Mediji su ga nazivali novim Teslom, snimale su se emisije o čudu od djeteta, dokumentarci, a onda je nestao.

Miodrag Mimi Mićić naučio je da čita sa dvije godine, a prije nego što je krenuo u školu čitao je hemiju za osmi razred. Bio je dječji genijalac i od nižih razreda pokazivao je nevjerovatan talenat za tehnologiju i prirodne nauke – toliko da mu je s 14 godina bilo dozvoljeno da upiše fakultet.

Foto: Facebook (Miodrag Micic)

Tada su na dva kanala TV Beograd gostovala dva čuda: Mimi – mali genije za tehniku ​​i nauke, i Stefan Milenković – čudo od djeteta i mali maestro na violini. Bili su ponos SFRJ, prenosi Slobodna Dalmacija.

Mimi je tada na televiziji objašnjavao ono što je i odraslima teško objasniti – bio je najbolji u svemu, bježao s nastave i sve završavao prije vremena. O njemu su pisale sve novine, snimale su se specijalne emisije, dokumentarci… I tako sve do fakulteta. Ali za Miodraga, čudo od djeteta, malog Teslu i Leonarda, nije bilo mjesta na Beogradskom fakultetu.

Taj mali Mimi danas živi u Kaliforniji, radi kao redovni profesor na koledžu Cerritos u Norwalku i kao konsulant u nekoliko kompanija. Učenici ga od milja zovu profesor Mickey, a on kaže da je ostvario gotovo sve dječačke snove.

U Ameriku je stigao 1998. bez ičega, sa dva kofera i manje od 1.000 dolara u džepu, a tokom 25 godina postao je doktor nauka, redovni profesor i šef katedre na državnom koledžu, potpredsjednik multinacionalne kompanije, komercijalni pilot i ovlašćeni instruktor letjenja. Putuje, ima kuću, jahtu, avion, auta… suprugu, a najviše je zaposlen kao novopečeni tata – u aprilu 2023. dobio je ćerku Allison Nadeždu, pa trenutno ne drži divlje mačke kao kućne ljubimce.

Iako mu novac, kaže, ne znači puno, zahvaljujući njemu ima sve što je kao čudo od djeteta u SFRJ želio. Budući da je stalno bio na televiziji, kako mu danas, iz ove perspektive, izgleda “mali genijalac iz Beograda”?

“Ima iste interese kao i prije 40 godina, malo je porastao, ali sve ostalo je isto. Njegove igračke takođe su malo porasle. Ni tada ni sada sebe nisam smatrao genijem, već samo osobom sa širokim spektrom interesa – hemija, fizika i tehnologija moja su profesija”, kaže.

Stvari o kojima je sanjao kao dijete ostvario je jednu po jednu – postao je univerzitetski profesor, istraživač, izumitelj i pilot, kaže da je nemoguće uvijek pretvarao u moguće.

“Uvijek sam bio srećno stvorenje koje je bilo zadovoljno, bez obzira na okolnosti, a takav sam i ostao”, kaže Mimi za Novu.rs.

Upoznao je mnoge divne ljude, obišao kompanije i svoje inovacije pokušao da plasira tadašnjim industrijskim divovima, a to su Iskra, Rade Končar, Tomos… Bio je stipendista CIP-a, Titovog fonda, kao jedini osnivač. Učestvovao je u dva dokumentarna filma TV Beograda – “Mladost 1984” i “Portret naučnika u mladosti”…

Sa suprugom i čekom (Foto: privatna arhiva)

A sve je počelo kad Mimijeva majka Nadežda nije radila, čitala mu je dječje knjige i učila ga da čita sa dvije godine. Kod kuće je često bio uključen televizor, a gledajući školski program dječak se zainteresovao za prirodne nauke i tehnologiju. Budući da njegovi roditelji nisu imali odgovore na mnoga pitanja, počeo je da razgovara sa starijim ljudima iz susjedstva, postavlja pitanja susjedima, inženjerima, ljekarima – a svima je bilo zanimljivo da dijete pretkolskog uzrasta postavlja pitanja iz hemije, biologije, fizike.

