“Retrosportiva” je sjajna rubrika portala Index.hr u kojoj se vraćamo u prošlost i sjećamo se sportista, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Da bi dominirala sportom, tadašnja Istočna Njemačka je donijela zloglasni „Državni plan 14.25“ – najmonstruozniji plan u istoriji sporta. Zbog ovog plana uništeni su životi i zdravlje hiljada sportista, a Andreas Kriger je najpoznatija žrtva. Ovo je njegova priča.

Kao djevojčica, Hajdi Kriger je samo željela da se uklopi. Željela je da je neko primijeti. Željela je da bude uspješna, željela je da bude srećna, ali nikada nije bila tipično dijete. Nikada nije bila zainteresovana za sve stvari koje zaokupljaju pažnju običnih djevojaka. Bila je drugačija. Glasno i drsko. Pomalo muževno. U školi su joj govorili da, ako već nosi suknju, bar pokuša da hoda kao djevojčica. Bila je omalovažavana i ismijevana. Hajdi nije imala prijatelja.

Hajdi Kriger (Printscreen/Trans World Sport)

Uglavnom je bila sama i tužna, a život u hladnom i tmurnom Istočnom Berlinu ionako nije nudio ništa dobro. A onda, sa 11 godina, Hajdi je otkrila atletiku i bila je veoma dobra u tome. Sve što joj je bilo uskraćeno u školi, vratilo joj se u sport. Hvalili su je i tapšali po leđima. Hajdi je po prvi put bila iskreno srećna. Barem je tako mislila.

Bilo joj je jasno da je sport jedina prilika da se izvuče iz kolotečine i uradi nešto u životu. Zato je svakodnevno trenirala krvavo naporno, a to nije moglo proći nezapaženo u Istočnoj Nemačkoj u to vrijeme.

SPORT JE BIO NAJMOĆNIJE ORUŽJE U TOKOM HLADNOG RATA

Za kruti režim Honekerove sovjetske marionetske države, sport je bio jedno od najmoćnijih oružja tokom Hladnog rata. Po ugledu na svoje gospodare iz Moskve, vlasti Istočne Njemačke su kroz sportske rezultate tražile potvrdu i dokaz da je njihov sistem ispravniji i superiorniji od onog na „dekadentnom i izopačenom” Zapadu.

Zato je svaka osvojena medalja bila visoko nagrađena, a najuspješniji sportisti nagrađivani vojnim činovima, stanovima, automobilima… Ukratko, živjeli su mnogo bolje od običnih smrtnika.

Hajdi je toga bila svjesna i nije joj bilo teško da naporno radi kako bi sebi obezbijedila bolju budućnost. Trčala je, skakala, bacala. Njen talenat, upornost i trud nisu ostali nezapaženi. Sa 14 godina primljena je u Kinder und Jugendsportschule, elitnu školu berlinskog Dinama, moćnog sportskog kluba koji vodi zloglasna tajna služba Štazi.

Tu školu su pohađala najtalentovanija djeca Istočne Njemačke, a sistem selekcije i treninga je usavršen kako bi se utvrdilo ko je talentovan za koji sport. Lopta i disk su bile discipline u kojima je Hajdi postigla najbolje rezultate.

MALE PLAVE TABLETE

Pored učenja standardnih školskih predmeta kao što su jezik ili matematika, Hajdi je trenirala po nekoliko sati svakog dana. Bilo joj je teško, ali joj je trener dao male plave tablete za koje je, barem joj je rečeno, trebalo da joj pomognu. Hajdi mu je vjerovala, ali čak i da nije, bilo je nezamislivo da bi bilo ko u tom režimu, posebno mlada djevojka, izrazio sumnju u postupke onih koji donose odluke.

Nije bilo rezultata. Sa 16 godina postigla je nevjerovatne stvari, ali mlada sportistkinja nije ni slutila da se od svoje 14. godine svakodnevno truje anaboličkim steroidima. Uzela je oralni turinabol, muški polni hormon. Svaka pilula je sadržavala pet miligrama testosterona, a Hajdi ih je uzimala dnevno, ponekad i pet dnevno. Njen nivo testosterona bio je 37 puta veći nego kod prosječne žene.

Bila je sve bolja u sportu, ali njeno psihičko stanje se pogoršavalo iz dana u dan. Bila je sve agresivnija i često je znala da fizički napadne drugove iz razreda koji su je zadirkivali zbog njene fizionomije koja se drastično mijenja.

