Bio je sve što se može zamisliti na parketu. Zamislite košarkaša sa šutem poput Stefa Karija, vještinom i driblingom Kajrija Irvinga, duhovitošću i kreativnosti Medžika Džonsona, gladom Alena Ajversona za koševima i smislom Majkla Džordana za postizanje poena. Dajte mu balkanske gene, 195 cm, prosječne građe, frizuru Erika Formana iz ludih 80-ih i pred vama je Pit Maravič.

Navedene karakteristike lako mogu dovesti do zaključka da je najbolji košarkaš svih vremena, a to važi čak i za fakultetsku košarku u kojoj je postavio fantastične rekorde koji i danas, više od pola vijeka kasnije, stoje. Niko u istoriji NCAA košarke nije postigao više od njegovih 3.667 poena, što je još nevjerovatno s obzirom na to da je igrao samo tri sezone, godinama prije nego što je uvedena trojka.

Koledž karijeru je završio sa prosjekom od 44,2 poena, a prosjeci u tri sezone na Državnom univerzitetu Luizijane (43,8, 44,2 i 44,5) su na prva tri mjesta svih vremena. Često je šutirao sa velike udaljenosti, a kasnije su, analizirajući njegove udarce na traci, izračunali da bi njegov prosjek bio nestvarnih 57 poena da su se računale trojke, a tekst o njemu pisao je Index.hr.

BALKANSKA KRV SA DUŠOM SPEKTAKLA

Ali ni na fakultetu ni kasnije, tokom svoje desetogodišnje NBA karijere, nikada nije bio ni blizu šampionata, zbog čega nikada nije razmatran u raspravama o najvećem košarkašu svih vremena, iako tamo po mnogim kriterijumima pripada.

Pit Maravič je bio spektakl, atrakcija koja je punila sale širom Amerike. U eri kada je NBA liga bila na dnu svoje popularnosti, on je bio njena najveća zvijezda. Ljudima je rijetko bilo stalo da njegov tim pobijedi, važno je samo koliko je poena Pistol Pit postigao ovog puta. Četrdeset? Pedeset tri? Šezdeset šest?

Pod pritiskom nezasitih fanova koji su željeli da gledaju njegovu emisiju, da uživaju u njegovom senzacionalnom driblingu i dodavanju, da vide kako sam razbija odbranu protivnika, morao je da prigrli ličnost kakva nikada nije želio da postane.

Iako je imao novac, slavu, obožavanje navijača, bio je duboko nesrećan zbog toga, jer mu je san bio da postane šampion. Karijeru je završio u Boston Seltiksima, sa kojima je prvi put prošao plej-of, a kada su godinu dana kasnije osvojili titulu, pao je u depresiju i htio da se ubije. A onda, nakon što je konačno pronašao mir, umro je sa samo 40 godina radeći ono što je oduvijek najviše volio – igrajući košarku.

PRIČA KREĆE U HRVATSKOJ, OD RODITELJA SRBA

Priča o Pitu Maraviču ima svoj prolog u Hrvatskoj, u Drežnici kod Ogulina, odakle su se srpski imigranti Vajo i Sara preselili u Ameriku, u industrijski grad Alikipa u Pensilvaniji. Tamo su ubrzo dobili sina Petra, koji je kao dječak prodavao novine i dobio nadimak Pres, po kome je bio poznat cijelog života.

Pete Maravich Statue unveiled on #LSU's Basketball Plaza:https://t.co/h3vzmoKhX4 pic.twitter.com/uzHTgycu7y

— TigerDroppings (@TigerDroppings) July 26, 2022

U Alikipi, jedina opcija za mladiće da rade bila je u lokalnoj čeličani, u opasnim uslovima zbog kojih su majke i žene svakodnevno strahovale da li će se njihovi najmiliji vratiti kući. Pres je na košarku gledao kao na izlaz i postao je dovoljno dobar da zaradi stipendiju za fakultet.

