Ovdje će biti riječ o Hrvatu kojeg ne krase doprinosi umjetničkom, naučnom ili društvenomu napretku. Ipak, odlučio sam da vas upoznam sa njim jer, premda je bio svojevrsni „stranput“, njegovo ime bilo je prepoznatljivo, donekle i slavno, pa nek se (do)zna.

Bilo je to u drugoj polovini prošlog vijeka, kad se na malim ekranima u Sjevernoj Americi s vremena na vrijeme moglo vidjeti kako neki nevjerovatno snažan čovjek vuče po tračnicama lokomotivu s nekoliko vagona ili autobuse pune putnika, na leđima drži debelu gredu o kojoj visi blizu dvadeset ljudi… izvodi, za obične ljude, nemoguće poduhvate.

Foto: Printscreen/Ducharme Roxanne

Njegova snaga podsjećala me je na biblijskog Samsona, Herkulesa, tesalijskog Polydamasa ili našega Veloga Jožu i Joea Magarca, mitskoga Hrvata iz nekadašnjih američkih saga. Malo je ko od nas u Americi primijetio da je taj epski tip čovjeka Hrvat, Anton Baričević.

ZAGONETAN ŽIVOTNI PUT

Prema nekim navodima, Anton Baričević rođen je u Zagrebu 10. oktobra 1925. godine. Prema drugima, bilo je to 25, a ne 10. oktobra. Neki pak tvrde da je rođen u Velom Lošinju, a ne u Zagrebu. Pokušao sam preko prijatelja da saznam gdje je i kad tačno rođen, ali nisam imao uspjeha. Ako ko od čitalaca sazna tačne podatke, bićemo zahvalni ako nam ih javi.

Baričević je iznosio vrlo malo konkretnih detalja o svom životu. I svoje ime i prezime navodio je kao Antonio Barichievich, pa se nagađalo i odakle bi mogao biti. Znao je da kaže da je Italijan, da je iz Sibira, u kasnijoj životnoj dobi rekao bi da je vanzemaljac. U 19. vijeku u Velom Lošinju živio je poznati kapetan Antun Baričević/Antonio Barichievich, zapovjednik Austrijskog Lloyda, pa je možda i naš Anton iz tog lijepog mjesta.

Izvori se slažu da je došao u Kanadu (Halifax, Nova Scotia) 1945. godine (ili 1946.) iz izbjegličkoga logora Bagnoli u Italiji, gdje je, navodno, bio tokom Drugog svjetskog rata.

Anton je živio u gradu Montrealu. Po dolasku u Kanadu radio je u skladištu i zarađivao hljeb nasušni i za krov nad glavom. O njegovu bračnom životu znamo jedino da mu je višegodišnja supruga bila Jeannine. Smatra se da nije imao potomstvo. On i žena su se razišli, izgleda negdje 1980-ih, i nakon toga je postajao sve više i više samotnjak.

TAJANSTVENA FIZIČKA SNAGA

Po dolasku u Kanadu, Baričević je čuo o Kanađanima koji su prije njega imali izvanrednu fizičku snagu i postali slavni pokazujući američkoj javnosti šta su sve sposobni da urade. Bili su to Louis Cyr (1863 – 1912), Victor Delamarre (1888 – 1955) i šestoro braće Baillargeon, koja su se u njegovo vrijeme dolaska u Kanadu takmičila širom kontinenta u rvanju i isticanju svoje snage i izdržljivosti. I Baričević je odlučio da krene njihovim stopama.

Krajem 1940-ih Anton je počeo u javnosti da pokazuje svoju fizičku snagu i da se takmiči. Već 1952. upisan je u Guinnessovu knjigu rekorda jer je šinama u Montrealu 19,8 metara vukao voz mase 433 tone.

„GREAT ANTONIO”

Koliko je poznato, prvi put se pojavio u rvačkom ringu 25. februara 1959. pod imenom Narcist. Tri mjeseca poslije toga nastupio je u Los Angelesu pod imenom Great Antonio i to ga je ime pratilo do kraja života. Postao je dio profesionalne rvačke scene u Americi i šire. Rvao se ne samo s najpoznatijim rvačima svog vremena nego je jednom ušao u ring protiv tada poznatog i opasnog medvjeda rvača pod imenom Terrible Ted/Grozni Ted. Godine 1971. bio je samo korak do pobjede kojom bi postao sjevernoamerički prvak u teškoj kategoriji. Na nesreću, taj događaj u Calgaryju pretvorio se u opšti nered i takmičenje je bilo prekinuto. Naime, domaći navijači nisu dopustili da rvač iz njihovog grada izgubi, pa su u borilištu isprovocirali tuču da bi prekinuli borbu. Tako je Antonio ostao bez zasluženog naslova.

