Da li ste znali da tamo, preko okeana, na „krovu svijeta”, u NASA-i, radi, istražuje, marljivo stiče znanje jedna mlada Novljanka? Da li možete naslutiti sa koliko skromnosti je uputila riječi svojima, sa ove strane svijeta, ona – tako velika, koja je rame uz rame sa vrsnim svjetskim naučnicima? Osvajala je nagrade na takmičenjima iz matematike, otisnula se od kuće sa samo 14 godina, zaljubila se u astrofiziku, diplomirala, magistrirala, ove godine će i doktorirati, a potom dolazi bliže nama na postdoktorske studije… Uspjeh, kako kaže, dijeli sa svojom porodicom koja je njena najsnažnija podrška, a Novi i Đenovići, e to su njen mali raj.

Ljudima poput naše Milene Crnogorčević, doktorantkinje astronomije na Merilendu i istraživaču u NASA-i, otvoreni su svi meridijani i paralele, ali i nebo, u koje svakodnevno „zaviri“ i istražuje, mogo dalje od onoga gdje naša mašta završava. Nakon svih uspjeha koje je pobrala ma gdje da se okušala, vraća se u Evropu na postdoktorske studije na Univerzitetu u Stokholmu.

– Upravo tako, prihvatila sam ponudu za postdoktorsku poziciju na Univerzitetu u Stokholmu pri katedri za fiziku, gdje ću sarađivati sa vodećim naučnicima u polju visokoenergetske astrofizike. Tema mog istraživanja je na raskršću nekoliko potpolja fizike i astronomije, uključujući fiziku elementarnih čestica, gravitacionih talasa, visokoenergetskih gama-zraka, tamne materije i evolucije zvijezda. Stoga, zbilja je teško naći poziciju koja mi omogućava pristup resursima za sve teme koje mene zanimaju – stokholmska istraživačka grupa je jedna od nekolicine na svijetu koja ispunjava sve te kriterijume. Iako ću samostalno voditi moje istraživanje kao postdoktorantkinja, smatram da je u mom naučnom razvoju krucijalna podrška okruženja, naročito u ovom stadijumu moje naučne karijere kada sam tek na početku osamostavljivanja. Pored toga, ova pozicija mi obezbjeđuje gotovo neograničene finansije za putovanja u svrhe mog istraživanja, što mi pruža priliku da održim radni odnos sa mojim kolegama u Americi i šire.

S druge strane, radujem se i životu u Stokholmu: već sam počela da učim švedski, planiram putovanje da vidim polarnu svjetlost i biram mjesta koja želim da posjetim. Jedna od prednosti Stokholma je i da ću biti u istoj vremenskoj zoni kao moja porodica (nakon trinaest godina prekookeanskih poziva) i da ću češće moći da „skoknem” do Herceg Novog i da ispitam situaciju u kući Crnogorčevića.

A do tada, i dolaska u Stokholm, vratimo priču na prije šest godina kada je pri Katedri za astronomiju na Merilendskom univerzitetu i Nacionalnoj vazduhoplovnoj i svemirskoj administraciji (NASA) u Godard centru, započela doktorske studije.

– Svakog puta kada pokušam da objasnim čime se bavim na našem jeziku, to se uvijek završi na isti način: pokušavajući da nađem naše riječi za tehničke termine, i slušalac i ja se izgubimo pa odustanemo. Hajde da pokušamo zajedno:

Kada kažem riječ „kosmos” šta vam prvo padne na pamet?

Obično, ljudi zamisle sunčev sistem. Možda kosmonaute na mjesecu. Galaksije ispunjene gasom, prašinom, zvijezdama, planetama i ostalim nebeskim tijelima. Nekome na pamet padnu i crne rupe ili neutronske zvijezde – ali već i ovi objekti pomalo počinju da zvuče kao naučna fantastika iz filmova Džordža Lukasa. Recimo, meni na pamet prvo padnu Hablove „ultra-deep field” slike. Za neke, kosmos je ogroman prazan prostor (nešto možda kao vakuum). Međutim, naša mašta, čula i intuicija imaju granice: tu teorijske hipoteze, teleskopi i opservacije stupaju na scenu.

Koristeći razne teleskope, saznajemo da svi atomi, planete, zvijezde, itd. koje vidimo čine samo 5% energije koja postoji u kosmosu. Takozvana tamna materija čini oko 26% energije, a ostatak pripada takozvanoj tamnoj energiji. Ako ste mislili da su crne rupe i neutronske zvijezde naučna fantastika, onda će vam tamna materija i energija zvučati kao nešto iz bajki braće Grim. O tamnoj energiji ne znamo mnogo: možda ste negdje čuli da se kosmos proširuje; naučnici smatraju da možda tamna energija ima neke veze sa tim. O tamnoj materiji znamo malo više, ali i dalje je mnogo više onoga što ne znamo nego što znamo. Tu ja stupam na scenu: moja disertacija se fokusira na traženju čestica za koje postoji mogućnost da grade ovaj tajanstveni dio našeg kosmosa.