Igrao je i profesionalno, a 1946/47. igrao je za Pitsburg Ajronmen u prvoj sezoni novoosnovane BAA lige, koja je nekoliko godina kasnije preimenovana u današnju NBA. Ali, na kraju te sezone Ironmen su se raspali, a Pres je dobio sina i završio karijeru u 32. godini.

Malom Pitu je prvi put dao krpenu loptu kada je imao tri godine. Mali ga je bacio prema improvizovanoj korpi. Promašio je i naljutio se, odmah zatraživši da pokuša ponovo. Presu su zasijale oči, sin je reagovao na isti način kao i kada mu je stari Vaso prvi put stavio loptu u ruke.

Njegov životni cilj u tom trenutku postao je da od Pita napravi najboljeg košarkaša na svijetu, a treninzi su počeli kada mu je, sa sedam godina, Pit rekao: „Tata, to je ono što želim“.

KOŠARKA JE OD MALENA BILA CIO SVIJET

Presu je najvažnije bilo da svom sinu usadi naviku da bude jedno sa loptom. Tjerao ga je da je svuda vodi sa sobom, čak ju je držao ispod glave umjesto jastuka u krevetu. Zbog nekih vježbi danas bi preuzeo starateljstvo nad djetetom i bacio ga u zatvor, ali Pit je učinio sve sa zadovoljstvom i za inat da dokaže da može da uradi sve što mu je predočeno.

On je driblao dok je vozio bicikl, jednom rukom u jednom smjeru, drugom u drugom smjeru. Klečao bi na zadnjem sjedištu auta, gurnuo glavu i ruku kroz prozor i driblao dok je otac polako vozio, a u povratku bi takođe mijenjao stranu i ruku.

“Odnio je i loptu u bioskop. Bio sam na projekciji, a on je sjedio u prolazu i sve vrijeme udarao loptu o pod. Ljudi su psovali, ali njega nije bilo briga”, prisjeća se njegov profesor fizičkog u dokumentarnom filmu o Maravičevom životu. Na pola filma, samo bi promijenio mjesta i driblao drugom rukom.

Pres je odmah po završetku igračke karijere počeo da radi kao pomoćni trener košarkaške reprezentacije na svom univerzitetu, Davis & Elkins, a kako je napredovao u struci dobio je ponudu da postane trener mnogo prestižnijeg Klemson i preselili su se u Južnu Karolinu. Pres je vodio devetogodišnjeg Pita na treninge, a on je izazivao deset godina starije mladiće na takmičenja u streljaštvu i redovno uzimao pet centi od opklade.

“KO JE, DOĐAVOLA, TAJ KLINAC?”

Loptu je okretao po prstu, dodavao laktovima, a kažu da bi u tri od pet pokušaja postigao pogodak sa centra tako što bi bacio loptu tako da se odbila od poda i „popela” na obruč u savršenom putanja. Ponekad je učestvovao u treninzima pet na pet, a kada je jedan od pomoćnih trenera doveo njegovog prijatelja Boba Kusija, zvijezdu Seltiksa i kasnije legendu NBA lige, nije mogao da vjeruje. Poslije jednog Pitovog dodavanja, Kuzi je prekinuo igru i povikao, “Ko je dođavola taj klinac?!”

Postao je toliko dobar da je već sa 12 godina igrao za srednjoškolski tim. Protivnici ga u početku nisu čuvali jer su mislili da je to neka šala, sve dok nije počeo da šutira. Onda su počeli da ga čuvaju, a on bi ih samo zaobilazio i postizao poene.

Ali, igranje u društvu 5-6 godina starijih momaka moglo je da ima poguban efekat na Petovu psihu. U početku je uvijek kasnio na trening jer nije htio da se skine pred drugima. Prije nego što je ušao u pubertet, stariji su ga ismivali zbog sitničavosti koja mu je ubijala samopouzdanje, pa i volju da se uopšte bavi košarkom. Sve dok, nekoliko minuta posle ostalih, nije izašao na parket i pokazao ko je gazda.

