Pokušavam da shvatim zašto neću na barikadu sa DPS mučenikom Petrom Ivanovićem, iako je Ustav prekršen i zakinuta pravna sigurnost u jednoj zemlji koja je igrom slučaja moja rođena.

POLITIČKI VAMPIR

Pokušavam da opravdam ono organsko što mi ne dozvoljava da stanem uz rame sa mučenicima slavne partije. Kakav je to stomačni tremens što se javi svaki put kad vidim lažni znak Liberalnog saveza, ili pedantno odjevenog poslanika koji silazi kao spona između vođe i puka gladnog crnogorske veličine.

I jasno mi je, naravno, odgovor je impliciran u samom pitanju – DPS je politički rashod procesa rastakanja države i politički vampir koji se ne odriče svoje vrhuške, pa se i svako političko djelovanje sa takvom strukturom, osim što je blam, mora smatrati reakcionarnim.

Iako su u pravu da je predsjednik Crne Gore neustavno pritisnut, a nova vlada želi da se uspostavi normiranjem sile, iako je poziv na ulice nešto što draška srce pravdoljuba, mislim da je svaka pobuna koje se dočepa partijska struktura DPS-a osuđena na propast. Zašto? Pa zato što se podiže iz arhipljačke i bezakonja, piramidalne strukture koju dostojanstven čovjek mora da prezre do potpune lustracije, po cijenu da time dozvoli nastavak agonije, dalje kidanje pravnog sistema, ovog puta sa drugog političkog pola koji grčevito bježi od izbora.

Ta vrsta građanske uzdržanosti na koju nisam naročito ponosan, ipak mi se čini najpošteniji izbor, makar u realnom sagledavanju stvarnosti koja se ogoli na tim DPS protestima, sa nacionalnim paranojom koju sve više sagorijevaju kao pogonsko gorivo.

LABUD I POJANJE

Ali nije tu kraj ove ad hoc jadikovke. Jedino ko je groteskniji od DPS-a u ovom trenutku lišenom srama, jeste dični građanski pokret URA koji u svojoj jadnoj utakmici sa vremenom pokušava dokupiti koji mjesec ili godinu do sigurnog kraha. To tvrdim dosta pečatno, da se URA slabo čemu može nadati, jer njeno glasačko tijelo jeste fluidnije, nastalo u vremenu novom, bez onih starih sadijevanja i zapeklih transgeneracijskih besa koje na žalost drže koherentnima armije glasača DPS-a i kozačke trupe zvane Demokratski front.

Usudio bih se reći da su pokret URA glasali ljudi željni nekakvog građanskog ubrzanja, a da je dotično prejebavanje Ustava zapravo labudov poj partije, nakon što je otpojala Temeljni ugovor i ostala jedva živa.

Kratka je i prosta studija daljeg slučaja, drugari iz Evropa sad, novovalni, opeglani i čedni u svojim ekonomskim snovima, mogu da se prepuste win-win planiranju. Zavlada li ovakva parlamentarna većina na ustavnom lešu, biće to većina posljednjih vremena i teškog sunovrata koji su birači već počeli da kažnjavaju na lokalnim izborima, glasajući početnike iz Evropa sad.

DVIJE BANDE

Proces je neminovan, lopovsko-nacionalistički dualitet DPS-DF teško da može opstati vječno. Koliko god se trudili da djeluju pravedno i politički žustro, oni su odušak bivšeg vremena rata, prekrađe i korupcije, očajni refleks maskirnih devedesetih koji se jednom za svagda mora satrijeti.

Hoće li to učiniti URA, kao što je obećavala, naravno da neće, hoće li to učiniti Evropa sad, kao što je mnogima milo, čisto sumnjam, ali jedno je sigurno – šoranje po Ustavu vodi u propast politike koje ga zastupaju, juče DPS-a, danas ovih drugih.

Sva zaoštravanja, nacionalne budnice i organizovana mržnja koja se pokušava ustanoviti kao nužnost podjela u društvu, sva ta cika koja glumi politički sadržaj, zapravo služi da se gornji proces uspori, a da dvije bande iste medalje što duže sjaje u mraku koji su same proizvele.

Stoga sve to oko silovanja Ustava možda i nije toliko loše, jer će građani siledžije kad-tad kazniti na izborima. Ako ih ne kazne, znači da je opet sve onako kako treba da bude, pa opet čovjek mora biti zadovoljan.

Izvor: Normalizuj.me

Foto: Služba za informisanje Predsjednika Crne Gore