Ali šta je tamna materija i zašto je različita od naše obične materije? Jedan od najvećih trijumfa moderne fizike 20. vijeka je Standardni model, teorija koja opisuje i predviđa rezultate interakcija između tzv. elementarnih čestica (npr. elektrona, kvarkova, itd.) Standardni model objašnjava, recimo, kako ljudi vide: svjetlosna čestica (foton) koja putuje od Sunca do nas djeluje sa česticama na površini nekog predmeta, odbije se i dođe u naše oko gdje nastaje slika tog predmeta. Suprotno tome, kada foton dođe do površine čestice tamne materije, foton će jednostavno nastaviti svoju putanju bez odbijanja – zato mi nećemo moći da vidimo česticu tamne materije.

Standardni model, iako je najkompletniji model interakcije među česticama, trenutno ne može da objasni karakteristike interakcija sa česticama tamne materije. U mojoj disertaciji, karakterišem osobine interakcija aksionske čestice, jedne od kandidata za tamnu materiju. Ja, sa NASA-inom Fermi opservatorijom koristim detekciju gama-zraka proizvedenih u eksplozijama velikih zvijezda da bih tragala za aksionom i tamnom materijom.

Trenutno sam na petoj godini doktorskih studija pri Katedri za astronomiju na Merilendskom univerzitetu i Nacionalnoj vazduhoplovnoj i svemirskoj administraciji (NASA) u Goddard centru. Tema moje doktorske disertacije je u oblasti visokoenergetske astrofizike i teorije čestica, sa užim fokusom na tamnu materiju. U svom istraživanju koristim Fermi opservatoriju i proučavam eksplozije zvijezda (supernove) u potrazi za hipotetičkom pseudoskalarnom elementarnom česticom: aksionom. Aktivna sam i na polju mnogokanalne (“multi-messenger”) astronomije, gdje se bavim proučavanjem porijekla i mehanizmima nastanka astrofizičkih neutrina koristeći IceCube opservatoriju na Antarktiku, kao i opservacije binarnih sistema crnih rupa i neutronskih zvijezda koristeći gravitacione talase i X-zrake. Svuda sam pomalo: odrasla sam u Herceg-Novom, bilo me je u Petnici, srednju školu sam završila u Hong-Kongu, a osnovne i magistarske studije u Americi. Pored kosmosa volim plivanje, ukrštenice, prirodu i Milku sa lješnicima–ali ponajviše se radujem avgustu u mojoj Boki.

Toliki uspjeh sa jedne strane, a velika skromnost sa druge, pa nauka iz njene priče izgleda kao najljepša igra i svijet u kojem se uživa, kao u bajci. Ona je diplomirani istraživač u NASA-i, a do te pozicije je, pojašnjava, stigla uz podršku i strpljenje porodice, prijatelja i profesora; ogroman rad, trud i odricanje, njeno i njoj bliskih osoba.

– Ako svemu tome dodate malo sreće, onda ne postoje granice. Doduše, moja postignuća nisu samo moja – ona pripadaju mojim roditeljima, porodici, profesorima i prijateljima. NASA je zaista izvanredna institucija za mlade naučnike. Ja sam trenutno u diviziji astrofizike, u zgradi sa stotinama eksperata iz oblasti vezanih za moje istraživanje. Mnogi instrumenti i teleskopi se prave u Godardu (npr. poznati JWST je bio sklopljen u Godard laboratorijama). Još uvijek ne mogu da vjerujem da imam priliku da svakog dana učim i diskutujem nauku sa najboljim svjetskim astronomima i fizičarima koji uvijek žele da napreduju i nauče nešto novo jedni od drugih.

Sabrati sve obaveze tokom dana, djeluje neizvodljivo i često nedostaje još koji sat, ali kada volite svoj posao, ništa nije teško.

– Za mene, ne postoji idealnija pozicija: istražujem i učim astronomiju (i to za platu!) Naravno, nije uvijek sve idealno – dani su mi ispunjeni radom, svuda je stres i uvijek nešto ostane nedovršeno. Naučno istraživanje ima dosta slobode u tome kada i kako radim posao (sve dok ispunjavam rokove). Oduvijek sam bila perfekcionista kada je u pitanju učenje i rad, što je mač sa dvije oštrice: stoga, jedini način na koji mogu da postignem sve što zacrtam je da se držim svog rasporeda. Svakog jutra se probudim oko šest. Kafa, doručak i ukrštenica. U kancelariju stignem oko 7:30, provjerim mejl, pregledam naučne članke koji su izašli tog dana i ispišem listu obaveza: priprema za radni dan koji oficijalno počinje u 9:00. Svaki radni dan je drugačiji, ali uglavnom se sastoji od riješavanja problema iz fizike, programiranja, pisanja radova, sastanaka, prezentacija i diskusija sa drugim naučnicima. Ponekad sprovodimo telepskopske opservacije preko noći, što se računa kao radni „dan”. Na uobičajen radni dan iz NASA centra izađem oko 17:00 sati, nakon čega se posvetim svojim hobijima i prijateljima.

