Zabavljeni domaćim jadom na političkoj i društvenoj sceni, prošlo nam je ispod radara istorijsko zbitije u komšiluku – kod braće Bosanaca. Bosna i Hercegovina je napokon dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Ono što je još značajnije, na tu odluku EU uticala su dva faktora – geostrateške okolnosti nakon invazije Putina na Ukrajinu ali i zaokret kod zapadnih partnera koji su ovoga puta podržali Vladu bez Izetbegovića i Komšića, navodnih čuvara EU i Nato vrijednosti u BiH.

Nešto, dakle, kao DPS u Crnoj Gori. Zanimljivo je da je dio tog EU paketa i Milorad Dodik, čovjek sa crne liste SAD, što bi moglo da sugeriše ili da se Brisel predomislio glede Dodikovog rusofilstva i nacionalizma ili da je Dodik digao ruke od Putina i krenuo u zagrljaj Zapadu. Kako god, Mile od Semberije je sa HDZ-om i SDP-om sastavni dio prve proevropske Vlade BiH koja je zato odmah i dobila status kandidata.

A ovdje muk – niko od navodnih branitelja EU i Nato integracija da zucne. Ranko ćuti, nema regionalne peticije Mija, Tamare, malog nikolaidisa, Vlasija, Bakira i Sonje Biserko o ruskom puču u BiH, najvećoj izdaji bosanskog SDP-a, koja je čak nadmašila onu Dritanovu iz 2020. Milova posluga iz zemlje i inostranstva kulira, ni slovo o velikoj Srbiji i imperijalnoj Rusiji koji preko Dodika ulaze u bosansku Vladu! Piše mi jedan prijatelj iz BiH – ovo je kraj ere pokroviteljstva bošnjačke i srpske politike ovdje od strane Erdogana i Vučića. Sad je ovo potpuni prekid i zaokret. Erdogan je ovim izbačen iz BiH, a Dodik će još neko vrijeme glumiti da ima dobre odnose sa AV, ali mu je ovim opalio šamar, vraćajući mu tako za podršku koju je Vučić na nedavnim izborima u RS diskretno dao Dodikovoj opoziciji.

Eto šta je politika. Osjetite momentum i povučete pravi potez. Bravo, Mile.

Za razliku od Dodika, lideri ovdašnje parlamentarne većine prespavali su još jednu političku partiju pokera, što je čak i prevaziđeni političar Đukanović znalački iskoristio i odnio pobjedu. Simboličnu zasad. Iako je prije sedam dana izgledalo da sve ide naruku većini, posebno nakon što je pogubljeni DPS sa satelitima odbio da izglasa makar jednog sudiju Ustavnog suda. Umjesto da tzv. većina zgrabi šansu i odustajanjem od nakaradnog Zakona još više izoluje DPS i šefa, oni su omogućili Milu da opet odigra pravi potez i tako, u očima zapadnih partnera, ponovo ispadne good guy! A lideri suprotnog bloka luzeri i gubitnici.

Mandić je očito svoju sudbinu na mnogo načina vezao za Vučića i dok traje Aleksandar od Srbije trajaće i naš vojvoda. Otuda je bilo za očekivati da će prvaci i prvakinje DF-a „braniti“ suverenitet Montenegra od miješanja zlih sila iz Brisela i Vašingtona. Iako zvuči groteskno. Jer ispada da za Mandića, Kneževića i Medojevića direktno učestvovanje u njihovim izbornim kampanjama aktivista SNS-a, dotok novca ilegalnim kanalima, propagandna podrška Vučićevih medijskih batina – da sve to nema veze sa narušavanjem suverenosti države. I miješanjem u naše unutrašnje stvari?! S druge strane, kada evropski zvaničnici kažu da će biti zaustavljen naš put ka članstvu ako se izglasa najvjerovatnije protivustavni Zakon o predsjedniku, onda je to grubo miješanje u našu internu rabotu. Jer od 1989. i događanja naroda znamo – ovdje se narod pita. I pomalo Vučić.