Kada je Pres dobio posao asistenta u državi Sjeverna Karolina, Pit je ponovo promijenio srednju školu i tu je dobio nadimak po kome je i danas poznat, četiri decenije nakon smrti, koji je kasnije zlobno upotrijebljen protiv njega u drugom kontekstu. Tada još nije bio u potpunosti fizički sazreo i zbog nedostatka snage je šutirao iz kuka, sa strane, pa je ispruženom rukom posle udarca izgledao kao da drži pušku. Tako je rođen Pistol Pit.

Naravno, Pres ga je i dalje vodio na treninge na koledžu, a koledž ga je koristio da pregleda potencijalne regrute, što bi ponekad rezultiralo pogrešnim odlukama. Pit bi sa trenerom Lesom Robinsonom igrao dva na dva sa najboljim srednjoškolcima, što je ispalo smiješno.

„Odigrali smo oko pet utakmica tog jutra, mijenjajući timove, ali jedan od njih je uvijek morao da čuva Pita. Posle toga sam odlučio da ih nećemo uzeti, a jedan od njih je kasnije izabran u prvih pet na njegovoj konferenciji“, prisjetio se Robinson.

Kada je Pit završio srednju školu, Pres je dobio posao glavnog trenera na Državnom univerzitetu Luizijane i svi su očekivali da će njegov sin slijediti njegov primjer, ali nije bilo tako jednostavno. Pit je mogao da bira koji će koledž pohađati, ali Pres je koristio sve dostupne taktike da ga ubijedi da pođe sa njim.

“Dao mi je ugovor i rekao mi da ga potpišem ili nikada neću morati da se vraćam kući. Rekao sam mu: ‘Tata, znaš da ne idem s tobom ako mi ne kupiš auto'”. Pres je na kraju morao da popusti, uzeo je još jedan zajam, ali Pit je izabrao LSU.

DOMINACIJA KAKVA NIKADA KASNIJE NIJE VIĐENA

Pravila tada nisu dozvoljavala brucošima, ma koliko bili dobri, da igraju za prvi tim univerziteta, već samo sa drugim regrutima. U takvoj konkurenciji Pistol Pit je postizao 43,6 poena po utakmici.

Svjestan sposobnosti svog sina, Pres je imao samo jednu taktiku – daj loptu Pitu. Tako je bilo sve tri godine njegovog igranja za glavni tim Tigrova. A američka koledž košarka otkrila je nešto novo, nešto posebno, nikad viđeno.

Dribling kroz svoje i protivničke noge, pasove iza leđa, ne gledajući, iz zgloba, Maravič je bio šou koji je punio hale. Cio jug SAD, gdje je fudbal oduvijek bio neprikosnoveni vladar sporta, potpuno je poludio za košarkom, a LSU, koji nikada nije imao ozbiljan košarkaški program, postao je ozbiljno ime u NCAA.

Njegovim saigračima nije bilo lako da igraju sa njim i uvijek su bili u modricama jer bi ih Maravič prošao kada bi to najmanje očekivali. “Uvijek sam govorio da moraš da nastaviš da gledaš u njega. Ako gleda u tebe, znaš da neće da te prođe. Ali čim skrene pogled, očekuj da će ti lopta doći”, rekao je Ralf Jukola, njegov nekadašnji saigrač.

A publika? Svaki njegov pas, dribling, finta, šut sa osam metara, iz pada, iz nemogućeg ugla mamili su uzdahe i krike oduševljenja, a Pit ih je upijao i želio da im se oduži za tu ljubav svakog trenutka, da im pruži ono što su željeli. Osjećao je odgovornost da im priredi predstavu i opravda cijenu koju su platili za kartu. Jer jug nije odjednom počeo da dolazi da gleda košarku. Dolazio je da vidi njega.

PROSJECI? FANTAZIJA!

Prosjeci od 44,5, 44,2 i 43,8 poena koje je imao u tri sezone na LSU i dalje su tri najbolja u istoriji NCAA, kao i ukupan prosjek od 44,2 i ukupno 3.667 poena. Analitičari su kasnije izračunali da bi njegov ukupan prosjek porastao na 57 poena da su se računale trojke jer je pogodio 12 puta po utakmici sa udaljenosti veće od kasnije postavljene linije za tri poena.

