRVAKA BIH

Kada se Mustafa iz Gusinja 1976. godine preselio u glavni grad Bosne i Hercegovine, odmah je potražio boksersku salu.

“Tamo sam zatekao neke razvijene momke koji su bili i tetovirani. Imao sam 16 godina. Nijesam gubio vrijeme, odmah sam pitao trenera da li mogu da treniram. Normalno, na početku mi je bilo jako teško jer me ostali nijesu poznavali pa me na sparingu nijesu štedjeli. Bilo je to žestoko kaljenje. Međutim, nakon pet-šest mjeseci, kada su vidjeli da će biti nešto od mene, počeli su da me paze. Žestoko sam trenirao”, započinje Mrkulić priču za Portal Revije Fokus.

Mustafa je najvećeg protivnika za bavljenje boksom imao u svojim roditeljima koji su živjeli na relaciji Sarajevo-Gusinje.

“Roditelji nijesu voljeli da se bavim boksom. Kada bih iz grada zvao brata da mi donese torbu da idem na trening, majka bi me upozoravala da ga ne vodim na boks. Nikako nije voljela da treniramo. Ni otac se nije slagao sa našim izborom. Jednom mi je savjetovao da nađem neki ljepši sport i kazao mi je da mu mnogo smeta što treniram boks. Zamolio me da prestanem i ja sam to uradio. Nijesam nekoliko mjeseci trenirao. Tako je bilo sve do pred početak prvenstva BiH. Otišao sam do kluba da vidim ko će da se takmiči. Čim me je trener ugledao odmah je došao da me pita zašto sam prestao sa treninzima. Počeo je da me ubjeđuje da je šteta da prestanem i da, ukoliko nastavim, mogu ostvariti zapažene rezultate. Objasnio sam mu da je želja mojih roditelja da ne treniram boks”.

Ipak, istog dana ljubav prema boksu je pobijedila obećanje dato ocu. Mrkulić se sjeća da je bio petak, a već sljedeće nedjelje je održano prvenstvo.

“Počeo sam da treniram i znao sam da sam bolji borac od momka iz kluba koji se spremao da se takmiči u mojoj kategoriji. Pitao sam trenera da li će me uzeti ukoliko pokažem da sam bolji u ringu od klupskog druga, a on mi je odgovorio da jedva čeka”.

Već u prvom meču na prvenstvu Mustafa je boksovao protiv glavnog favorita i umalo, kako kaže, izgubio.

“Pobijedio sam ga prekidom, a bio je bolji u prve dvije runde. Nakon toga, i ostala tri meča sam pobijedio prekidom i tako postao prvak BiH u srednjoj kategoriji”, prisjeća se Mustafa i napominje da su za njegovo ponovno bavljenje boksom roditelji saznali iz novina.

“To je bio prvi put da oca nijesam poslušao za nešto. Bio je tada u Gusinju i valjda mu je bilo drago zbog mog uspjeha jer mi više nikada nije pomenuo da skinem rukavice”.

SJEĆANJE NA PRVOG TRENERA

Već sljedeće nedjelje, nakon bosanskog prvenstva, na Kosovu i Metohiji se održavalo prvenstvo Jugoslavije. I tu je Mrkulić pokazao da ima razoran udarac.

“Tri prva meča sam dobio nokautom, da bi u četvrtom boksovao sa jednim momkom iz Vojvodine kome su braća Kačar stajali u ćošku. Čovjek mi je sve vrijeme bježao, valjda su mu Kačari tako rekli, i ja nijesam mogao da ga uhvatim. Izdržao je tri runde i pobijedio me nezasluženo na poene. Iako sam osvojio drugo mjesto, dobio sam poziv za reprezentaciju Jugoslavije”.

Iz tog perioda on se uvijek, kaže, prvo sjeti Hajrudina Paja Pašića, prvog trenera.

“On je boksovao u polu velter i velter kategoriji i pobijedio Marijana Beneša. Bio je autoritet i spreman. I danas trenira boksere”.

Sa svim ljudima s kojima je dolazio u kontakt u to vrijeme danas komunicira. “Rado se prisjetimo tog perioda”, kaže.

JEDINI PUT PRED OČEVIM OČIMA – I DISKVALIFIKACIJA

Svaka pobjeda mu je draga, ali postoji jedan meč koji Mustafa nikada neće zaboraviti – onaj jedini kojem je prisustvovao njegov otac.

„Bio mi je strašno važan taj meč. Htio sam da pobijedim, i to brzo. Da mu pokažem da nisam pogriješio što sam izabrao ovaj put“, priča Mrkulić. Ali protivnik je bio tvrd orah. Meč je prerastao u bespoštednu borbu bez mnogo taktike.

„Tukli smo se. Nije to više bio boks, već prava tuča. U trećoj rundi sudija je obojicu diskvalifikovao“, prisjeća se Mustafa.