Godine 1977. Antonio se rvao u Japanu, protiv tada poznatog profesionalca Inokija. Nažalost, tu je slabo prošao. Ne samo da Antonio nije imao uspjeha, nego je bio teško povrijeđen. Izgleda da je Baričević prekasno shvatio da je trebao Inokiju da posluži kako bi domaćoj publici pokazao da je on „kralj japanskog rvanja”, a ne da uđe s njim u žestoku borbu. Antonio je imao snagu, ali Japanac je bio vještiji i bolji rvač, pa je Inoki ne samo pobijedio, nego je protivnika teško povrijedio i dokrajčio Baričevićevu rvačku karijeru.

FILM I TV

Demonstriranjem svoje nadljudske snage i rvanjem po raznim gradovima privukao je pažnju ne samo medija, nego i filmskih i televizijskih reditelja. Tako se naš Anton pojavljivao u nekoliko filmova: “Quest for Fire” (1981), “Chocolate Cake” (1983) i “Abominable Snowman” (1996).

Foto: Printscreen/GrappleVision

Na životnom putu susretao je mnoge slavne osobe i brižno je čuvao uspomene na takve trenutke. Nakon njegove smrti, u njegovoj „ostavštini”, u vreći s mnogobrojnim izrescima iz novina, našli su slike s Pierreom Trudeauom, Lizom Minnelli, Leeom Majors, Sophijom Loren, Johnnyjem Carsonom, Frankom Sinatrom, Muhamedom Alijem, Michaelom Jacksonom, čak i s Majkom Terezom.

„Veliki Antonio”, brdo od čovjeka, s dugim pletenicama i raščupanom kosom, dugom i gustom bradom, živio je vrlo skromno, u jednom stančiću u dijelu Montreala zvanom Rosemont. Na obližnjoj metro stanici prodavao je za nekoliko dolara kolaže fotografija i naslova iz novina koji su svjedočili o njegovim nekadašnjim slavnim danima i uspjesima. Zanimljivo je da su njegovi kolaži danas cijenjeni i traženi kao svojevrsna umjetnička djela.

Anton Baričević umro je od srčanog zastoja 7. septembra 2003, sjedeći na klupi u jednoj trgovini. Humanitarna organizacija „Sun Youth” pobrinula se za njegovu sahranu. Mislilo se da će to biti brzo kremiranje jednog samotnjaka, ali gradom se glas brzo proširio da je umro Grand Antonio i na ispraćaju s ovog svijeta okupilo se oko tri hiljade ljudi.

(P)OSTAO LEGENDA

Baričević je bio prepoznatljiva i omiljena ikona u Rosemontu, gdje je živio podosta godina, a i šire. Građani su ga doživljavali kao dobroćudnog giganta i imao je njihovu naklonost.

Foto: Printscreen/Ducharme Roxanne

Poznati vajar Armand Vaillancourt izradio je kip Velikog Antonia i darovao ga gradu Montrealu. Predložio je da kip bude postavljen u parku u Rosemontu. Montreal je odbio kip i ideju, ali su građani Rosemonta postavili ploču s posvetom Antoniju na klupi na kojoj je u parku često sjedio. Muzička grupa iz grada Quebeca, Mes Aïeux/Moji preci, posvetila mu je pjesmu u jednom od svojih albuma. Autor Sylvain Laquerre objavio je Baričevićevu biografiju: Antonio le Grand – biographie. Montreal: Amérik média, 2006. Elise Grave priredila je i objavila dječju slikovnicu naslovljenu Le Grand Antonio. Quebec, La  Pastèque, 2014, a izdanje na engleskom The Great Antonio objavljeno je u New Yorku, Toon Books, 2016. Nisam primijetio da je ijedna od pomenutih knjiga stigla u knjižare u Hrvatskoj.

Anton Baričević postade svojevrsna svjetska zvijezda, a da Hrvati nisu ni primijetili da je sin Lijepe Naše!

dr Ante Čuvalo

P.S. Malo prije objave teksta saznali smo da je u Velom Lošinju 10. oktobra 1925. rođen Antonio Baricelli. To bi mogao biti Anton Baričević, jer su italijanski okupatori prezime Baričević italijanizirali u Baricelli.

Izvor: hkv.hr

Glavna fotografija: Anton Baričević dok vuče lokomotivu (Foto: Printscreen/GrappleVision)