Dvadeset četiri godine nakon što se zavjetovala, ovlašni dodir rukava jednog monaha u gostinskoj sobi manastira u Prestonu, u Lankaširu, promijenio je život časne sestre Meri Elizabet.

Igumanija ju je pozvala da zajedno dočekaju fratra Roberta, koji je došao u posjetu iz manastira u Oksfordu, i da ga pitaju želi li nešto da pojede.

Kada je igumanija otišla da se javi na telefon, njih dvoje su ostali sami.

„Bilo je to prvi put da smo bili zajedno u prostoriji, sjedjeli smo za stolom dok je jeo, a kako se igumanija nije vraćala, ja sam morala da ga ispratim.”

Sestra Meri Elizabet vodila je pobožan, isposnički život kao časna sestra, uglavnom tihujući u svojoj keliji.

Dok je Robert izlazio na vrata, očešala se o njegov rukav i kaže da je osetila nešto slično strujnom udaru.

„Osjetila sam nekakvu hemiju i bilo mi je pomalo neprijatno, a zapitala sam se da li je i on to osjetio – bilo je nam je prilično nelagodno.”

Oko nedjelju dana kasnije, primila je Robertovu poruku u kojoj je pita da li bi napustila manastir i udala se za njega.

„Bila sam šokirana.

Nosila sam veo tako da nije vidio ni boju moje kose. Stvarno nije znao ništa o meni, ništa o mom odrastanju. Nije znao čak ni moje svetovno ime”, prisjeća se.

Prije nego što je sa 19 godina stupila među karmelićane, drevni red rimokatoličke crkve, sestra Meri Elizabet zvala se Lisa Tinkler.

Rodila se u Midlsborou, u Engleskoj.

Iako njeni roditelji nisu bili vjernici, hodočašće sa tetkom u Lurd probudilo je nešto u šestogodišnjoj Lisi, u tolikoj mjeri da je zamolila oca da napravi oltar u njenoj sobi.

„Imala sam malu statuu Bogorodice i flašicu sa vodom iz Lurda. Zapravo, mislila sam da je flašica ta koja je sveta, a ne voda, tako da sam je samo punila sa česme i pila tu vodu”, kaže ona.

Lisa je odlazila sama do jedne od rimokatoličkih crkava u njenom rodnom mjestu i sjedjela sama u drugom redu – gdje kaže da je izgradila izrazitu ljubav prema Djevici Mariji, Isusovoj majci, i na kraju osećaj da ima vokaciju.

Vikend izlet u manastir dok je još bila tinejdžerka ubijedio ju je da je to njen budući poziv.

Manastir su vodile karmelićanske časne sestre iz reda koji je poticao još iz 12. vijeka i gdje je život bio posebno spartanski, izolovan i strog, ali odlučila je da je upravo to život kakav želi da vodi.

Iako je Lisa odmah željela da se učlani, njena majka – kojoj se nije dopadala ćerkina odluka – u potaji je pisala manastiru da odloži njen odlazak na nekoliko mjeseci, da bi Lisa mogla da provede još jedan Božić kod kuće.

Pridružila im se posle Nove godine, nakon katoličkih praznika.

„To je bio početak mog isposničkog života. Imali smo dva perioda rekreacije dnevno, od po pola sata, kad smo mogle da pričamo, inače biste bile prepuštene sebi u svojoj keliji. Nikada nismo radile zajedno, uvijek smo bile same”, prisjeća se.

Tokom godina, sestra Meri Elizabet osjetila je kako joj se vokabular kruni, jer nije imala sa kim da razgovara.

Mnoge časne sestre su bile decenijama starije od nje, a razgovaralo se samo o vremenu i bašti.

Viđala je majku četiri puta godišnje, i to kroz rešetke na kapiji samostana.

„Kad sam napunila 21 godinu, tortu i čestitke su mi proturili kroz fioku”, smije se, prisjećajući se toga sa radošću.

Kaže da je osjećala da se njen „unutrašnji svijet” otvara dok se spoljni svjet oko nje zatvara.

Bila je ispunjena i zadovoljna.

Ali, toga dana u gostinskoj sobi manastira sve se promijenilo poslije dodira rukava i poruke u kojoj joj je postavljeno pitanje da li bi napustila manastirski život i udala se.

Sestra Meri Elizabet nije odgovorila Robertu na njegov upit i nije znala šta da radi.

Možda on nije znao ništa o njoj, ali ona je znala ponešto o njemu.

Tokom njegovih posjeta iz Oksforda karmelićanskom rekreativnom centru u Prestonu, povremeno je dolazio da održi misu u obližnjem manastiru.

