Nova knjiga Kemala Musića, „Dan poslije“, po svemu upečatljiva i kompoziciono drugačija, ostavlja mnogo prostora za dalekosežno promišljanje na različite teme kojima se knjiga bavi, a naročito ističući motiv ćutalništva koji je izrazit u svim naslovima i predstavlja težište svim drugim elementima.

Stilski precizna i neobično organizovana, ova knjiga se u potpunosti uklapa u savremeni kontekst, a da time ne preobličava one važne teme tradicionalnog, porodičnog i zavičajnog. One su sirove i koncizne i duboko se usijecaju u čitaočevu maštu, u vidu preispitivanja, promišljanja, pokušaja da se dopre do tajne koju krije ćutanje. Poglavlja knjige predstavljaju jednu kružnicu, krug života, otkad se u njega kroči, dok se ne izađe, i šta je sve ono što je između, u središtu tog kruga. Za autora je taj centar upravo ćutanje, a samo ćutanje su unutrašnji procesi, oni koji se začnu ulaskom u život, i te emotivne težnje i zbunjenosti koje nam nameću okolnosti, nikada ne ostaju do kraja riješene jer ih ćutanje guta i u sebe sažima. Oprečno tom silnom ćutanju jeste muzika, koja obogaćuje skoro sve priče, zvuk, kao nešto što narušava tišinu ćutanja, ono što ublažava težinu koju ćutanje nosi. Zvuk violine, frule, ili pak, motorne šege može biti motiv koji razbija ćutanje, zataškava ga, a s druge strane, možda ga upravo naglašava i daje mu neku drugu dimenziju. Sve može biti intrument za prekidanje tišine, osim jezika i riječi. Između ulaska u život, i izlaska iz njega nalazi se čitav jedan socijalni kontekst, kategorije društva, porodice, svega onog što oblikuje čovjeka, i zbog čega je on na kraju primoran da ćuti i da se bez riječi suočava sa svijetom i sobom. Prva ćutanja su ona koja povezujemo sa primarnom socijalizacijom, a ne treba isključiti i važnost našeg podneblja, kulturnog obrasca u okviru kojeg je utkano ćutanje kao nešto što postaje dio vaspitanja. Da li ćutimo jer je tako lakše, jer štitimo sebe, ili ćutimo jer ne smijemo da kažemo, jer ako dopustimo da riječi formirane u mišljenje izviru iz nas, možemo doći do neočekivanih posledica? U srži poglavlja Ćutanja prva je gubitak, kao potpuno nestajanje, kao zapečatirana ćutnja. Ovdje je ćutnja sovjevrsna priča, izraz koji ne može da stane u riječi, gubitak koji može da se saopšti jedino odsustvom jezika i riječi. Nakon podnaslova Otac, Majka, Brat i Sestra, poglavlje se završava podnaslovima Smrt, zatim Krila. Ta jednostavna, ogoljena riječ smrt ukazuje i na autorovu hrabrost i majstorstvo da eksplicitno govori o stvarima, da ih ne uvija u neprozirnu tkaninu koju čitalac treba da odgonetne, a da opet ostavi jedan opus pitanja i misli koje zahtijevaju duboko poniranje u višeslojno značenje.

Ova knjiga posjeduje bajkoviti i mitski identitet, sam stilski postupak djeluje kao manifestacija ljudske mašte, skrivenog svijeta koji je vječna nepoznanica. To je jasno očitava u većini priča. Osim bajkovitog svojstva, istaknut je poetski manir u samoj arhitekturi pojedinih priča, u načinu slaganja teksta.Važno je naglasiti da to odsustvo konkretnog identiteta ima svojstveno značenje u kontekstu ćutanja. Pisac i Čovjek nemaju imena, majka, otac, brat i sestra, takođe. To nepostojanje imena, negiranje konkretnog identiteta ukazuje na čovječnost, na onu dubinsku ljudskog koja izbija iz izvora, nezavisno od toga kako se ko zove, preziva ili čiji je. Ćutanje biva apsolutna kategorija, poptuno ista za sve.

U dijelu Ćutanja druga pisac nas je izmjestio iz konteksta porodičnog, onog prvobitnog susreta sa kojim sve počinje, i uvodi nas u neke druge odnose, više društvene, tradicionalne, kontekstualno odvojene od onog osobenog, pa se tu pitanje jezika  propituje iz neke drugačije vizure, jezika kao sredstva koje može biti upotrebljeno u različite svrhe, i do kakvog sve ishoda ta raznolika upotreba jezika može da dovede. Ono pitanje koje je sveprisutno od samog početka teksta, pitanje o svrsi ćutnje, i šta je razlog njene tolike zastupljenosti, grana se i u priči Jaje, možda i dobija svoje konačno obličje kroz diskurs tradicionalno utemeljenog straha, sujevjerja, mistifikacije jednog naroda, što takođe proizvodi ćutanje, manifestuje strah kroz ćutanje.

Izlazak iz života dešava se takođe sa ćutnjom, ali ovdje kao da postoji neka vrsta gradacijske ćutnje, u smislu da se nalazi način, kako da se nešto ipak kaže, a da se ne izgovori. Kroz knjigu, kroz pisanu riječ, ćutnja dobija drugačije obličje, i u ovom dijelu se osjeća ono džojsovsko ćutanje, kao što Stiven Dedalus traga za slobodnim izrazom u vidu ćutanja, tako pisac iz ove knjige traga i čeka. Njegova soba ćuti, ćuti i on dok čeka riječi.

Naš pisac, Kemal, zatvara kružnicu života pričom o nesporazumu, o zbunjenosti, o nepripadanju određenim društvenim slojevima i grupama, ćutanje u ovom kontekstu presijeca svaku mogućnost da se bilo šta kaže, jer je i sam pojam govorenja ovdje apsurdan.

Andrićevo ćutanje je bilo upečatljivo i uočljivo, ali kroz svoje ćutanje on je jasnije vidio stvari, ali i sam Andrić citira Seneku koji kaže : ,,Mnoge nevolje života uče čovjeka da ćuti.

Ova sintagma se i te kako može projektovati kroz Musićevu knjigu, a ostaje pitanje da li je likovima ovdje ćutanje u službi boljeg sagledavanja stvarnosti ili su oni naučeni da ćute, a taj duboko ukorijenjen duh tradicije ostaje u njima.

Anđela Bulajić