Prije nego što je krenuo u prvi razred pročitao je knjigu iz hemije i počeo da pravi kućnu laboratoriju za oglede, a već sa devet godina učio je analitičku hemiju, radio oglede s učenicima, a mediji su ga prozvali “najmlađim učenikom”. Uprkos tome što su ga novinari upoređivali s Teslom i Da Vinčijem, nije bio umišljen.

“Novinari su me upoređivali sa Teslom i Leonardom, a ja sam sebe smatrao djetetom s posebnim interesom za nauku i tehnologiju, a ne genijem. Tesla i Leonardo bili su jedinstveni”, kaže.

Mimi, nažalost, nije imao podršku većine učitelja u osnovnoj školi, bilo mu je dosadno na nastavi, bio je žrtva vršnjačkog nasilja pa je mijenjao školu, a usput je 1987. objavio zbirku pjesama i dobio Zmajevu nagradu, ali…

“Učitelji me nisu smatrali čudom, nego čudovištem od djeteta koje odudara od prosjeka i tražili su načine da me vrate. Kad sam u petom razredu išao na državno takmičenje iz astronomije i biologije s pokretom ‘Nauka mladima‘, razredni starješina me ukorio zbog izostanka i savjetovao mi da se igram klikerima, a ne da se takmičim sa starijom djecom”, prisjetio se.

Srednju tehničku školu “Petar Drapšin” završio je za nepune dvije godine, upisao Fizički fakultet BU kao redovni student i Politehničku akademiju – Visoku metalsku školu – kao vanredni student. Akademsku karijeru započeo je kao stručni saradnik-pripravnik na Fakultetu fizičke hemije u Beogradu, gdje je, iako je bio najbolji student, odbijen za mjesto asistenta. Sad misli da su mu učinili uslugu.

“Nisam bio najbolji učenik, imao sam jedinice iz predmeta koji me nisu zanimali. Ono što me natjeralo da odem i postanem ovo što jesam danas je to što me nisu prihvatili kao asistenta pripravnika. Da sam ostao u Beogradu, ne bih napredovao profesionalno i u karijeri, ali ni na ličnom planu, ne bih se bavio hobijima, niti bih imao finansijskih mogućnosti. Moj odlazak bio je najbolji za mene, za Srbiju i za cijeli svijet”, kaže Mimi.

Foto: Facebook (Miodrag Micic)

U taprilu 2001. postao je doktor fizičko-hemijskih nauka. Bio je doktorand i asistent profesora opšte i fizičke hemije na Univerzitetu u Miamiju, gdje je doktorirao 2002. i zaposlen u Nacionalnoj laboratoriji Ministarstva energetike SAD-a (US DOE) u Richlandu u Washingtonu.

Čim je dobio prvu “veću” platu upisao je školu letjenja i postao privatni pilot, 2015. postao je komercijalni pilot, a 2016. instruktor letjenja (CFI). Paralelno je studirao biznis i ekonomiju na Univerzitetu Washington State, od 2012. profesor je na Cerritos Collegeu, gdje je od 2015. imenovan za redovnog profesora i šefa katedre za inženjersku tehnologiju. Do danas ima 67 radova u časopisima kao autor i koautor, a prema Google Scholaru, citirani su oko 2.935 puta.

“ZA SEBE ZNAM DA SE NIKAD NEĆU POVUĆI”

Mimi smatra da ne bi ništa napravio da je ostao u Beogradu.

“Pogledajte genetičara Miodraga Stojkovića, koji se vratio, pokušao nešto da uradi i na kraju odustao. Sredina je bila takva, takva je i ostala – onemogućuje svaki otklon od tradicije i ne prihvata ništa novo. Tako je danas u većem dijelu Evrope. Čim neko nešto pokuša, odmah mu se obije o glavu, a to je u Srbiji još izraženije. Nigdje ne bih stigao i ništa ne bih napravio da sam ostao u Srbiji i Evropi”, smatra.

Mimi kaže da djelimično prati šta se događa u srpskoj nauci, vidi dosta pozitivnih i dosta negativnih trendova. U odnosu na vrijeme kad je otišao, opšte stanje nauke u Srbiji se popravilo, ali su plate naučnih radnika niske, od 800 do 1.600 eura, a cijene svega višestruko su porasle.