Međutim, stil igre jedan na pet nikada se nije isplatio dugoročno, pa dok je u te tri sezone vodio Tigrove do respektabilnih rezultata, nikada ih nije mogao odvesti do NCAA turnira, nokaut faze i vrhunca koledž sezone. A to se odrazilo i na NBA ligu.

Njegovi saigrači su ga vidjeli samo kao razmetljivo, bogato bijelo dijete.

Kao trećeg pika na draftu 1970. izabrali su ga Atlanta Hoksi i dobili astronomski ugovor od 1,9 miliona dolara na pet sezona. Sa skoro 400.000 godišnje, to je bilo deset puta više od tadašnje prosječne plate u NBA. Postao je zvijezda među profesionalcima, snimao je reklame za proizvode za kosu i bio poznat daleko izvan košarkaških krugova.

Ali, u timu je nastao nered zbog njega. Za početak, konceptualno se nije uklapao u tim Havksa, čija je najveća zvijezda bio Lu Hadson i koji se bazirao na igri „radničke klase”, naglašenoj odbrani… Za svoje saigrače nije bio obožavana zvijezda i spasilac, ali kitnjasti bijeli klinac sa ogromnim ugovorom, koji u njihovim očima nije zaslužio, kao ni njihovo poštovanje.

MILIONI? NIKAKAV PROBLEM ZA NJEGA!

“On nije bio samo velika bijela nada Atlante, već i cijele NBA lige. Problem je bio i u administraciji. Nisu htjeli da plate 60.000 dolara da nam dođe Leni Vilkens, a za ovog čak milioni nisu problem”, rekao je Hadson.

Po prvi put bez podrške svog oca, koji ga je vodio kroz karijeru, Maravič se osjećao nesigurno, ali je pokušavao da se uklopi što je bolje mogao. Herb Vajt, jedan od rijetkih bijelih saigrača te godine, prisjetio se kako ga ostatak svlačionice nije prihvatio.

„Ponekad bi platio račun na večeri, a oni bi mu zamjerili što se pravi važan i baca novac, a kada ga ne plati, rekli bi da ima sve te pare i da je škrti seronja. Bilo je problema van terena i na terenu zbog njegovog stila igre.”

Maravič je nastavio da igra u NBA kao i na fakultetu, trčao je po terenu, pravio svakakva čuda sa loptom i ubacivao neočekivana dodavanja saigračima koji ga nisu poznavali, pa su ih lopte udarale u glavu ili odlazile sa terena.

“Jednom smo mogli da odigramo brzu akciju, a on je samo otkotrljao loptu po podu. Nisam mogao da vjerujem i pustio sam je van granica. Trener je bio ljut na mene, zašto nisam pokupio loptu. A zašto ju je zakotrljao? Neka radi za Harlem Globtroterse”, ispričao je Hadson, situaciju koja je savršeno ilustrovala odnose tima.

NIJE MOGAO DA PODNESE KRITIKE

Prvi put u karijeri suočio se sa kritikama. Za razliku od univerziteta, glavno pitanje navijača više nije bilo “koliko je poena Pit postigao”, već “da li su Hoksi pobedili?” A odgovor je, češće nego pre Maravičevog dolaska, bio – „nisu“. Mediji i navijači promenili su kontekst nadimka Pistol Pit, prikazujući Maraviča kao „revolveraša“ koji samo gleda kako da šutira koš.

Bio je pocepan. S jedne strane, želeo je da ispuni očekivanja da sve rešava sam i da bude spektakularan u svakom meču, a sa druge strane je želeo da pobeđuje i osvaja titule. Kritike saigrača, medija i navijača oduzele su mu uživanje u igranju košarke.

Njegove brojke su bile dobre, ali ne i spektakularne – 23,2 i 19,3 poena u prve dve sezone, pre nego što se u trećoj prvi put etablirao kao Ol-star. Ali tokom četiri godine u Atlanti, nikako nije bio srećan. Bekstvo je počeo da traži u alkoholu, što nikako nije mogao da toleriše.