Hajdi se izolovala, prestala da komunicira sa okolinom, odbijala je da se druži sa vršnjacima, a jedina osoba kojoj je vjerovala bio je njen trener, a jedino zadovoljstvo su joj bila takmičenja.

Bila je sve bolja i bolja, osvojila evropsko zlato, ali iznutra se raspadala i shvatila da više nije žena.

Godine 1984, kada je imala 19 godina, doza anaboličkih steroida koje je primala povećana je na 2590 miligrama godišnje. Poređenja radi, to je duplo veća količina testosterona koju muškarac proizvodi za to vrijeme. Dvije godine kasnije, Hajdi je ostvarila prvi veliki rezultat u karijeri. U Štutgartu je postala evropska šampionka u bacanju kugle.

Trebalo je da bude srećna, ali nije. Njeno tijelo je postalo muževnije, glas dublji, a njen stisak ruke čvršći. Ukratko, Hajdi je prestala da bude žena i postala je muškarac. Zbog ogromne količine ljekova njeno zdravlje se pogoršavalo, a povrede su postajale sve češće. 1991. Hajdi je odlučila da je dosta i završila je karijeru.

Počela je da radi u prodavnici kućnih ljubimaca, a posle nekoliko godina depresije, neizvjesnosti i samoubilačkih misli, Hajdi je 1997. odlučila da promijeni pol i postala Andreas.

Oduvijek je znao da je muškarac zarobljen u tijelu žene, ali bez njegovog znanja, država ga je primorala na hemijsku transformaciju.

Andreas Kriger je znao da nešto nije u redu sa njim čak i kada je bio dijete. Duboko u sebi osjećao je da je muškarac zarobljen u ženskom tijelu i ko zna, možda bi i bez dopinga odlučio da promijeni pol, ali to ne mijenja činjenicu da mu je bez njegovog pristanka država nametnula hemijsku transformaciju.

„Čak i kada sam bio veoma mlad, ponašao sam se više kao dječak nego kao djevojčica. Volio sam žene, ali nisam bio lezbejka. Nisam znao kako da to sebi objasnim ni nakon što sam prestao da se bavim sportom. O tome se jednostavno nije pričalo u našoj kući i nisam imao sa kim da razgovaram o tome.

Posle pada Zida i ujedinjenja Njemačke, pozvao sam profesora Frankea i pitao ga da li hormoni koje sam dobijao kao sportista imaju veze sa činjenicom da sam danas Andreas Kriger. Rekao mi je da to ne mora biti presudno jer se rodna svijest često razvija u tinejdžerskim godinama.

Ali, ako se hormoni daju u ovim količinama, kao što je kod mene bio slučaj u pubertetu, onda to može biti katalizator u pravcu muškosti. Ono što su nam dali su, naravno, muški hormoni, testosteron. Sa 17 ili 18 godina dobijao sam oko 180 miligrama, godinu dana kasnije 1.200 miligrama“, rekao je Andreas Krieger svom kolegi Luki Benčiću prije pet godina tokom intervjua u Opatiji i dodao:

„Žena proizvodi jedan miligram testosterona dnevno, muškarac proizvodi oko 10 miligrama testosterona. Čitao sam o tome i izračunao da dobijam 7,1 miligram testosterona dnevno, što je sedam puta više nego što normalno proizvodi žensko tijelo.

Nije bilo šanse da u pubertetu postanem bilo šta drugo nego muškarac. Da sam uopšte hjtela da ostanem žena, nikako nisam mogla u tome da uspijem. Tokom puberteta tijelo se iznova razvija, i hormonski. Sa tim količinama hormona, nisam mogao da se razvijam drugačije nego što jesam. Dobila sam hormone od trenera, a da mi nije objasnio šta uzimam.

Ginekolog mi je prepisao kontracepcijske pilule upravo zato što su hormoni. Rekli su mi da su kontraceptivi hormoni, ali da i muške hormone dobijam od trenera, to mi niko nije rekao.”

“NACIONALNI PLAN 14.25″ – NAJMONSTRUOZNIJI PLAN U ISTORIJI SPORTA

Naravno, Hajdi to niko nije rekao jer je riječ o projektu označenom kao najstrožije čuvana državna tajna, pod šifrovanim nazivom „Državni plan 14.25“, koji je usvojen 1974. godine. U njemu je stajalo da je doping sastavni dio obuke sportista u DDR. Bio je to, bez ikakve sumnje, najstrašniji plan u istoriji sporta.