Reakcija oca bila je kratka i odlučna: „Ovo neću više da gledam.“

Mustafa se danas toga sjeća sa osmijehom, ali u glasu mu se i dalje osjeća žal što mu tada nije uspio prirediti pobjedu. Ipak, baš ta borba – i taj trenutak – zauvijek mu je ostao urezan kao jedan od najsnažnijih u karijeri.

Istovremeno kada je 1980. pozvan u reprezentaciju SFRJ, dobio je i poziv za odlazak u JNA.
“S obzirom da sam bio prijavljen u Gusinju, rukovodstvo Želje je pokušalo da odloži odlazak u armiju. Međutim, iz vojnog odsjeka se nijesu obazirali na to. To mi je dosta upropastilo karijeru, jer kad odete u armiju i napravite pauzu onda to mnogo unazađuje. U vojsci je hrana drugačija, otežao sam i izašao iz JNA sa 90 kilograma. Kasnije sam morao da smršam 15”.

Nakon vojske, Mustafa je niz godina bio kapiten Željezničara. Brojni navijači u Skenderiji su očekivali isključivo pobjede.

“Postajalo mi je teško da boksujem u Sarajevu, pogotovo kad sam se dokazao i kada se računalo na moju sigurnu pobjedu. Često bi od moje borbe zavisila pobjeda ekipe. Ipak, imali smo veliku podršku navijača i nekada, kad bukvalno nijesam imao više snage u meču, publika me je navijanjem ponijela do trijumfa”.

OLIMPIJSKOG ŠAMPIONA SLAO NA POD

Mrki je u svojoj karijeri mnoge nokautirao.

“Ne znam je li nokaut drag. Bilo mi je drago kada bih protivnika poslao na pod, a on zatim odmah ustao. To vam pričam zbog meča u Splitu, gdje sam očekivao Cikotića, koji je bio šampion svijeta u ful kontaktu. On je tada počeo i da boksuje i povređivao je boksere. Trebalo je da se sretnemo, ali borci kao on su se nečisto borili, udarali laktovima i slično. Spremio sam se dobro. Međutim, i on je vagao jer je gledao ko mu dolazi za protivnika, pa ako je bio siguran u pobjedu izlazio je na ring. Zbog toga se, umjesto njega, pojavio Nešić koji je bio šampion SFRJ u ful kontaktu. Bio je visočiji od mene i zalijetao se par puta. Držao sam gard i čekao priliku. Vidim, on se razmahao, i osjećam da ne može jako da udari. U jednom trenutku sam bio uz konopce a on mi je naletio i ja ga udarcem u bradu poslah na pod. Onesvijestio se i odmah dođoše doktori da mu ukažu pomoć. Kako je vrijeme prolazilo, a on bio u nesvijesti, ja sam se osjećao sve gore i gore. Kada se konačno probudio ničega se nije sjećao. Pitao je šta se desilo i gdje se nalazi. Bio je izgubljen. Zbog toga mi nije bio drag svaki nokaut”, kaže Mustafa, koji je sa ekipom Željezničara ostvario veliki uspjeh plasiravši se u prvu ligu SFRJ.

Nakon toga put ga je odveo preko okeana.

“Kada sam došao u SAD pokušavao sam da se profesionalno bavim boksom. Našao sam neke ljude. Međutim, nijesam imao papire i nijesam imao nikog uz sebe. Ovdje imam tetku i kada je čula da ću da boksujem počela je da plače. I ona je dosta uticala da odustanem”.

Mustafa žali što nije imao bolje uslove.

“Mislim da sam imao kapacitet i prirodne predispozicije za mnogo više. Međutim, nijesam imao dobre uslove da se posvetim boksu jer je uvijek falilo novca. U to doba boks nije bio dobro plaćen sport. Sjećam se meča sa olimpijskim pobjednikom Antem Josipovićem. Boksujemo. On ime. Sudija je bio Bane Toskić, koji je svojevremeno bio šampion Švedske. Bio sam jači od njega, ali on je imao više iskustva. Dva puta sam ga bacio. Petnaest sekundi prije kraja treće runde, kada su vidjeli da ću da ga pobijedim, sudija me je diskvalifikovao zbog moje navodne iscrpljnosti. Kasnije mi je govorio da mu je žao što je prekinuo meč. To vam dovoljno govori šta znači kada imate nekog iza sebe”, kaže Mustafa koji se danas bavi menadžerstvom i ugostiteljstvom u SAD.

Od dječaka pred televizorom u Gusinju do čovjeka pored Muhameda Alija u Njujorku: Priča Mustafe Mrkulića (II-dio)

Sead Hodžić

UPOZORENJE: Zabranjeno je preuzimanje i prenošenje ovog teksta i pratećih fotografija bez prethodne pisane saglasnosti redakcije Portala Revije Fokus. Svako kršenje autorskih prava biće predmet odgovarajućeg pravnog postupka.