„Kada sam imao 14 godina, prijatelj mi je prvi put ponudio pivo, ali sam odbio. Otac mi je pretio da će me upucati ako ikada popijem alkohol, a ja nisam želeo da umrem jer sam želeo da igram košarku. Ali on je insistirao i na kraju sam pristao. To veče mi je skoro uništilo život”, rekao je jednom Pit.

Nikada nije bio trezan, pa mu je povratak alkoholu zadao ozbiljne probleme, što je na kraju dovelo do odlaska iz Atlante.

“Jednom je isključen, pa je otišao u svlačionicu i popio par piva do poluvremena. Do kraja utakmice je popio još par. I nije znao da pije i morao sam da suspendujem. Kad se vratio u tim, bio je u mojoj petorci u svakoj utakmici, nastavio je da igra, ali više nije hteo da priča sa mnom. Jedan od nas je morao da ode”, priseća se Ficsimons.

POVRATIO JE SVE MOĆI, ALI PORODIČNA TRAGEDIJA MU JE PROMENILA PRIORITETE

Nakon što su tri puta pali u prvoj rundi plej-ofa u Maravičeve prve tri sezone, a nisu uspeli ni u četvrtoj, Havksi su trejdovali Pistol Pita u Nju Orleans Džez, tim za proširenje iz Luizijane kome je bila potrebna zvezda da bi prodao karte i uspostavio se kao tim, a ko bi bio bolji od šoumena koji je još na fakultetu “zapalio celu državu”?

Džez je dao Hoksima dva igrača i četiri draft pika za Maraviča, koji je ponovo dobio pun autoritet i status rok zvezde. Ali samo nekoliko meseci kasnije, njegov svet je ponovo počeo da se ruši.

Majka Jelena je dugo bila u lošem psihičkom stanju. Bila je „košarkaška udovica“, žena u porodici čiji su muški članovi živeli za košarku, i nikada nije mogla da učestvuje u njoj i osećala se izostavljenom. Krajem 1974. godine izvršila je samoubistvo.

Pit je počeo da preispituje svoj život i karijeru i više nego ikada želeo je da ostvari svoj san i osvoji prsten i započeo svoju transformaciju u više timskog igrača, a manje u zvezdu. Ali Džez je bio nov tim, bez drugih kvalitetnih igrača, a Pit je, uprkos svojoj želji, morao sve da radi ponovo. Tim je gubio, a sve ga je izjedalo.

Treća sezona u Džezu bila je najbolja u njegovoj karijeri, postigao je 31,1 poen, a za Njujork Nikse je dao 68, što je 13. najbolji učinak u istoriji NBA, koje je nadmašilo samo sedam igrača. Ali Nju Orleans nikada nije video plej-of u svojih pet godina.

U petoj sezoni povređivao je jedno za drugim koleno i posle toga više nije bio isti. Izgubio je brzinu i agilnost, što je značajno uticalo na njegov „brzi” stil igre. Džez je ponovo propustio plej-of, a vlasnik je odlučio da preseli franšizu u Solt Lejk Siti, gde je 1979. godine nastala današnja Juta.

Zbog problema sa kolenima često nije mogao da trenira, a novi trener Tom Nisalke je verovao da ko ne može da trenira ne može da igra. Adrijan Dantli se pojavio kao nova zvezda, a Džez je otpustio Maraviča u januaru 1980.

Boston Seltiksi su ga pokupili kao slobodnog agenta, sa čovekom koji je devet godina kasnije preuzeo teret “velike bele nade” NBA lige, Larija Birda. Pistol je prihvatio sporednu ulogu, uglavnom silazeći sa klupe, i konačno je video kako njegovo veliko oružje počinje da se ceni od mladih dana. NBA je te sezone uvela liniju za tri poena.

Sa Seltiksima je prvi put posle sedam godina osetio plej-of, prvi put u karijeri prošao prvo kolo, ali je Boston u finalu Istoka izgubio od Filadelfije sa 4:1. Iako su mu Seltiksi ponudili da ostane, više nije mogao da podnese posledice povreda koljena, kako fizički bol, tako i činjenicu da igrač više nije mogao da bude ono što je nekada bio.