Do pada Berlinskog zida više od 15.000 istočnonjemačkih sportista je bilo podvrgnuto sistematskom dopingu, a „sportsku“ politiku DDR-a razotkrila je 1991. bivša njemačka šampionka u bacanju kugle i diska Brižit Berendonk u svojoj kontroverznoj knjizi Doping: Von der Forschung zum Betrug (Doping: od istraživanja do prevare).

Knjiga je zasnovana na istraživanju dosijea i arhiva Štazija, a napisali su je Berendonk i njen suprug, ugledni molekularni biolog, profesor Verner Franke. Zbog njihovog istraživanja, 1998. godine promijenjeni su njemački zakoni o drogama, a sve je rezultiralo suđenjima brojnim bivšim trenerima i ljekarima iz Istočne Njemačke.

Za svoj rad Berendonk je dobila medalju „Hajdi Kriger”, nagradu koja se dodjeljuje zaslužnim Njemcima koji su se istakli u borbi protiv dopinga, a 2004. godine ona i njen suprug dobili su najviše njemačko priznanje za izuzetne zasluge.

PRAVU ISTINU SAZNAO JE TEK SREDINOM DEVEDESETIH

Do objavljivanja knjige Brižit Berendonk, Andreas Kriger nije imao pojma šta mu se zapravo dogodilo i ko je kriv za to što je postao. Nije mu palo na pamet da su oni kojima je najviše vjerovao napravili pakao od njegovog i hiljada života drugih mladih ljudi.

Kada mu je majka rekla da je vidjela njegovo ime na spisku dopingovanih sportista, bio je u šoku i odbio je da prihvati istinu. Tvrdio je da je to greška, da je to zapadna propaganda.

„Svakodnevno smo dobijali gomilu tableta, bez ikakvih etiketa, bez recepta i kutija. Dali su nam ih treneri. Nismo znali šta pijemo, ali nismo ni dovodili u pitanje. Jednostavno smo im vjerovali i nismo sumnjali da nam mogu dati nešto što je loše za nas. Taj odnos sa trenerima ne bih nazvao očinskim, bilo ih je više, mijenjali su se u različitim fazama. Ali to su bili ljudi kojima smo vjerovali“, rekao je Kriger.

Andreas Kriger je najpoznatija žrtva tajnog „Državnog plana 14.25“, ali je samo jedan od hiljada bivših sportista kojima je monstruozna politika DDR-a uništila živote. Mnogi od njih danas pate od problema sa bubrezima i jetrom, a mnogi imaju iskrivljene kosti i zglobove.

Depresija, rak, bulimija i samoubistva su česti, kao i pobačaji i neplodnost. Neki bivši sportisti su imali djecu sa delimičnom paralizom, klapastim stopalima ili Daunovim sindromom, a mnogi su umrli prije nego što su imali vremena da imaju djecu.

Andreas Kriger danas kaže da se osjećao kao heteroseksualac ​​zarobljen u ženskom tijelu, što nije mogao sebi da objasni. Zbog toga je patio od depresije i više puta razmišljao o samoubistvu. Operacija pola ga je spasila, a na to ga je nagovorila koleginica sa kojom je radio u prodavnici kućnih ljubimaca. Do tada se nikada nije susreo sa konceptom transseksualnosti.

„Uvijek sam mislio da sa mnom nešto nije u redu, a ne da se radi o nečem drugom. Tada sam srela čovjeka koji mi je rekao: ‘Kad te pogledam, kao da se vidim u ogledalu’. Nikad se nije bavio sportom, ali je bio transseksualac. Rekao mi je da zna šta se dešava sa mnom. Otvorio mi je oči i pokazao da je to priznato stanje u Njemačkoj i da postoji način na koji mogu da slijedim. Da je operacija dostupna i da mogu fizički da postanem muškarac“, kaže Andreas i zaključuje:

„Da nisam promijenio pol, da nije bilo te operacije, danas me ne bi bilo. Oduzeo bih sebi život. O tome sam intenzivno razmišljao.”

Međutim, porodica nikada nije prihvatila činjenicu da je Andreas muškarac i da danas nema kontakt sa njima. Nisu mogli da podnesu da je odlučio da promijeni pol. Godinama nije imao kontakt sa majkom i tri brata.

“NA ZAPADU NIŠTA NOVO”

Međutim, prema najnovijim istraživanjima, slično je bilo i sa druge strane gvozdene zavjese. Nakon što su istočnojnemački sportisti osvojili više medalja od svoje zapadne braće na Ljetnjim olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine, vlasti Zapadne Njemačke su takođe usvojile doping politiku, iako nije imala kodno ime ili je bila zaštićena oznakom državne tajne poput one u DDR. Ali radilo se samo o nijansama i tehničkim detaljima. Princip je bio skoro isti.

