Kako je nastavnik iz Plava u decembru 1986. iz nabujalog, hladnog Lima spasao djevojčicu: U rijeku – po život

Pokušavao sam da je odvojim od stuba nekadašnje ćuprije. Znao sam da je, ako ostanemo predugo u vodi, sa nama gotovo. Čvrsto sam je zgrabio ispod pazuha i odgurnuo se nogama o stub… Ali, ponijela nas je plahovita voda… Počela je borba. Lim nas je nosilo. Činilo mi se da je gotovo sa nama. Želio sam mnogo da to dijete živi”, priča Milutin, čiju je strahovitu borbu protiv ledene reke za život djevojčice posmatralo desetak ljudi

Plav podno Prokletija. Oštra zima 1986, decembar 14, termometar mjeri minus 11 stepeni. Led je okovao Plavsko jezero i obale Lima koji iz njega ističe.

Sa mosta, pedesetak metara nizvodno od jezera, riješena da sebi oduzme život zbog ljubavi i majke koja je ne odobrava, u ledenu rijeku skočila je petnaestogodišnja N. S. Stravičan prizor ugledao je Milutin Mićo Praščević, nastavnik biologije i hemije. Vidjelo je jezivu scenu još desetak ljudi, ali niko se nije usudio da skoči u Lim. Niko osim nastavnika Mića. U, i leti hladnoj rijeci, lomio je led, borio se lavovski sa talasima, ali je uspio: skočio je po tuđ život i spasao ga.

Za svoj podvig, Milutin je u tradicionalnoj akciji “Večernjih novosti” dobio zlatnu plaketu za najplemenitiji podvig godine. Bio je najplemenitiji Jugosloven u 1986.

Gotovo 36 godina kasnije, Milutin je vedar, stamen penzioner koji živi u svojoj kući u pitomim Brezojevicama, nadomak Plava. Dočekao nas je raširenih ruku i još šireg srca uz iskren osmijeh dobrodošlice.

Milutin Praščević sa ćerkama i suprugom (Foto: privatna arhiva)

“Naravno da pamtim. Doživio sam i preturio preko glave mnogo toga, počev od školskih učionica, preko nebrojenih događaja na fudbalskim terenima na kojima sam igrao, do mnogobrojnih uspona na Prokletije i druge planine i dramatičnih zbivanja koja znaju da ih isprate, ali taj dan, taj 14. decembar 1986, pun snijega i leda, tu borbu za život, koja je mogla odnijeti jedan tek započeti, ali i moj, nikada neću zaboraviti. To “stanuje” u meni…”, priča nam Milutin.

“BILA JE U BIJELOJ HALJINI”

Nazdravljajući nam sa “glogovačom” za koju je uz osmijeh garantovao da prija srcu, a raduje dušu, nastavio je:

“Odlično se sjećam, što bi se reklo, “kao da je bilo juče”, i uručenja plakete u Beogradu, te lijepe, uzvišene svečanosti, kao što pamtim i još nekoliko boravaka u redakciji “Večernjih novosti”. Ali ne mogu ni da zaboravim da su tadašnja država i vlast čitav događaj pokušale da gurnu pod tepih iz samo njima poznatih razloga. Da nije bilo “Novosti”, bilo bi kao da se to nije ni desilo. Bude čovjeku nekada neprijatno da zbori o tome, ali, eto, da ništa nisam u životu ostvario nego da sam samo taj život spasao, otišao bih sa ovog svijeta presrećan”.

Poslije srdačnog razgovora u Milutinovoj botaničkoj bašti Velemun, gdje u prohladnu ranu jesen polako pada “u san” oko 400 biljnih vrsta, koje “nadgleda” Pančićeva omorika, naš domaćin pristaje da odemo do mosta na Limu, pedesetak metara od Plavskog jezera, njegovog izvorišta. Do mjesta gdje se prije 36 godina odigravala bitka za život mlade N. S.

“Bila je u bijeloj haljini, koju je, kako sam kasnije čuo, bila pripremila za udaju. Čuo sam ciku i komešanje, pa stravičan prizor njenog skoka u Lim. Sletio sam na obalu i lomeći led ugledao preplašenu djevojčicu, koju je hladnoća rijeke izgleda bila otrijeznila, tako da je molećivim pogledom tražila spasenje. Usporovao me je led… Nekako sam se dokopao drvenog stuba starog mosta za koji se ona grčevito držala. Uhvatio sam je za odjeću.

Pokušavao sam da je odvojim od stuba nekadašnje ćuprije. Znao sam da je, ako ostanemo predugo u vodi, sa nama gotovo. Čvrsto sam je zgrabio ispod pazuha i odgurnuo se nogama o stub… Ali, ponijela nas je plahovita voda… Počela je borba. Lim nas je nosio.

