Džimi Lipert Tajden, advokat iz Ešberna u američkoj državi Virdžiniji, tek je 22. avgusta ove godine mogao da uroni u zagrljaj biološke majke Marije Anđelike Gonzales, u Valdiviji, na jugu Čilea.

Iako su oni majka i sin, bio je to prvi put da su se sreli uživo i da su mogli da se zagrle i kažu jedno drugom: „Volim te”.

Četiri decenije ranije, u oktobru 1980. godine, kad je Gonzales rodila sina u bolnici Salvador u Santijagu, glavnom gradu Čilea, rekli su joj da će beba morati da ostane u inkubatoru jer je rođena prijevremeno.

Kad se vratila po njega, rekli su joj da je umro, a kad je tražila da vidi tijelo, naveli su „da su se riješili tijela”.

Ali on je zapravo dat na usvajanje bračnom paru u Sjedinjenim Američkim Državama.

On je bio „ukradeno dijete”, baš kao i mnoga druga djeca tokom vladavine generala Augusta Pinočea, od 1973. do 1990.

TRAGOVI

Lipert Tajden kaže da je oduvijek znao da je usvojen.

„Moji roditelji to nikad nisu krili od mene i odrastao sam u brižnom domu”, rekao je on za BBC preko Zuma, iz Čilea, veče prije nego što je letio za SAD.

„Ono što nisam znao, a ni moji roditelji, jeste da je to bilo lažno, nelegalno usvajanje”, dodaje on.

Mislio je da ga se biološka majka odrekla zato što je želela da ima više prilika i bolji život.

„Zbog toga sam to doživljavao kao priču o usvajanju sa srećnim krajem”, kaže.

On, međutim, priznaje da je postojalo nešto što se nije uklapalo u tu priču.

U jednom trenutku, žena koja ga je usvojila, a koju i dalje zove „mati” – dok biološku majku zove „mama” – pokazala mu je dokumentaciju o usvajanju.

„Postojale su tri verzije priče: prema jednoj, nije se vratila u bolnicu, prema drugoj, dobrovoljno me se odrekla dvije godine posle mog rođenja, a prema trećoj, umrla je na porođaju”, navodi.

Iako je sjeme sumnje već bilo posijano, on je nastavio život, vjerujući da bi morao da uštedi novac i otputuje u zemlju porijekla ako bude želio da razriješi misteriju.

Tako je bilo sve do aprila ove godine kad je u štampi čitao o slučaju Amerikanca koji je bio ilegalno usvojen u Čileu.

„Shvatio sam da je to jedina istina koja bi mogla da objasni laži. Takođe sam shvatio da postoji organizacija voljna da mi pomogne u istrazi”, priseća se on.

POTRAGA

Sljedeći korak bio je da kontaktira fondaciju Nos Buskamos, koja je poslednjih godina koordinisala više od 450 sastanaka onih koji su bili žrtve ovog ilegalnog usvajanja i njihovih čileanskih bioloških porodica.

Ali, procjenjuje se da ima desetine hiljada beba koje su oduzete njihovim roditeljima u Čileu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.

Bio je to samo djelić kršenja ljudskih prava tokom 17 godina vladavine režima generala Augusta Pinočea, koji je 11. septembra 1973. godine poveo državni udar za svrgavanje demokratske vlasti Salvadora Aljendea.

„Nasilje je počelo represijom i nestankom ljevice i opozicije, a potom je poprimilo različite oblike”, rekao je Deni Mosalvez, profesor istorije i istraživač sa Univerziteta Konsepsion, za BBC, 2021. godine.

U tom kontekstu, krađa beba bila je „dio politike”, izjavio je tada stručnjak za Pinočeovu vojnu vladu.

„To nisu bili izolovani slučajevi i proces usvajanja obuhvatao je državne institucije, kao što je Registar građana.”

Maloljetnici su završili u zemljama širom Evrope ili u Sjedinjenim Američkim Državama, baš kao Lipert Tajden.

„Oduzimani su siromašnim porodicama i ženama koje to nisu znale i nisu imale načina da se odbrane”, kaže za BBC Konstanca Del Rio, osnivačica Nos Buskamosa.