Sa druge strane ograde, Lisa je slušala njegove propovijedi.

Slušajući anegdote iz njegovih propovijedi, stekla je sliku o njegovom životu dok je odrastao u Šleziji u Poljskoj, blizu njemačke granice, i o ljubavi prema planinama.

Mada, kaže ona, tada nije imala utisak da je to ostavilo nekog dubljeg traga na nju.

Sada, najednom, to se promijenilo.

„Nisam znala kako izgleda biti zaljubljen i mislila sam da sestre to mogu da vide na mom licu. I zato sam postala prilično nervozna. Osjećala sam promjenu u sebi i to me je plašilo”, kaže ona.

Sestra Meri Elizabet je na kraju skupila hrabrost da ispriča igumaniji da misli kako osjeća nešto prema Robertu, ali reakcija koju je dobila bila je nevjerica.

„Nije mogla da shvati kako se to desilo, jer smo bili tamo unutra 24 časa dnevno pod njenim budnim okom. Igumanija me je pitala kako sam mogla da se zaljubim sa toliko malo kontakta”, kaže ona.

Sestra Meri Elizabet je zamišljala reakciju porodice ili njenog biskupa kad bi otišla.

Takođe ju je mučilo pitanje da li bi se njen odnos prema Bogu promijenio.

Ali, razgovor sa njenom igumanijom naveo ju je da uradi nešto nekarakteristično plahovito.

„Igumanija je bila malko naprasita sa mnom, tako da sam samo strpala gaćice i četkicu za zube u torbu i otišla, i nikad se više nisam vratila da budem sestra Meri Elizabet”, kaže mi Lisa danas.

Robert joj je poslao poruku da ponovo planira da posjeti Preston te večeri.

Ovaj put da bi se u obližnjem pabu sreo sa prijateljem karmelićaninom i da od njega zatraži savjet od prve osobe iz reda kojoj je smio da se povjeri o njegovom i Lisinom problemu.

Lisa je pretpostavila da će se oni sastati u „Crnom biku” oko kilometar i po dalje niz ulicu, tako da je odlučila da se tamo zaputi.

Ali, umjesto da to bude radostan trenutak, Lisa se našla u dubokoj rastrzanosti te novembarske noći 2015. godine.

„Stuštio se pljusak dok sam hodala Garstang roudom. Saobraćaj je išao u mom pravcu sa blještavim farovima i samo sam pomislila: ‘Mogu odmah da svršim s ovim'”, kaže ona, govoreći o suicidalnim mislima koje su je na trenutak obuzele.

„Mnogo sam se mučila. Pomislila sam da samo treba da završim sa svim tim kako bi Robert mogao da nastavi sa svojim životom. Ali sam se i pitala da li je bio ozbiljan kad je rekao da želi da se vjenča sa mnom.”

Lisa je, međutim, nastavila da hoda sve dok nije stigla ispred „Crnog bika” u petak uveče, skroz pokisla, bez kaputa, u odori časne sestre.

Skupila je hrabrost da uđe tek kad je kroz otvorena vrata vidjela da monah sjedi unutra.

„Kad sam je ugledao, srce mi je stalo”, kaže Robert.

„Ali, zapravo sam bio paralisan od straha, a ne od sreće, zato što sam u tom trenutku znao da moram potpuno da se predam Lisi, ali sam znao i da u praktičnom smislu nismo spremni za taj korak”, kaže on.

Robert je u tom trenutku bio karmelićanski fratar poslednjih 13 godina.

Bio je mislilac, akademik i teolog koji se predao manastirskom životu u potrazi za smislom tokom, kako sam kaže, krize vjere i identiteta.

Kad se osvrne danas, on misli da su njegovi korijeni načinili tu zbunjenost praktično neizbježnom – pošto je odrastao u oblasti koja je nedavno prešla iz Njemačke u Poljsku, sa ocem luterancem i majkom katolkinjom.

Ali mračan period poslije propale veze naveo ga je da nastavi potragu za ispunjenjem u Engleskoj, gdje je, uprkos luteransko-protestantskoj teologiju za koju se odlučio, utjehu pronašao u karmelićanskom rimokatoličkom manastiru.

„Nisam znao mnogo o karmelićanima od prije i nisam razmišljao o tome da postanem monah. Štaviše, oduvek sam bio sumnjičav prema takvoj vrsti izražavanja vjere”, kaže Robert.

Ali on kaže i da ga je red naučio kako da prihvati mrak, poteškoće i krizu do tačke da se osjećao kao da se skrasio.

