Umjetnost i sport ne idu baš često „ruku pod ruku“, ali nekad im se putevi ukrste. A kada je tako, umjetnost daje čovjeku širi pogled na svijet, kaže za Glas Amerike legendarni košarkaški trener Duško Vujošević, govoreći o smrti prijatelja i jednog od najpoznatijih slikara sa prostora bivše Jugoslavije Voja Stanića.

„Bočna interesovanja možda malo i smetaju centralnom poslu, ali daju širi pogled i obogaćuju ga. On je govorio da bi ’čovjek trebalo da ima dva života. Prvi da bi griješio, a drugi da bi znao kako se živi’. Ta njegova rečenica govori o tome da teško tuđe iskustvo možeš da primijeniš, ali makar da probaš da se ne saplićeš stalno na isto kamenje“, kaže Vujošević za Glas Amerike.

Vojo Stanić je preminuo 19. novembra, u 101. godini, a ostaće upamćen po brojnim slikarskim djelima kao što su “Riva”, “Regata”, “Varljivo sunce” i “Hodač na žici”.

Stanić je često govorio da je slikarstvo najjednostavnija i najpristupačnija umjetnost. “Slikarstvo je blisko svakom, i najnaivnijem čovjeku. I u slikama najvećih umjetnika ima procenat naivnosti. Kad kažem naivnosti, mislim na izvjesnu duhovnu svježinu koju neki ljudi sačuvaju cijelog života”, jedna od izjava na sajtu slikara.

Duško Vujošević kaže da je zahvaljući Staniću upoznao slikarstvo i postao kolekcionar, a prvi susret je bio dok je kao mlad trener vodio beogradski Partizan.

„Bila je to 1988, velika izložba u Srpskoj akademiji nauka ( SANU). Kad se kroz ona stakla pojavio taj njegov ‘Mediteran’, zaljubio sam se i poželio da jednog dana imam neku njegovu sliku“.

Dodaje i da mu se želja i ostvarila „kada je došao do finansijskih mogućnosti za kupovinu“.

„Otišao sam do njega sa prijateljem, pokojnim glumcem Milom Miranovićem, od tada počinje naše poznanstvo. Vojo je prepoznao da ja iskreno volim njegovo slikarstvo, a zavolio je i on mene“.

Narednih godina, prijateljstvo slikara i košarkaškog trenera se razvijalo, a Vujošević ističe da je Stanić imao veliki uticaj na njega.

„Kupio sam stan u Herceg Novom, ljeti bismo sjedjeli dugo zajedno… Bio mudar čovjek, duhovit. Njegova duhovitost nikoga nije kinjila i mučila. Dobronamjeran, veliki čovjek, veliki slikar“.

Nije Stanić previše pratio sport, navodi Vujošević.

„Pratio ga je pomalo, ali kad su ga pitali za koga navija rekao je: ’Ja navijam za Duška, pa da vodi i Njemačku’. On je prosto bio iz tog perioda, zato je pominjana Njemačka. Bio je benigna ličnost, ali ne iz slabosti“, kaže, uz osmijeh, trener.

Stanić je bio u braku sa Nadom, dugo godina jedinom crnogorskom vajarkom, radila je kamene skulpture i redovno izlagala na izložbama Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore (ULUCG).

„Da nije bilo Nade da ga drži u vezi sa stvarnim životom, u smislu matematike i prodaje slika i procjene“, kaže Vujošević. „Zapostavila je svoju karijeru i stavila se totalno njemu u funkciju. Šta će da jede, ko može da dođe, postojali su pravi gospodski protokoli koji su, prije svega, štitili njega. Ovi koji su se družili sa njima govorili su, pošto je Voja stariji od nje, da bi možda bolje bilo da on umre prije Nade, jer on bez nje neće moći ništa“.

Nada Marović Stanić preminula je 2012. u Herceg Novom.

„Nada je otišla, a poslije dva – tri mjeseca sedjeli smo u nekoj mediteranskoj atmosferi, sunce, neki put se i ćutalo, onako kvalitetno… I onda mi je samo odjednom rekao: ’Riješio sam da živim do kraja života’. Razumio sam šta to znači u smislu da je bio strašno vezan za Nadu, iznijeće breme sam do kraja. Neće da radi ništa što je destruktivno“, kaže Vujošević.

Vojo Stanić je bio član Crnogorske akademije nauke i umjetnosti i dvostruki dobitnik najvećeg državnog priznanja, Trinaestojulske nagrade, 1960. i 1968. godine, kao i brojnih drugih nagrada i priznanja širom bivše Jugoslavije. A upravo je raspad Jugoslavije bio događaj koji mu je teško pao.

„On je bio Jugosloven. Bio je jako protiv ponašanja Crnogoraca u okolini Dubrovnika, u graničnom području. Bio je za samostalnu Crnu Goru, pošto je smatrao da je jedna stvar biti u Jugoslaviji, dio te zemlje, a druga stvar to što se dešavalo. Imao je u tom periodu problema i prijetnji, ali se uvijek časno ponašao“, kaže Vujošević.

Tvrdi i da su pojedina Stanićeva mišljenja o raspadu Jugoslavije pogrešno tumačena i zloupotrijebljena u nekom momentu u Beogradu.

„Ali on je volio Beograd i Beograd je volio njega“.

U kratkoj biografiji na Stanićevom sajtu, između ostalog, stoji da je on slikar koji „preciznim i nestašnim okom kroz prozor svog ateljea radoznalo i inteligentno posmatra more, rivu i mještane”.

“Negdje 1995. imao je izložbu gdje je na žutom brodu koji tone napisao Vojo Stanić. Mislio je da će tad da umre. Pa 2000. nije potpisivao slike jer je mislio da će tad da umre. Na kraju me iznenadilo kad me je zvala ćerka njegovog pokojnog brata, nisam ni pomislio da je umro. Bio je dio Mediterana i te toplote“, zaključio je Vujošević u razgovoru za Glas Amerike.

Foto: Duško Vujošević (Screenshot/Sport Klub)