Osnivanje inkubatora, poput Naučno-tehnološkog parka Beograd i Bio4 kampusa, smatra pozitivnim pomacima, pa čeka da konačno vidi neke od novih visokotehnoloških proizvoda proizvedenih u Srbiji. Smatra da mnogi istraživači po cijele dane unose besmislene podatke u baze ministarstava, a jedini podatak bitan za ocjenu uspješnosti naučnog projekta je postoje li objave u tradicionalnim vodećim naučnom časopisima, je li prijavljen patent ili kakva vrsta ugovora s privredom.

“Srbija mora drastično da smanji državnu birokratiju u svim područjima, pa tako i u nauci ako želi igdje da ide. Jedan od velikih problema koji se u Srbiji mora riješiti je ukidanje gornje granice za odlazak u penziju, koja je sada 65 godina. A većina naučnika je najproduktivnija u dobi od 60-70 godina. U SAD-u je donja dobna granica za odlazak u penziju 67 godina, a gornja starosna granica postoji samo za određene vojne i poslove  pilota. U SAD-u osoba može raditi sve dok se osjeća sposobnom za rad. Za sebe znam da se nikad neću povući. Ukidanjem gornje starosne granice rasteretio bi se i penzioni fond”, rekao je.

Sa suprugom i ćerkom (Foto: Privatna arhiva)

Ali, najveći problem je stvaranje novih naučnih kadrova, kaže. Generalno, postoji nezainteresovanost mladih za prirodne i tehničke nauke, za šta je takođe kriv sadašnji koncept osnovne škole, loša finansijska situacija i nezainteresovanost profesora prirodnih nauka i učenika srednjih škola za studiranje prirodnih nauka. Značaj, položaj i način nastave prirodnih i tehničkih nauka u osnovnoj školi loš je u odnosu na osamdesete godine prošlog vijeka.

“Tada su knjige bile predivne i mogle su vas zainteresovati za otkrivanje tajni hemije ili biologije. Zbog toga se mali broj studenata prijavljuje za prirodne nauke i najviše tehničke i biotehničke fakultete. Prošle godine za smjer fizike prijavio se samo jedan student”, kaže.

Miodrag smatra da školski program iz područja popularnih prirodnih nauka treba vratiti u javnu službu i pratiti uspjehe mladih takmičara na takmičenjima iz prirodnih i tehničkih nauka – toga nema u vijestima. A unapređenje teorija zavjere treba zabraniti.

Miodrag trenutno nema naučnu saradnju sa naučnicima ili institucijama u Srbiji.

“Čujem se s nekim kolegama s vremena na vrijeme, a nedavno sam s kolegom iz Centra za multidisciplinarne studije planirao neke eksperimente”, kaže i dodaje da su starije kolege s kojima je radio, nažalost, čak bili prisiljeni da odu u penziju, ali on je uvijek otvoren za saradnju i nada se da će do nje doći u budućnosti.

NAJVEĆI USPJEH SU MU SUPRUGA I ĆERKA

U vremenu tehnoloških čuda, smatra profesor Mićić, živimo u vremenu primjene davno otkrivenih tehnoloških čuda.

“Posljednjih sedamdeset godina nije postignut značajniji naučno-tehnički napredak. ArpaNet, preteča interneta, nastao je 1969, a prvi električni automobili proizvedeni su krajem 19. vijeka. Mnogi se boje vještačke inteligencije. Vjerujem da će najveći gubitak radnih mjesta zbog implementacije vještačke inteligencije biti u programiranju nižeg nivoa, razine, tj. kodiranju. To će najviše pogoditi niži sloj programera i outsourcing programiranja će izumrijeti, zato mislim da nema smisla graditi srpsku IT industriju kao industriju jeftinog kodiranja, jer će ti poslovi izumrijeti brže nego što svi mislimo”, izjavio je za Novu.rs.

Činjenica je da mu je Amerika puno toga omogućila i dala.