„A što se Džimija tiče, jedini trag koji smo imali u pokušajima da pronađemo njegove biološke srodnike bilo je ime koje se pojavljivalo u dokumentaciji, Marija Gonzales.

„To nije bilo previše ohrabrujuće, zato što je to ime mnogih žena u Čileu”, navodi ona.

Nakon što su pronašli Lipert Tajdenovu pravu krštenicu, on je slijedio protokole organizacije i uradio DNK test.

Nos Buskamos sarađuje već dvije godine sa platformom za genealogiju Maj Heritidž, koja obezbjeđuje besplatan pribor za test usvojenicima iz Čilea i navodnim žrtvama trgovine djecom u ovoj zemlji.

Kućni test je potvrdio da je on 100 odsto Čileanac i povezao ga sa rođakom koja koristi tu platformu.

Ispostavilo se još i da ona ima rođaku po imenu Marija Anđelika Gonzales i pomogla im je da stupe u kontakt sa njom.

“MAMA, TO SAM JA, TVOJA BEBA”

Prve korake je napravila Del Rio, potom je sve prepustila Lipertu Tajdenu.

„Poslao sam tekstualnu poruku na španskom i moju fotografiju: “Mama, to sam ja, tvoja beba'”, kaže on.

Poslao je i druge slike: „Ovo je moja žena, ovo su tvoje dvije unuke.”

Poručio joj je da ne žuri sa odgovorom.

„Uzmi vremena koliko ti treba”, dodao je, ponovo na španskom.

Uslijedilo je dopisivanje koje je trajalo satima, prema rečima Liperta Tajdena, tokom kog mu je ona priznala da je noćima plakala za njim, iako nikad nije ispričala nikome da ga je rodila.

Nekoliko nedjelja kasnije, došlo je vrijeme da se njih dvoje vide preko video poziva.

Do tada je DNK test koji je uradila i Gonzales potvrdio vezu između njih dvoje.

„Otišao sam do kuće moje majke da vidim kako se oni osjećaju, zato što su pratili ovaj proces zajedno sa mnom i bilo je teško svima”, prisjeća se Lipert Tajden trenutka kad je uslijedio video poziv preko društvene mreže Vocap.

„Kad smo se ugledali, više nije bilo nikakve sumnje. Predstavio sam ih i bio je to trenutak pun dostojanstva”, kaže on.

„Hvala vam što ste ga odgojili, što ste se starali o njemu, što ste mu obezbijedili sve i što ste ga voljeli”, rekla je njegova biološka majka ženi koja ga je usvojila.

Ona je odgovorila: „Hvala vam što ste ga podijelili sa nama.”

BBC je pokušao da razgovara sa obje majke, ali je odgovor bio da još nisu spremne.

Prema Lipertu Tajdenu, njegovi usvojitelji su takođe bili žrtve ove kriminalne mreže.

„Moji roditelji su željeli porodicu, ali je nisu željeli na ovaj način. Ne preko iznude, ne preko krađe”, rekao je on za BBC.

“TO NIJE MOJE IME”

„I zaista, Džimi je stigao u SAD usvojen, ali je napustio Čile ukraden, sa pasošem i imenom koje su mu dodijelili trgovci ljudima”, ističe Del Rio.

On još posjeduje taj dokument sa crvenom koricom i zlatnim slovima.

U njemu je fotografija dječaka sa ozbiljnim izrazom lica, ravnom kosom i šiškama, u košulji i prsluku.

Datum rođenja: 31. oktobar 1980. godine. Ime: Karlos Dione Burbah.

„Želim da istaknem da to nije moje ime”, kaže Lipert Tajden.

„Ja sam Džimi Lipert Tajden, odrastao sam u brižnom domu sa porodicom koja mi je dala to ime. Takođe sam i sin Marije Anđelike Gonzales, i jedina počast koju mogu da joj pružim u ovom životu je da dodam njeno prezime na vlastito”, dodaje on.

Zbog toga on želi da promeni ime u Džimi Lipert Tajden Gonzales.

