Večeras je na Cetinju u organizaciji Fakulteta za crnogorski jezik i književnost i Crnogorskog PEN centra organizovan program “Vijek Voja Stanića” povodom rođenja ovog velikana crnogorskog slikarstva i crnogorske kulture.

Program je realizovan uz veliku podršku i pomoć Vojova sina Tome Stanića, na čemu su mu organizatori mnogo zahvalni.

Veče je otvorio dekan FCJK Aleksandar Radoman pročitavši podršku FCJK koju je poslao i potpisao Vojo Stanić i njegov sin, pijanista Toma Stanić, a prisutni su minutom ćutanja ispratili iznenadni odlazak velike crnogorske glumice Ivane Mrvaljević.

O radu Voja Stanića govorili su istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković i istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov, a veoma inspirativan razgovor s njima vodila je novinarka Tanja Pavićević.

Na početku večeri prikazan je video materijal s ciljem da publici približi ličnost Voja Stanića. S obzirom na to da Vojo ne voli kamere, i da postoji svega par video zapisa na kojima govori, od postojećeg materijala su Milutin Marković i Dejan Batrićević napravili video priču o crnogorskom geniju sa novskog Škvera.

Ljiljana Zeković istakla je da se “kao fenomen u crnogorskom slikarstvu prepoznaju ekspresionizam i nadrealizam hercegnovskog likovnog kruga koji karakterišu slikarstvo Voja Stanića, Đorđa Pravilovića, Luke Berberovića, Mitka Bulajića, Anđelka Arnautovića, Borisa Vujovića i dr., koji u realizaciji djela polaze od različitih psihološko-antropoloških aspekata: bajkovitost preko koje iskazuju osjećaj heliocentrične životne radosti i ekspresivne dramatike koja dolazi iz područja irealnog i metafizičkog”.

“Riječ je o slikarstvu lirske meditacije, intimne poetske atmosfere, zvučnih, ali ne i intenzivnih kolorističkih senzacija, zapravo, o jednom mikroprostoru u kojem su perceptivni utisci i fantazmagorije umjetnika „oživljeni“ u specifičnom prirodnom i egzistencijalnom prostoru primorskog ambijenta.”

Prema riječima Zeković, pored recidiva mediteranske kulture, kod hercegnovskih umjetnika izražen je poseban odnos prema gotičkom i renesansnom ekspresionizmu śevernoevropskog slikarstva, a interesantno je da se nadrealno-fantastični izraz javio u likovnom djelu pomenutih umjetnika gotovo istovremeno.

“Naklonost prema ovom slikarskom izrazu ne možemo tražiti u poetikama njihovih profesora, niti u domenu umjetničkih dominanti koje su karakterisale tadašnje crnogorsko slikarstvo. Podsjetimo se da su, osim Berberovića, predstavnici hercegnovskog slikarstva bili ‘kontinentalci’ fascinirani primorskim ambijentom, kolijevkom starih civilizacija, u kome su našli podsticaj da oslobode skrivene svjetove svojih snova i snoviđenja”, objasnila je Zeković.

Istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov śetio se svog ranog đetinjstva kada je upoznao Voja Stanića jer je on bio čest gost u kući Đurića na Cetinju. Čilikov je, govoreći o Stanićevom cjelokupnom opusu, kazao da ne slika Vojo Stanić samo Herceg Novi, već da je njegovo slikarstvo priča o Mediteranu, “naravno kroz Herceg Novi, koji je samo razlog da se ta univerzalna priča razriješi”, ali se takođe dotakao i Vojovog vajarstva te kazao da smatra da je Vojova skulptura Jovana Tomaševića jedna od najboljih javnih skulptura.

Čilikov je kazao da ima nekoliko djela Voja Stanića koja su mu draga, ali je pomenuo i sliku koju je otkrio slučajno, radeći na projektu “Analiza umjetničkih slika Hotela Maestral” u čijem se kazinu našla i Vojova slika velikih dimenzija (5×3 m). Čilikov navodi da je imao ideju da se angažuje kako bi država otkupila ovo remek djelo, međutim, uslijedilo je renoviranje hotela, slike su navodno smještene u depo, ali je baš ta slika misteriozno nestala. Profesor Čilikov je izrazio nadu da će ovo antologijsko remek djelo ipak biti pronađeno.