Kada su njemački novinari otkrili priču izbio je skandal, a vlasti su godinama pokušavale da negiraju činjenicu da se na Zapadu truju sportisti kako bi se postigli bolji rezultati.

Tek u avgustu 2013. godine, kada je Humbolt univerzitet u Berlinu objavio opsežnu studiju, nestala je dugogodišnja iluzija da je samo Istok kriv za planiranu zloupotrebu dopinga. Studija je pokazala da je upotreba dopinga bila strukturalna i rasprostranjena u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj između 1970. i 1990. godine, kao i da su steroidi davani i maloljetnicima.

Foto: Andreas Kriger i Ute Krause (Printscreen/Trans World Sport)

Istraživanje je pokazalo da je vlada Zapadne Njemačke potrošila više od deset miliona maraka na 516 naučnih studija o kvalitetu poboljšanja sportskih performansi nakon upotrebe anaboličkih steroida i testosterona. Oni sportisti koji su se usudili da prkose naredbi i koji su odbili da uzmu doping bili bi izbačeni iz reprezentacije i ne bi mogli da se takmiče na velikim takmičenjima.

Tako su Istočna i Zapadna Njemačka bile umiješane u doping trku. Čak i ako strukturna zloupotreba dopinga u Zapadnoj Njemačkoj nije bila direktan odgovor na doping politiku DDR-a, prema studiji Humboldt Universitat-a, razvoj se ravnomjerno kretao u obje države.

Izvještaj pokazuje da su zapadnonjemački političari željeli da njihovi sportisti imaju iste mogućnosti za postizanje vrhunskih rezultata kao i njihovi istočnonjemački kolege. Bez obzira na tragične posledice.

Najpoznatiji slučaj je slučaj sedmobojke Birgit Dressel, koja je umrla u 26. godini u svom domu u Majncu. Umirala je vrišteći u agoniji. Nakon jednog treninga, Dressel se požalila da je bole kukovi. Umrla je tri dana kasnije u strašnim mukama. Obdukcija je pokazala da je u svom tijelu imala 101 lijek, od raznih vitamina do ilegalnih pojačivača mišićne mase.

Zglobovi su joj bili upaljeni, a kosti potpuno deformisane. Njen otac je optužio državu i rekao da je njegova ćerka žrtva farmaceutske industrije, a doktor nesrećnog sportiste Armin Klumper, poznat kao „čudotvorni doktor iz Frajburga“, samo je rekao da je to tragična slučajnost i negirao bilo kakvu umiješanost u njenu smrt.

Nakon što su javnost saznali detalje morbidnog „Državnog plana 14.25“, učestali su javni istupi i priznanja žrtava, a pokrenute su i brojne tužbe protiv ljekara i trenera. Procesi protiv Dženafarme, kompanije koja je proizvodila steroide, trajali su godinama, a posle ujedinjenja Njemačke tužilo ju je oko 200 bivših sportista.

ZA ANDREASA, HAJDI JE UMRLA DAVNO

A Andreas Kriger je završio na sudu, gdje je upoznao svoju sadašnju suprugu Ute Krause, bivšu plivačicu koja je takođe bila žrtva višegodišnjeg dopinga. Kriger je rekao da su, u zavisnosti od zdravstvenih posledica, pojedini sportisti koji su podnijeli tužbe dobili po 10.000 eura odštete, ali je dodao da je mnogo veći broj sportista, posebno onih koji nisu imali velike karijere, koji nisu dobili ništa.

Andreas Kriger je u početku bio bijesan na odgovorne za ono što mu se dogodilo, ali je vremenom bijes splasnuo i počeo je da prihvata svoju sudbinu. Danas je teško bolestan. Njegovo zdravlje je nepovratno narušeno, osjeća velike bolove u koljenima, butinama i preponama i može da podnese samo minimalne napore.

Vratio je zlatnu medalju iz Štutgarta, jasno mu je kako ju je osvojio i nije žeieo više ništa sa tim. Ako mu danas pokažete fotografiju Hajdi Kriger, on o njoj govori kao o ženi koja za njega više ne postoji. Za Adrijana Krigera, Hajdi Kriger je odavno mrtva.

Izvor: “Blic”

Foto: Andreas Kriger (Printscreen/Trans World Sport)