Beograd, početak ’30-ih godina prošlog vijeka i „zločin“ o kome je bilo prilično nezahvalno suditi. Jer, kada ostave svoje žrtve bez prebijene pare (ili dijela pokućstva ako im se navrznu na privatnu svojinu), teško da će prestupnici lako izbjeći kaznu. Još teže će ih zaobići osuda (pravna, ali i ona javna) ako svojim žrtvama oduzmu ono najdragocjenije – život.

Ali, kako klasifikovati slučaj u kome nije bilo oduzetih života ili pokradenih džepova i kuća? Jednom lukavom Beograđaninu je tako nešto uspješno polazilo za rukom. Nije morao da okrvavi šake, a za ono što mu, tehnički, nije pripadalo, razradio je perfidan plan kako da ipak izvuče korist, prenosi “Blic”.

Štaviše, oni – tačnije one – koje su mu se našle na meti, nisu ni mogle znati da su nasamarene: ova perfidna operacija bila je uredno uvijena u ruho zakona.

GRAD PROSPERITETA I PRIKRIVENIH HOHŠTAPLERA

Tih ’30-tih godina prošlog vijeka, Beograd je od varošice postajao malo veća varoš. „Malo veća“, jer je pojam velikog grada u tim međuratnim godinama bio neuporediv sa savremenim milionskim Beogradom.

Elem, ta je varoš u očima svojih žitelja bila relativno bezbjedno mjesto za život. Prestupi i krivična djela, naročito teža, prije su se smatrala izuzetkom nego pravilom. Međutim, Beograd je u isto vrijeme živio svoju međuratnu ekspanziju. Rastao je broj stanovnika, a u takvim okolnostima je bilo lakše provući se i nekome ko nije imao časne namjere.

Moglo je biti da je tako u prijestonicu došao i izvjesni N. N. Ni po čemu suviše upadljiv (osim eventualno po prijatnoj spoljašnjosti), bio je majstor u tome da zabašuri svoje „crvene zastavice“.

Beograđanima ni ovako nisu bile strane svakojake čaršijske „teorije zavjere“. Među neizbježnim temama o kojima se po ulicama raspravljalo u tančine bile su sve one „rekla-kazala“ priče. Ipak, jedan neobičan hohštapler – a upravo dotični N. N. – s pravom je u tim raspravama imao posebno mjesto.

Kuriozitet je bio i što je njegovo ime zanavijek ostalo „N. N“. Ne zato što je bio gospodin bez imena, već je svako od svojih imena birao po sopstvenom nahođenju.

ENIGMATIČNI N. N. – INŽENJER, A PRIDE I GROF

Oto Kodega, pritom i bogati inženjer (tako se isprva predstavljao N. N.) zagledao se negdje s prve polovine’30-ih godina u jednu Štefaniju. Ona je, pak, radila u jednoj parfimeriji na Čukarici, a i sama se brzo zaljubila u imućnog inženjera. Stali su na ludi kamen, zajedno se skućili, a od budžeta su isprva imali samo Štefanijinu platu. „I bilo nam je lijepo“, priznavala je svojevremeno Štefanija.

Nedugo potom, njen novopečeni suprug je morao otići na put. Mlada je ostala u Beogradu, a inženjer Kodega se zaputio u Kulu. Jedva da je prošlo dvije sedmice, a N. N. – odnosno, O. K. – već je počinio svoj prvi „zločin“.

U Kuli je, naime, upoznao gospođu Etelku, inače imućnu udovicu. Ali, Oto sada više nije bio Oto: gospođi se predstavio kao Oliver, rekavši joj još i da je grof, te da u svom posjedu ima veliko imanje u Mađarskoj. Još se nije osušilo ni mastilo kojim se sa Štefanijom upisao u matičnu knjigu vječanih, grof Oliver je po drugi put izgovorio sudbonosno „da“.

I njima – Etelki i Oliveru – je takođe bilo lijepo u braku. „Za samo dva mjeseca zajedničkog života ugojio se 8 kilograma“, pričala je docnije Etelka, pomalo se hvaleći. Iako se dobro osjećao i kod svoje (nove) supruge, provincija se imućnom grofu učinila strašno nezanimljivom.