Iako u porukama i EU i SAD zvaničnika nema nikakvih ilegalnih aktivnosti, tokova novca, propagande njihovih medija – oni javno saopštavaju šta su uslovi za ulazak u EU klub jer ne prima Crna Gora Evropsku uniju u članstvo već obrnuto. Isti ovaj evropski Đukanović je prije neku godinu, u vrijeme Vlade DPS-a, nakon dobijanja jednog od brojnih vrlo kritičkih izvještaja EK saopštio kako Brisel ne može baš toliko da nas pritiska, jer imamo mi i drugih opcija. Međutim, za razliku od Mandića i Kneževića, Milo čak i ovako poljuljan i dezorijentisan, zna da je politika živa stvar i da se uvijek može promijeniti vokabular i povući pravi potez. Ekspresno je potpisao DF-ov Zakon i samo što nije rekao – ‘ajde da vam vidim petlju, napravite Vladu! Za koju su EU i SAD zvaničnici već izjavili da bi bila nelegitimna a time i nepriznata.

Aleksa Bečić, za koga rijetko čujete, tradicionalno ćuti, glasa za sve što DF naumi, a s druge strane razmjenjuje ljubav i telegrame podrške sa Eskobarom, Lajčakom i ostalim predstavnicima zapadnih partnera. Demokrate su nekad imale prepoznatljivi imidž, temeljen na bespoštednoj kritici DPS-a ali i na distanci prema DF-u. I posebno Vučiću. Sve do one zimske noći kada je guru Boki Bogdanović napravio tajni dil o istorijskom pomirenju DF-a i DCG-a. Od te večeri, Demokrate su postale nevidljive, političko krilo DF-a. Nešto nalik onome kako su decenijama opisivali DPS – političko krilo mafije.

Ipak, najveći gubitnik posljednjih dešavanja je premijer i lider Ure, Abazović. Iako u svim stilu ponavlja kako je sve u najboljem redu i – samo relaksirano. Prije par mjeseci, kada je DF izašao sa „genijalnom” idejom promjene Zakona o predsjedniku, sam Dritan je govorio da nikako ne smijemo dozvoliti da mi gazimo Ustav kao što ga je gazio Đukanović. Da bi to bila kompromitacija i kod glasača građanske orijentacije i kod naših zapadnih partnera. Da bi sad Ura ne samo digla ruku za jedan takav Zakon, već se Dritan lično pojavljuje kao njegov najbolji advokat. Bilo da Zakon relativizuje ili da ga ignoriše. Kao nedavno na Bastilji (staro ime za RTCG) gdje u dugom ćaskanju sa domaćinom skoro da nije pomenuo jedino važno pitanje – odnos Ure prema Zakonu i biranje novog premijera po tom osnovu. Pričao je zato temeljno i do detalja o odgovornosti DPS-a što nije digao ruke za sudije US, a onda još toliko o borbi protiv kriminala. O najaktuelnijem pitanju – odgovornosti tzv. većine za izglasani sporni Zakon, čime je došlo do ozbiljne konfrontacije vlasti sa EU i SAD – samo usput.

Ali i te činjenice dosta govore. Zato je realno očekivati da Ura kao dio većine nastavi sa implementacijom spornog Zakona što bi vodilo ka izboru Vlade, prve od zlih 90-ih koja bi bila, faktički ako ne formalno, pod sankcijama međunarodnih partnera.

Stiče se utisak da je Abazoviću jedino važno da zadrži premijersku poziciju do izbora. Što je politički razumljivo, ali ono što Dritan ne vidi jeste – šta mu vrijedi premijerska pozicija ako je za nju platio visoku cijenu DF-u i Vučiću prije svega. Ko će onda od njegovih glasača izaći na izbore i glasati Uru ako je Abazović u fokus svoje politike stavio pitanja koja nijesu dio manifesta Ure. Umjesto EU integracija, zaštite okoline, jačanja pravne države, najednom su kao prioriteti iskočili održavanje tehničke vlade, kršenje Ustava, konfrontacija sa Briselom, rješavanje pitanja TU po hitnom i netransparentnom postupku.

Dakle, sa ovakvim protivnicima u političkoj areni, čak i očito umorni i potrošeni Đukanović lako poentira i ispadne kul. To mu i nije teško kad mu politički rivali tako očigledno idu naruku. Nedavno je Dritan duhovito primijetio da ne može razumjeti kako je ovako pogubljeni DPS mogao da vlada tri decenije. Parafraza te izjave bi bila – još čudnije je kako raštimovana nova većina nastala nakon 30. avgusta 2020. već dvije godine uspijeva da sačuva vlast.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” nisu nužno i stavovi redakcije “Vijesti”)

Foto: Printscreen/Demokrate