Sa 32 godine odlučio je da prekine karijeru, a kada su Seltiksi u novoj sezoni osvojili NBA titulu, pogodilo ga je jer je shvatio da je propustio priliku da ostvari svoj san. Pao je u depresiju, imao je samoubilačke misli i potpuno se povukao u izolaciju, jedva da je izlazio iz kuće dvije godine.

PROMIJENIO JE ŽIVOT IZ KORIJENA

Već u poslednjim godinama karijere počeo je da proučava religije, ali i ufologiju, eksperimentisao je sa makrobiotikom i postao vegetarijanac. U izolaciji, nastavio je da traži smisao i konačno ga pronašao u vjeri.

„Jedne večeri u novembru 1982. sjedio sam u svojoj jazbini i zurio u televiziju. Oko ponoći sam legao u krevet, razmišljajući o uticaju alkohola na moj život i porodicu. Ležao sam satima, izmučen sećanjima, dok nisam imao otkrivenje i spoznao sve svoje grijehe. Čuo sam glas: ‘Budi jak. Podigni svoje srce.’ Te reči bile su glasne kao grom. Sa suzama u očima rekao sam: ‘Isuse, znam da si stvaran jer sam sve ostalo probao.’ Kada sam primio Boga u svoje srce, prvi put sam osjetio pravu sreću“, ispričao je Maravič svoj transcendentalni trenutak.

Posvetio se porodici, supruzi Džeki i sinu Džesonu i kasnije malom Džošu, a potom i brizi o ocu kome je 1985. dijagnostikovan rak prostate, od kojeg je preminuo dvije godine kasnije. Pres je proveo poslednje dane sa Pitom, zajedno su tražili smisao svoje složene veze, oca i sina, trenera i igrača. Prije svoje smrti, baš kao i Pit godinama ranije, Pres je postao nanovo rođeni hrišćanin. Supruga Džeki je svjedočila da je Pit rekao svom ocu na samrti: “Vidimo se uskoro.”

Zaista, devet mjeseci kasnije…

NESREĆAN KRAJ

Štampa je videla Pitovu nominaciju za Kuću slavnih, ali ne i njegovu zvaničnu indukciju, što je potvrđeno nekoliko mjeseci kasnije. Maravič nije ostvario svoj san da osvoji šampionski prsten, ali utjeha je došla u prstenu Kuće slavnih. Samo nekoliko mjeseci kasnije obistinile su se njegove poslednje riječi upućene ocu.

„Počeo je da izgleda loše, gubi težinu, boju, ali nije želio da ide kod doktora“, rekla je Džeki Maravič u dokumentarcu o Pistolovom životu. Imao je samo 40 godina kada je, samo devet mjeseci nakon očeve smrti, i on preminuo.

Otputovao je u Kaliforniju da intervjuiše evangelističkog pisca i psihologa Džejmsa Dobsona za svoju radio emisiju. Igrao je košarku sa prijateljima u holu mjesne crkve i srušio se na pod. Srce mu je otkazalo.

Obdukcija je pokazala da je Maravič od rođenja imao srčanu manu.

Do danas je ostao najbolji strelac svih vremena u NCAA i malo je vjerovatno da će iko ikada oboriti njegove rekorde. Osim što je primljen u Kuću slavnih, penzionisani su njegovi dresovi Atlanta Hoksa, Juta Džeza i današnji Nju Orleans Pelikans, čime je odlikovana prva košarkaška zvezda njihovog grada. Uvršten je na listu najvećih igrača NBA na njenu 50. i 75. godišnjicu.

Hala LSU je preimenovana u skupštinski centar Pit Maravič, a 2016. godine konačno je odobreno postavljanje spomenika ispred gledališta.

Ali, za svijet vrijedniki od spomenika su snimci koji su ovjekovječili njegovu magiju na terenu, jer usmenom predajom nikada nije moglo da se prenese šta je Pistol Pit mogao da uradi sa loptom.

Izvor “Blic”

Foto: Pit Maravič (Printscreen/Nonstop)