Edin Hasanović je kao beba s majkom otišao u Njemačku, a sada je zvijezda popularnog Netflixovog filma: “Bio sam sam sa mamom. Imao sam drugove, ali nemam ni brata ni sestre”

Iako njegov uspjeh zvuči kao bajka, u životu Edina Hasanovića nije sve bilo sjajno. Još kao beba ostao je bez oca koji je ubijen u ratu u Zvorniku. Crveni krst ga je, zajedno sa majkom 1992. godine, evakuisao u Berlin. Očeve kosti nisu pronađene…

Glumac Edin Hasanović je zvijezda filma “All Quiet on the Western Front”, koji je trenutno među najpopularnijim na Netflixu.

Režirao ga je Edward Berger, a govori o strahotama kroz koje prolaze mladi njemački vojnici koji su morali da se bore na Zapadnom frontu tokom Prvog svjetskog rata.

“All Quiet on the Western Front” je snimljen prema istoimenom bestseleru Ericha Maria Remarquea. Hasanović glumi Tjadena Stackfleeta.

Film je premijerno prikazan 12. septembra na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu i njemački je kandidat za Oscara za najbolji strani igrani film. Na Netflixu je objavljen 28. oktobra.

Edin je, podsjeća klix.ba, rođen u BiH 1992. godine, a kao beba je s majkom otišao u Njemačku, gdje je glumio u brojnim serijama i filmovima, među kojima su “You Are Wanted”, “Only God Can Judge Me”, “Familie Braun”, “Skylines” itd.


Prije šest godina je osvojio nagradu Zlatna kamera za najboljeg mladog glumca.

„Gluma je mene izabrala, nisam ja nju. Radio sam to u školi dok 2005, nekako u meni je bila nekakva nervoza, znao sam to je to što hoću, otišao u profesionalnu agenturu odmah u prvoj sedmici dobio dvije uloge koje sam mogao da glumim… sa 12 godina“, kazao je Edin, prenosi www1.wdr.de.

Iako njegov uspjeh zvuči kao bajka, u životu Edina Hasanovića nije sve bilo sjajno.

Još kao beba ostao je bez oca koji je poginuo u ratu u Zvorniku. Crveni krst ga je, zajedno sa majkom 1992. godine, evakuisao u Berlin. Brzo je naučio njemački i tako postao prevodilac svojoj majci.

„Bilo je teško. Put je bio jako težak. Bio sam sam sa mamom. Imao sam drugove, ali nemam ni brata ni sestre. Naporno. Uvijek sam morao da se podignem na nivo starijih. U početku sam uvijek morao da prevodim mojoj mami i uvijek su to bile teme koje nisu bile za djecu. To što nemam oca mi fali u životu. Uvijek je falilo”.

“Mama me je 1992. dovela iz Bosne u najtežim okolnostima i pitam se koliko ljudi koji sada dolaze u našu zemlju takođe imaju potencijal da se ovdje popnu kao režiseri ili glumci”, kazao je Edin Hasanović.

Njegov otac je ubijen zajedno sa 750 Zvorničana u Bijelom Potoku 2. juna 1992. godine, a kosti mu još nisu pronađene.

O tome je pričao puno puta, a 1. jula 2018, na godišnjicu ubistva oca, na Facebooku je objavio potresan status.

“Približava se ponovo dan u kojem je nestalo 750 muškaraca iz okoline Klise, u vihoru bosanskog rata. Taj dan se računa kao njihov dan smrti. Da li su umrli taj dan, u narednim danima, sedmicima ili mjesecima, i kako, zna samo jedan preživjeli nejasno, koji je u toku streljanja uspio preživjeti. Do danas od većine njih nema traga. Nema tragova i tako nema mezara. Ni od Senada, moga oca.

Cijeli moj život želim da ukopam mog oca, prije nego navršim njegove godine, u kojima je odveden i ubijen.

Eto došlo je to vrijeme. 2018. godina i saznanje da se moja želja nikada neće ispuniti, jer ni on, ni njegova braća, ni većina tih očeva, sinova i muževa nisu do danas pronađeni u masovnim grobnicama u Bosni.

Ova godina je drugačija, od svih ostalih. Naime, sa današnjim danom ja sam svog oca nadživio. Nikada do sada nisam mu se bliže osjećao kao danas, sa 26 godina. Tačno toliko mlad smio je moj otac postati. Dok ja pravim planove, radim, volim i smijem se, on se morao suočiti sa smrću. Sopstvenom.

Moja mati zatvori oči i još danas vidi sve jasno, kao i svakog 1.juna:

“Kao da se sada dešava. Ja bih ga mogla po odjeći prepoznati, tako dobro znam sve”.

Moj babo – ta riječ koju nisam nikada smio izgovoriti – nije pokazao svoj strah. Želio je da bude jak za svoju mladu ženu, koju je tek prije tri godine oženio. A potpuno sakriti nije mogao: “Njemu je curio znoj, kao nikada”.

Tačno danas, prije 26 godina, je nas morao teška srca napustiti. Nije se mogao ni oprostiti sa nama.

Nosio me je na svojim rukama. Jedan četnik ga je stavio pred izbor – da baci bebu u rijeku, ili da je preda svojoj ženi.

“Čuvaj ga dobro”, rekao je moj Senad.

Onda – jedan posljednji pogled između mame i babe. Ne znajući da će im biti posljednji.

Penje se u kamion.

Moja nana je tog dana izgubila tri sina.

Nikada se više o njima nije čulo.

A mama ga nije razočarala:

“Danas je ta naša mrvica odrastao čovjek i ima tačno onoliko godina koliko si ti imao kad su te dušmani odvojili od nas. I trudila se koliko je bilo u mojoj moći da ga odgojim, da bude insan u pravim smislu. Danas bi ti bio ponosan i najsrećniji otac na svijetu. Ti nisi među nama, al dok mi živimo i ti ćeš zauvjek živjeti u nama. Neka ti Allah podari najljepše mjesto u dženetu.”

Pomirio sam se sa tim da nikada neću znati kako mu zvuči glas, da neću znati kakav mu je miris ili kako je biti u njegovim zagrljaju. Nikada neću saznati šta je mislio u zadnjim trenucima.

Ja znam koliko me je volio. I koliko sam mu sličan. Da govorim i hodam kao on. Ali je čudan osjećaj godinu za godinom boriti se protiv toga da nada nestaje, konačno naći mir. Tjera me život da živim s tim, da neću nikada znati gdje da mu proučim El-fatihu.

Pet slika i jedan prsten su od njega ostali. I jedan privjesak, koji uvijek nosim sa sobom. Ugravirano “volim te”.

Kao da je znao, koliko će mi on snage u životu dati”.

Foto: Facebook

Idi na VRH
error: Content is protected !!