Međutim, susret sa Lisom, koju je tada jedva poznavao kao sestru Meri Elizabet, preokrenuo mu je život naglavačke.

„Taj Lisin dodir sa mojim rukavom pokrenuo je promjenu, ali dok sam osjećao kako nešto postepeno raste u mom srcu, mislim da nikad nisam stigao do tačke kada sam osjećao da sam se ludo zaljubio, jer kad postajete monah ili časna sestra, oni vas uče kako da se izborite sa emocijama kao što su ljubav”, kaže Robert.

On objašnjava da je njegova poruka Lisi kad ju je pitao da li bi se udala za njega bila praktično njegova intelektualna borba sa samim sobom.

„Kad se pojavila u pabu, mali demon u meni je bio prestravljen. Ali moj strah nije bio vjerske, niti duhovne prirode, radilo se samo o strahu kako ću započeti novi život u 53. godini”, kaže on.

Tranzicija je bila teška, naročito ispočetka.

Lisa se prisjeća trenutka neposredno pred Božić, nedugo nakon što su oboje napustili monaške živote.

„Pogledala sam Roberta i on je bio uznemiren i plakao je. U tom trenutku smo oboje dotakli dno i osjećali smo se kao da treba da uradimo nešto poput Romea i Julije i okončamo sve”, kaže Lisa.

„Bilo je teško zato što smo se oboje osjećali usamljeno i izolovano, i nismo znali kako da nastavimo dalje. Ali samo smo se držali za ruke i uspjeli smo se da se probijemo”, kaže ona.

Oni opisuju trenutak u centru za zapošljavanje kad su oboje briznuli u plač nakon što su ih pitali kakva profesionalna znanja poseduju, i drugi put kad su se vozili iz Prestona u Jorkšir.

„Naručio sam knjigu na poljskom o časnim sestrama koje su napustile svoj red iz raznoraznih razloga. Čitao sam i prevodio Lisi u kolima, ali je ona morala da stane usput na M62. Oboje smo morali da se isplačemo, zato što su njihove priče bile jako emotivne, a mi smo mogli da se poistovjetimo s njima”, kaže Robert.

Ono što im je donijelo mir je ono što ih je uopšte i navelo na monaštvo – povezivanje sa ličnom vjerom.

„Tokom čitavog vašeg života vjernika govore vam da vaše srce treba da je nepodijeljeno i posvećeno Bogu. Odjednom sam se osjećala kao da se moje srce širi kako bi obuhvatilo i Roberta, ali sam shvatila da ono takođe sadrži i sve ostalo što mi je važno. I nisam imala drugačija osjećanja prema Bogu, što me je umirilo”, kaže Lisa.

Lisa je prvo našla posao u pogrebnom preduzeću, a kasnije kao bolnička kapelanka.

Iako ga je uznemirilo pismo iz Rima u kom je obaviješten da više nije član reda karmelićana, Robert je ubrzo poslije toga prihvaćen u Crkvu Engleske.

Oni se na kraju jesu vjenčali i sada dele dom u selu Haton Radbi u Severnom Jorkširu – gdje je Robert postao vikar lokalne crkve.

Još  su na putu da prilagode vlastiti život izvan manastira.

Lisa pogotovo, koja je bila izolovana 24 godine i nije imala akademski život kakav je Robert vodio ranije, govori o tome kako se osjeća kao posmatrač u spoljnom svijetu.

Tek je sada počela da shvata kakva frizura i odjeća joj najviše odgovaraju poslije života provedenog u odori.

Oboje i dalje žude za elementima monaškog života, Lisa čak tvrdi da bi se, da nije Roberta, sutra vratila životu karmelićanske časne sestre.

„Toliko smo se navikli na tišinu i samoću koje je teško pronaći u vrevi spoljnog svijeta, ona vas povlači u mnogo različitih pravaca, tako da je to stalna borba za mene i Roberta, da ostanemo centrirani i uzemljeni”, kaže Lisa.

Ali pronašli su rješenje koje funkcioniše.

„Često razmišljam kako ovdje živim kao u manastiru sa Robertom, kao dvoje karmelićana koji sve što rade posvećuju Bogu. Pronalazimo se u molitvi, ali ljubav umije da pretvori u svetu stvar sve što radite i ja sam svjesna da se za mene zapravo ništa nije promijenilo”, kaže ona.

Lisa kaže da se oboje slažu da ih ima troje u braku.

„Hrist je u središtu i on je na prvom mjestu. Da smo njega izbacili iz jednačine, mislim da ne bi potrajalo.”

Izvor: BBC na srpskom

Foto: Lisa i Robert (YouTube/Printscreen)