Za ljubav prema matematici „kriv” je njen tata, a velika znatiželja otvorila joj je put ka astrofizici. Ko li je sada bolji matematičar?

– Kao što mnogi novski i kotorski srednjoškolci znaju, ja sam dijete jednog matematičara. Od malih nogu sam voljela da rješavam matematičke zavrzlame i, uz pomoć tate, rano sam razvila klikere za matematiku (ako ga sretnete negdje, molim vas pitajte ga ko je sada bolji matematičar i javite mi šta vam je rekao). U osnovnoj školi sam učestvovala u brojnim takmičenjima iz matematike gdje sam, uz neizmjernu podršku i usmjerenje moje nastavnice iz matematike, Gordane Jovičević, postizala zavidne rezultate na nacionalnim i balkanskim takmičenjima. Ljubav prema matematici se brzo razvila u ljubav prema fizici i astronomiji kroz petničke seminare i, kasnije, različite istraživačke projekte kao student osnovnih studija u Americi. Dio mog interesovanja za fiziku i astronomiju dolazi i od moje kurioštine (baba je uvijek govorila da mi „kurioština ne dâ mira”). Oduvijek sam nalazila neizmjernu radost i zadovoljstvo u postavljanju pitanja, učenju i razumijevanju kako stvari oko nas funkcionišu. Znanje matematike u kombinaciji sa tom mojom radoznalošću, usmjerili su me prema astrofizici.

Velika je hrabrost sa samo 14 godina otići u svijet, a naša Milena, vođena željom za znanjem i naukom, upisuje srednju školu u Hong Kongu, kao stipendistkinja Ministarstva prosvjete.

– Ujedinjeni svjetski koledž u Hong Kongu mi je pružio priliku da prvi put pohađam školu na engleskom jeziku, okružena najboljim učenicima iz više od 90 država. Ovo iskustvo ne samo da mi je otvorilo vrata izvanrednim prilikama u svijetu, nego mi je i pružilo neophodno obrazovanje kako bih postigla uspjeh kako u akademiskim, tako i u humanitarnim poduhvatima. Život u Hong Kongu sam započela kao dijete, sa četrnaest godina, ostavljajući porodicu i rodni grad: takvu ubrzanu životnu lekciju u odrastanju je privilegija dobiti; nakon Hong Konga, svaki sledeći korak je bio lakši za napraviti.

Slijedi naredni kontinent i diploma na Middlebury College uz visoko akademsko priznanje Magna cum laude sa posebnim počastima za fiziku.

– Middlebury College je vjerovatno jedan od najbitnijih segmenata u mom napretku kao astrofizičarka. Ovo je bio moj uvod u američki prosvjetni sistem i prvi korak u vode ozbiljnog naučnog istraživanja. Na drugoj godini osnovnih studija sam započela moj prvi istraživački projekat gdje sam proučavala evolucione etape galaksija, čiji su rezultati kasnije objavljeni u jednom od najprestižnijih žurnala u astronomiji. Nakon toga sam se oprobala u teorijskoj fizici i kvantnoj teoriji polja, gdje sam znatno poboljšala moje programerske sposobnosti. U neku ruku, moje trenutno istraživanje je kombinacija ovih projekata.

Ako znanje koje si stekao ne preneseš dalje, uspjeh nije potpun, priča Milena. Zbog toga je i kao studentkinja, ali i sada kao naučnica, posvećena obrazovanju mlađih.

– I dan danas dosta vremena provodim držeći predavanja, kako studentima na katedri za astronomiju, tako i osnovcima i generalnoj publici. Vjerujem da bi se većina ljudi u tren oka zainteresovala o tome šta se krije u našem kosmosu kada bi imala priliku da zastane i pogleda kroz teleskop. Akademici, u svojoj uzbuđenosti i nedostatku vremena, ponekad zaborave da znanje nema vrijednost ako se ne dijeli sa ostatkom ljudskog roda. Znati nešto je jedna stvar. Sposobnost da se prenese to znanje je potpuno drugo umijeće neophodno za razvoj i pristupačnost astronomije i društva. Uostalom, jedini način da se uvjerim da zasigurno razumijem neki koncept je da pokušam da ga objasnim nekom drugom.

