Suljo Deljanin – gusinjski Kristofer Kolumbo: San o povratku ostao samo pusta želja

Prve korake na Kenedi aerodromu u Njujorku, Suljo je napravio 1. juna 1968. godine. Zajedno s njim u avionu je bio još jedan Gusinjanin, rahmetli Adem Čelja sa familijom. Poslije pet mjeseci Sulju se u Americi pridružila supruga Igbala sa djecom i brat Haso sa suprugom. Došli su, kako kažu, na pet godina. Da zarade nešto za život i da se vrate. Ali, nije kako je rečeno, već kako je suđeno. Radilo se mnogo i naporno. Deljani su štedjeli i uštedjeli

Kada je Kristofer Kolumbo kročio na američko tlo, kažu da su tamo Gusinjani već prodavali krompire.

Piše: Rizah Rizo Čekić

Ova duhovita dosjetka možda najbolje odslikava avanturističko – trgovački duh i karakteristike Gusinjana, njihovu snalažljivost i dosjetljivost.

Da li je neki Gusinjanin zaista prodavao krompire Kolumbu, ne znamo. Jer, davno je to bilo.

Međutim, znamo da su prvi Gusinjanini počeli da doseljavaju u Ameriku krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, kao i da je među prvima u  Njujorku iz redova gusinjskih Bošnjaka stigao Sulejman Suljo Deljanin.

VIŠE OD POLA VIJEKA U SAD

Prvi su ga u SAD prihvatili Pjetar i Dilja, zet i sestra njegovog komšije i ortaka Dede Nikača – Suljo Deljanin

Prve korake na Kenedi aerodromu u Njujorku, Suljo je napravio 1. juna 1968. godine. Zajedno s njim u avionu je bio još jedan Gusinjanin, rahmetli Adem Čelja sa familijom.

Suljo je tada imao 28 godina. U Gusinju se bavio stolarskim zanatom, radio je kod Ram Galja, a kasnije u ortakluku sa Dedom Nikačem.

Njegova radionica i kuća uništena je u požaru, tako da je ostao bez posla.  Kako i šta dalje radit’ mučilo je tada Sulja. Njegov ortak Deda Nikač već je bio u Italiji, čekajući papire za Ameriku. Gusinjska humanist i solidarnost došla je i u ovom slučaju do izražaja. Deda je pomogao. Izbjeglički kamp “Icilija” bio je sljedeća stanica za Sulja. Zatražio je američku vizu, a u međuvremenu je radio svoj zanat.

Na fotografiji se nalaze Gusinjani i Plavljani koji su među prvima došli u SAD: (donji red) Bahtija Gačević, Braho Gačević i Haso Deljanin, (gornji red) Kumrija Pjetrović, Jazo Pjetrović, Selima Cecunjanin, Šukrija Cecunjanin, Began Čekić i Edin Pjetrović

Prvi su ga u SAD prihvatili Pjetar i Dilja, zet i sestra njegovog komšije i ortaka Dede Nikača. Našli su mu posao u fabrici liftova “GL”, a nakon dvije sedmice i stan u Bronksu.

“Ljudska im hvala, nijesu htjeli uzeti nikakav novac od mene. Pomogli su mi kao da sam i najrođeniji”, kaže Suljo.

Tih godina plate u SAD nijesu bile velike, ali su i cijene smještaja i namirnica bile niske. Suljo je radio šest dana u nedjelji za 88 dolara. Kirija za dvosoban stan je bila 38 dolara, a kutija piva (6 komada) 66 centi.

Poslije pet mjeseci Sulju se u Americi pridružila supruga sa djecom i brat Haso sa suprugom. Došli su, kako kažu, na pet godina. Da zarade nešto za život i da se vrate. Ali, nije kako je rečeno, već kako je suđeno. Radilo se mnogo i naporno. Deljani su štedjeli i uštedjeli.

DOŠLI SA PAR DOLARA U DŽEPU, A DANAS VLASNICI ZGRADA

Uspomene – Sulj0 sa suprugom Igbalom, bratom Hasom, snahom Sevdijom i unučadima

Godine 1977. započeli su svoj biznis i kupili zgradu od 92 apartmana. Pazar – tada nezamislivi million dolara. I ovdje je ljudska solidarnost i povjerenje došlo do izražaja. Pomogla im je rodbina i prijatelji. Kasnije je bilo lakše. Jedna kuća, pa druga, a onda nova zgrada…

Boraveći u kući Sulja i Igbale Deljanin, može se osjetiti onaj stari red i džumertanluk, muhabet, nekadašnja sjedničarska atmosfera… Poštovanje mlađeg prema starijem, što, nažalost, polako čili iz domova Gusinjana – Amerikanaca. Osjeća se u kući Deljana sav raskoš bošnjačkog duha, merhameta i islamskog odgoja.

Poznati i kao veliki donatori za sve humanitarne akcije – Seljim, Sadmir, Haso, Suljo i Safet Deljanin

Suljo ima četvoro djece: Seljima, Sadmira, Safetu i Sabudinu, kao i brojnu unučad.

Sa svojim bratom Hasom se nije dijelio. Žive na Long Islandu. Kuća uz kuću. Sjećaju se i ne zaboravljaju ni zlo, ni dobro prošlih vremena. Zanimljiva su njihova sjećanja iz prvih godina u Americi, druženja i uzajamnog obilaženja.

“Kad bi neko došao u posjetu iz Gusinja, svi Gusinjanini bi džematilje išli na aerodrome da ih čekaju”, kazao nam je Suljo.

Među prvima u posjeti bili su rahmetli Ago Bećov Radončić, Šabo Hasov Koljenović, rahmetli Redžep Zajo Koljenović… Tu se već tačno ne može utvrditi.

Jednu zanimljivost koja je danas nezamisliva ispričao nam je Hasan Haso Deljanin.

Čekajući na put za Ameriku prepričavale su se priče o američkim razbojnicima i opasnosti koja prijeti od njih. Zlu ne trebalo, Haso se naouružao sa nekoliko pištolja, ljevorom i dosta municije. Zađenuo oružje za pojas, snaha Igbala sa djetetom u naručju i pištoljem za turom. Ušli su u avion kao na gusinjsko korzo, a da ih niko ni mrko pogledao nije…

Sjećanjima, vjerovatno, prvih Gusinjana u SAD nikad kraja. San o povratku je ostao samo pusta želja ili čak ni to.

Foto: Fokuspress.com i privatna arhiva

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS

 

Idi na VRH
error: Content is protected !!