“To je djelo u kojem se vidi koliko je Vojo veliki maestro i koliko se dobro snalazi na tom ogromnom formatu… Vojove slike liče na lijepe, darovite eseje, ali ta naracija nije preuzela likovnost, već samo tu likovnost pojačava”, ocijenio je Čilikov.

Govoreći o pedagoškom radu Voja Stanića, Čilikov je pomenuo da su se uvijek svi divili kako čak i Crnogorci iz unutrašnjosti tako lako poprime mediteranski stil u umjetničkom stvaralaštvu.

“Crna Gora je oduvijek bila mediteranska, bila na moru, ovđe na Cetinju ili u unutrašnjosti, ona je mediteranska. Nije naša umjetnička kultura nastala na fonu Kine i Indije, nego na fonu zapadne, evropske umjetničke kulture”, kazao je Čilikov.

On je naglasio da, kad se obiđe Crna Gora, nema seoske crkve koja nije neo-romanička; ako bi se uzela analiza stećaka, viđelo bi se da je sve rađeno u stilu “taj Mediteran je utkan u crnogorsko biće, biće Duklje, Zete, Crne Gore”.

Čilikov se osvrnuo i na Vojov, kako je sam rekao – pacifizam.

“Rijetko se ko usuđivao u onom vremenu da uradi to što je uradio Vojo Stanić, pa mi je naš zajednički prijatelj, gospodin Branko Sbutega, često pričao o problemima koje je imao Vojo zbog svojih javnih osuda sramotnoga rata i napada na Dubrovnik.”

Iako se Vojo nikad javno nije politički eksponirao, kako je rekla moderatorka programa Tanja Pavićević, on je devedesetih godina, kako je sam rekao, “zbog neizdrživog pritiska na savjest” javno protestovao zbog napada na Dubrovnik, govorio da ga je stid, i na neki način time je postao savjest Crne Gore.

Ipak, zbog toga mu je i prijećeno, pisali su mu uvredljive grafite na porodičnoj kući, a Ljiljana Zeković podśetila je da Vojo u to vrijeme svoje radove, iz straha da će i njih uništiti, morao da deponuje u Muzej.

Govornici su na kraju zaključili da je Vojo Stanić ne samo veliki umjetnik već i veliki pacifista i humanista.

Biografija Voja Stanića:

Rođen je 3. februara 1924. godine u Podgorici, a odrastao u Nikšiću, đe završava osnovnu i srednju školu. Godine 1944. učestvuje u Narodnooslobodilačkom ratu kao dio Šeste crnogorske udarne brigade. Prvobitno je učestvovao u teškim borbama, ali je onda premješten u Štab Brigade. Crtao je portrete svojih saboraca, te počeo da radi kao ilustrator u novoosnovanom časopisu. Demobilisan je u februaru 1945. godine.

Stanić je upisao Pravni fakultet u Beogradu, ali se ubrzo ispisao. Diplomirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu 1951. godine, u klasi profesora Alojza Dolinara. Prvobitno je upisao slikarstvo, ali se odmah prebacio na vajarstvo.

Po okončanju studija preselio se u Herceg Novi i zaposlio kao profesor u Školi za umjetničke zanate. Slikarstvom se počeo baviti 1955. godine, a već je naredne godine izlagao prve portrete i pejzaže u Beogradu i Podgorici. Početkom šezdesetih godina završava spomenik Jovanu Tomaševiću i time zvanično prestaje da se bavi vajarstvom.

Od 1958. godine radi kao profesor Više pedagoške škole na Odsjeku za likovno obrazovanje i na toj poziciji ostaje do zatvaranja škole, 1965. godine. Time je Stanić postao slobodni umjetnik.

Jedan je od najznačajnijih savremenih crnogorskih umjetnika. Član je CANU i DANU, kao i Matice crnogorske i Crnogorskog PEN centra.

Imao je nekoliko samostalnih izložbi u Crnoj Gori, ali i širom svijeta. Najveći uspjeh bilo je njegovo predstavljanje Crne Gore na 47. Venecijanskom bijenalu 1997. godine.

U Umjetničkom muzeju Crne Gore na Cetinju, njegove slike su dio stalne postavke. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada za svoj slikarski rad.

Stanić se oženio vajarkom Nadom Marović 1957. godine. Imaju sina Tomu, pijanistu.