Foto: Facebook (Miodrag Micic)

“SAD, zemlja čiji sam građanin, doslovno mi je dala krila. To je jedino mjesto gdje se može doći praktično bez ičega i postići onoliko koliko te zanima i koliko možeš. Ljudi u SAD-u spremni su da pomognu jer kroz vaš uspjeh mogu i profitirati, a u Evropi, Srbiji i regionu dominiraju ljubomora i želja da vas povuku nazad. U SAD-u je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno, sve je jednostavnije i lakše. Ispunio sam svoje želje i zasnovao porodicu. Američki san je moguć. U Evropi si uvijek gastarbajter, a u Americi su me ljudi prihvatili, imam veliki broj prijatelja, obično na rođendan dođe 50-70 ljudi”, – kaže.

Otplatio je kuću s pogledom na obalu od 325 kvadrata, ima stan u najužem centru Las Vegasa od oko 120 kvadrata, avion, motornu jahtu i gliser, električni “Mercedes”… Za srpske standarde, Miodrag je vrlo bogat za univerzitetskog profesora, pa je pitanje je li to uspjeh koji je ciljao.

“Moja najveći uspjeh su moja divna supruga Rebeka Mićić i ćerka Allison Nadežda, koja je dobila ime po mojoj pokojnoj majci. Moj najveći poslovni uspjeh su moji uspješni bivši studenti, a sad uspješni stručnjaci. Nemam puno novca u gotovini. Sve što sam zaradio, materijalizirao sam u nekretnine, stvari i iskustva u kojima uživam. Imam još puno želja”, rekao je.

Ali, kaže da nije sve od profesorske plate. Niz njegovih izuma proizvodi se i od njih žive porodice u mnogim zemljama svijeta, a dodatni prihodi od honorara omogućuju mu hobije i slobodne aktivnosti. Radi i kao instruktor letenja tijekom vikenda.

A kako je otkrio ljubav prema divljim mačkama?

“Podjela životinja na divlje i pitome čisto je istorijska i proizvoljna. Davne 1986. godine upoznao sam Vuka Bojovića i počeo da idem u zoološki vrt. Prve velike mačke s kojima sam komunicirao bili su Ruska i Caesar, par tigrova koje smo zajedno češali… Čim sam došao u SAD, prvog vikenda avgusta 1998, upoznao sam nekoliko vlasnika puma i tigrova iz Miamija. Ove životinje su posebne jedinke i svaka ima svoj karakter. Po ponašanju prema ljudima više nalikuju psu, nego mački, a za vas se izuzetno vežu i vole vas iskreno i bezuslovno. Nijedna domaća životinja ne može vas voljeti kao puma ili ris, aktivno se maziti s vama kao tigar ili leopard, niti jedna domaća životinja može biti tako vjerna kao lavica. Takođe, hibrid vuka i psa vuka najbolji je i najinteligentniji pas kojeg možete imati. Trenutno nemam kućnog ljubimca, imam bebu, ali čim malo poraste u porodicu će stići nova egzotična njuškica”, otkrio je.

U Beograd, kaže, dolazi sve rjeđe.

“Živio sam u Beogradu 25 godina i još postoji cijeli svijet za obići, a malo slobodnog vremena. Dok su mi mama i tata bili živi, ​​uglavnom su zimi dolazili kod mene. Nažalost, mama mi je umrla 2015. a tata 2020, pa sam morao doći zbog sahrane. Trenutno nemam nijedan stan ili kuću u Srbiji. Smrću mojih roditelja prestao je svaki razlog mog dolaska u Srbiju”, kaže.

Ističe i da poznaje dosta ljudi koji su se kao penzioneri vratili u Srbiju i većina se duboko pokajala, ali o tome ne žele da pričaju.

“Nisam mogao da biram gdje ću se roditi, ali mogu da biram gdje ću da živim”, zaključuje za portal Nova.rs.

Za kraj, Miodrag ima i poruku za novo čudo od djeteta.

“Poručio bih mu da se ne obazire na negativne komentare okoline, profesora i vršnjaka, da sklapa prijateljstva, da ne odustaje od svojih interesa, da se učlani u nekoliko biblioteka i da čita sve što ga zanima, a da ne brine o ocjenama i proučava ono što stvarno voli”.

Izvor: “Jutarnji list”

Foto: Facebook (Miodrag Micic)