I da opet može da bira, ne bi ništa promjenila, kaže Milena, ali je možda najveći izazov sa kojim se susreće česta promjena mjesta boravka i to što se ponekad, zbog obaveza, udaljiš od dragih ljudi.

– Vjerovatno ste primjetili da je prolaznost veliki dio mog života: odrasla sam u Đenovićima, završila sam srednju školu u Hong Kongu, osnovne studije u Midlberiju, sada sam u Vašingtonu, a za koji mjesec se selim za Stokholm (a dvadesetosam mi je godina). Zvuči primamljivo živjeti na toliko strana svijeta i iako ne bih ništa promijenila da mogu opet da biram, i za ovaj izbor se plaća neka cijena. Zaslijepljena uzbudjenjem oko iduće pozicije, često mi se desi da zaboravim da svaka nova selidba zahtjeva upoznavanje novih ljudi, pronalaženje novih prijatelja i uklapanje u nove zajednice. Jako je teško održati kontakt sa starim prijateljima – svi smo zauzeti. Uz to, svi se mijenjamo i nekada mi je teško prihvatiti da nekada bliski ljudi više nisu dio mog života, a ni ja njihovog.

Kada je započela doktorske studije, jedan od kolega joj je dao savjet da bez obzira na obaveze i rokove, za sebe uvijek odvoji sat, dva. Jedan od njenih hobija je, kao i svakom primorcu – plivanje.

– Četiri-pet puta sedmično treniram sa plivačkim timom na Merilendskom univerzitetu gdje sam, pored neophodne fizičke aktivnosti, takođe upoznala neke od najbliskijih prijatelja. Takođe sam veliki obožavalac prirode, tako da često planinarim i kampujem u nacionalnim parkovima u mom okruženju. Pored fizičke aktivnosti, pomno pratim kulturna dešavanja i često se nađem u vašingtonskim pozorištima ili koncertnim salama. A nekad se zavučem u moj stan, pa ili uz knjigu ili uz Netflix i čašu vina odahnem na momenat.

Na posebnom mjestu u srcu čuva svoj Herceg Novi – grad njenog djetinjstva, porodice, prijatelja i mora.

– Mom se Novom uvijek rado vraćam: gdje god da sam i kakve god odluke donosim vezane za moju karijeru, uvijek uzimam u obzir kad i kako ću da dođem kući na nekoliko sedmica: Novi je moj raj na zemlji. Ovo je moja trinaesta godina u inostranstvu i većinu mog odraslog života sam provela pričajući drugim jezikom i razmišljajući pod uticajem drugih kultura: ja sam zrelija i drugačija osoba, a i Novi se promijenio u poređenju s onim što je bio kada sam ga napustila. Ulica u kojoj sam odrasla sada nosi novo ime, moji školski drugovi i drugarice imaju svoje živote, ljudi dolaze i odlaze – i nekada mi je teško premostiti te promjene. Iako mi nedostaje, Novi trenutno vidim kao moje mjesto odmora koje posjetim na nekoliko sedmica godišnje, pa onda, punih baterija, u nove radne pobjede negdje u svijetu.

Posebnost onog koji zna i želi da stiče znanje i po tome se izdvaja iz mase je snaga koja ga gura naprijed, zato istrajte u svojim posebnostima – poručila je Milena mladima, možda budućim naučnicima poput nje.

– Često čujem odrasle kako kažu da je djetinjstvo najljepši i najbezbrižniji dio života. Iz moje (skoro) odrasle perspektive i kao neko ko je svjestan odgovornosti i obaveza koje odrasli život nosi, saglasna sam s tim. Međutim, mi često zaboravimo da djeca još uvijek nisu iskusila naše teškoće odraslog života i da se i ona suočavaju sa svojim izazovima odrastanja koja se djetetu često mogu činiti nepremostiva. Ko je najpopularniji u odjeljenju? Ko je najbolji fudbaler? Ko je najbolji đak? … Djeca imitiraju odrasle u našim toksičnim društvenim hijerarhijama i djeca su često nemilosrdna prema onima koji su imalo drukčiji od većine. Djeci i mladim ljudima Herceg Novog i Crne Gore, naročito onima koji su radoznali i vole “nepopularne” hobije: čitanje, učenje, matematiku, astronomiju, biologiju, gledanje dokumentaraca, Petnicu, debatu, proučavanje insekata… preporučujem sledeće: samo naprijed, istrajte – svijet vam je mali. Današnje društvo možda neće cijeniti sav vaš trud i rad, ali sve se to isplati kad-tad. Možda ćeš i ti raditi za NASA-u, a možda ćeš i mene i sve nas daleko prevazići u čemu god naumiš, ispričala je za RTHN Milena Crnogorčević.

Izvor: Radio Televizija Herceg Novi

Foto: Facebook i privatna arhiva