Takav život, cijenio je, nije bio za njega. Ponovo se otisnuo na put i to – nazad u Beograd.

OFICIR, DŽENTLMEN I MNOGO FINI PREPREDENJAK

Već po provjerenom receptu, grof Oliver se ovoga puta otjelotvorio kao Dragan Blažek. Po profesiji se najprije opredelio za tehniku, ali je nakon toga otišao u oficire – tako je bar skockao autobiografiju svojoj trećoj po redu izabranici.

To bješe izvjesna Stevka, kojoj je imponovalo što se u nju zaljubio tako lijep i ambiciozan mladić. Hvalila se njime svojim prijateljicama i rodbini, a Dragan nije časio časa da se skući sa Stevkom u njenom stanu u Zemunu.

Oficiru, a prije toga grofu i inženjeru, odlazak pred oltar već je lagano prelazio u tradiciju. Sa trećom suprugom je živio „srećno, ali skromno“ – i Stevkine riječi zvučale su istovjetno riječima ostalih izabranica njenog supruga. Doduše, novac koji je čuvala za crne dane se relativno brzo istopio, a mladoženja je iznova sve češće počeo da odlazi na poslovna putovanja.

Ono što Stevka nije znala jeste da su Draganove destinacije bile praktično na korak od zajedničkog doma. Valjalo mu je samo preći most i „doputovati“ do Beograda, i to samo da bi šarmirao i svoju četvrtu suprugu.

„Cio komšiluk mi je zavidio“, dičila se Vidosava, učiteljica iz Beograda. Laskalo joj je pritom i što je Dragan bio gospodin koji je vikendom „lovio sa ministrima“. Imala je za njega još lijepih riječi: da je „mnogo fin“ i „idealan domaćin“, te da je u braku sve bilo po Vidosavinoj volji. Osim eventualno jedne sitnice: njen mnogo fini suprug svakodnevno je putovao do Pančevačkog rita.

Po mjerilima međuratnog Beograda, ovo jeste bila relativno daleka „poslovna destinacija“. Često se stoga dešavalo da mladoženja ne stigne svom (novom) domu ni na počinak. Za to vrijeme, Vidosava je živjela u blaženom neznanju, ne dovodeći u pitanje priključenija svog mnogo finog supruga.

OD RASKOŠNOG VJENČANJA DO ISPOVEDANJA PRED INSPEKTORIMA

Kada je u Beogradu upoznao Dragicu, inače bankarsku službenicu, Dragan Blažek je već uzeo i novi identitet. Međutim, za razliku od prethodnih njegovih izabranica, Dragica se nije toliko dičila niti je osjećala leptiriće u stomaku.

Ipak, porodica ju je ubijedila da je inženjer Kamenski – a doskora Dragan Blažek – dobra prilika za brak. Grehota je bila i samom inženjeru da propusti ovakvu priliku, te je uskoro po peti put izgovorio sudbonosno „da“.

Ovoga puta je ceremonija dospjela i do prijestoničke štampe. Od vjenčanja u Sabornoj crkvi, svečanog ručka u „Imperijalu“ i, najzad, lijepih želja i čestitki u novom domu na Terazijama – inženjer je dospio u rubriku posvećenu uspješnim Beograđanima.

Ovoga puta je, pak, serijski mladoženja sam sebi doskočio. Ne sopstvenom namjerom doduše, ali je bilo dovoljno da se njegova fotografija u novinama, i to sa glamuroznog vjenčanja, nađe pred očima preostalih mu žena.

Štefanija, gđa Etelka, Stevka i Vidosava iz istih stopa su otrčale policijskom inspektoru. Uprle su prstom u izvjesnog N. N., koji bi stao pred oltar sa svojim suprugama dok je još zakonski bio u braku sa (ostalim) svojim suprugama. U proleće godine 1934., inženjer Oto Kodega – odnosno, grof Oliver – tačnije, oficir Dragan Blažek – preciznije, inženjer Kamenski – susreo se sa osudama nasamarenih mladenki, a o svojim grijesima se najzad samo uplakano ispovijedio:

„Nisam krao i ubijao. Eto, samo sam se ženio!“

Foto: Wikipedia