„Kad dodam prezime, planiram da sarađujem sa advokatima u Čileu na stvaranju tog identiteta, da on bude priznat kao moj čileanski identitet.”

Biće to način da zasigurno razreši pitanje: „Ko sam ja?”, koje ga proganja decenijama.

„Iako sam imao srećno djetinjstvo, kao usvojeno dijete prolazio sam kroz teške faze. Čitavog života sam bio suviše tamnoput da bih bio bijelac, suviše beo da bih bio tamnoput. Osjećao sam se kao da se nigde ne uklapam i uvijek sam znao da mi nešto nedostaje”, objašnjava on.

Ističe da se nikad u potpunosti nije osjećao kao Amerikanac, čak ni nakon što je služio 19 godina u vojsci.

“Uvijek sam se osećao kao čileanski Amerikanac”, kaže.

POSJETA ČILEU

Da bi nastavio da istražuje njegovu čileansku stranu, nedavno je otputovao sa ženom Džoanom i njihove dvije ćerke Ebom Džoj (8) i Beti Grejs (5) u zemlju u kojoj je rođen.

Tamo je počeo da otkriva osobine koje su mu zajedničke sa biološkom majkom, kao što su neiscrpna energija i način na koji govori.

Oni razgovaraju na španskom jeziku, koji je učio u srednjoj školi.

„Dobrim danima razumijem 90 odsto toga, običnim danima 60 odsto. Morate uvijek da uzmete u obzir koliko brzo Čileanci pričaju”, kaže uz osmijeh.

Ponekad se služe onlajn prevodiocima.

Shvatio je i da im je zajednička ljubav prema kuvanju.

„Ruke su mi u istom tijestu kao i mojoj mami”, uskliknuo je dok su zajedno pravili empanade.

Upravo se vratio iz posjete zoološkom vrtu u Santijagu, prvom mjestu na koje su ga vodili njegovi američki roditelji nakon usvajanja.

Ovaj put ga je vodila njegova biološka sestra.

Dani su mu prolazili u razgledanju, šetnji, isprobavanju hrane i razgovorima.

Mada je priliku iskoristio i da se sretne sa istražiteljima, advokatima i predstavnicima vlade.

„Jedini način da se ovo popravi je kroz spajanje i inkluziju”, kaže on.

Ali danas ne postoji mehanizam – finansijski niti bilo koji drugi – da se pomogne čileanskim usvojenicima u njihovim naporima da posjete zemlju porekla.

„Moja žena i ja smo prodali naš kamionet da bismo mogli da dođemo, ali nema svako na raspolaganju tu opciju.”

On, međutim, traži da se ovakvim slučajevima prida više značaja, što je nešto na čemu Del Rio takođe insistira.

„Ne želimo novac”, kaže za BBC osnivačica i direktorka Nos Buskamosa.

„Mi samo tražimo da država legalno prizna ove krađe beba kao istorijsku činjenicu.”

ILEGALNO USVAJANJE U ČILEU

Početkom 2018. godine, otvorena je istraga o skoro 500 slučajeva ilegalnih usvajanja između 1970. i 1990. godine.

Do kraja te godine, žalbeni sud Čilea već je procijenio da je skoro 7.500 usvajanja iz tog perioda moglo biti nezakonito.

U septembru 2018. godine, poslije pritiska različitih grupa, donji dom čileanskog Kongresa osnovao je komisiju za istragu tih brojnih optužbi.

U julu 2019. godine, specijalna komisija objavila je izvještaj na 144 strane u kojem se govori o otprilike 20.000 slučajeva čileanske djece koje su usvojili strani bračni parovi tokom vladavine Augusta Pinočea.

Majke su obično obmanjivane i govoreno im je da su njihove bebe umrle.

U nekim slučajevima, postojala je podrška sudija, imigracionih vlasti, notara, vjerskih ličnosti i vladinih institucija, prema istom tom izvještaju.

Većina djece završila je u Švedskoj, Italiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Holandiji, Francuskoj i Njemačkoj.

Izvor: BBC na srpskom

Foto: YouTube/Printscreen