Činilo mi se da je gotovo sa nama. Želio sam mnogo da to dijete živi”, priča Milutin, čiju je strahovitu borbu protiv ledene reke za život djevojčice posmatralo desetak ljudi.

Kada je nekako uspio da se poslije silne borbe dokopa plićaka, ruku mu je pružio prijatelj Bato Radenović. Odjeknuo je aplauz za Milutina, kao u vrijeme kada su ga kao legendarnog fudbalera Jezera, Berana i Mornara nagrađivali za srčanost i bravure i na terenima diljem tadašnje Jugoslavije.

VIJEST O TOM DOGAĐAJU BILA JE ZABRANJENA ZA JAVNOST

Milutin je prestravljenu djevojčicu dao u ruke tadašnjem fudbaleru Zvezdanu Drakuloviću, koji ju je smjestio u kola i odjurio prema Domu zdravlja.

“I kako to obično biva u malim sredinama iz tog vakta, vijest o tom događaju bila je zabranjena za javnost. “Čuvari morala” iz policije i komiteta stavili su “embargo” na izvještavanje. O svemu se ćutalo sve dok za to nije čuo novinar “Novosti” Donko Rakočević, porijeklom iz Brezojevica”, otkriva nam Milutin.

“U rijeku – po život”, takav je bio naslov kojim se Danko oglasio u “Novostima”. I odmah je SFRJ “zabrujala” o Milutinovom podvigu. Ubrzo je stigao i poziv iz “Novosti”. Mićo je postao najplemenitiji Jugosloven u tradicionalnoj akciji našeg lista.

“Bio sam šokiran pozivom iz “Novosti”. Nisam mogao da vjerujem. Primanje takve nagrade doživi se jednom i nikada više, pamti se za cio život. Plaketu mi je uručio dr Pavle Gregorić, tadašnji predsjednik žirija. Kada sam primao nagradu bili su prisutni i Slobodan Milošević, violinista Stefan Milenković… Bio sam gost “Novosti” i povodom dana kompanije, pa na jubileju 40 godina akcije “Najplemenitiji podvig””, govori Milutin o događaju koji mu je obilježio život.

Za sebe kaže da je ispunjen čovjek koji uživa u kućnoj atmosferi, u svojoj botaničkoj bašti, planinama.

“Imam četiri kćeri. Nedavno sam dobio i sedmo unuče. Nadam se da će ih još biti”, priča nam i pokazuje uramljene portrete unučadi.

“Pre nekoliko dana upustio sam se u “milioniti odlazak na Prokletije”. Planinario sam do 2.200 metara nadmorske visine i prvi put sam osjetio da ne bih više trebalo da idem ka vrhovima na toj visini. Ali da ne pričam dalje, da mi za tu avanturu ne sazna porodica…”

MAJKA DVA SINA I DVIJE KĆERI

Nakon što sam je spasao, N. S. je ubrzo otišla iz Plava. Sa njenim roditeljima sam se posjećivao. Više nisu među živima. Sa njom nisam u kontaktu, ali znam da se udala za momka koga je voljela u vrijeme kada se sve desilo. Živjeli su u Americi. Potom su se preselili u Švajcarsku. Imaju četvoro djece, dva sina i dvije kćeri. Eto, Bog ih je pogledao”, ozari se lice Milutinu dok priča o djevojci koju je spasao.

BRANKA UPAMTILA ODVAŽNOST

Mi “stariji” dobitnici plakete za najplemenitiji podvig bili smo pozvani u Beograd 2002. da uručimo nagrade novim dobitnicima. Sjedjeli smo u holu, kad je naišla glumica i humanitarka Branka Veselinović, koja je kad i ja od “Novosti” dobila Nagradu za plemenito životno djelo. Dok smo se pozdravljali, držala me za ruku i kaže: “Stani, stani… Most, voda i djevojče…”. Rekoh: “Jeste”. Posle toliko godina sjetila se mog podviga. Zaista sam tada bio posebno počastvovan”.

Nijemi svjedok koji govori o Milutinovom podvigu je i podeblji album, na čijim koricama je nalepnica sa natpisom “Ja volim JU, Večernje novosti” i pozivnica da prisustvuje obilježavanju dana “Novosti”, 16. oktobra 1988, kao i tekstovi iz našeg lista o njegovom podvigu, fotografije sa uručenja plakete, telegrami-čestitke sa raznih strana…

“Sadržaj albuma je dio mog života. Uvijek mi je tu pri ruci”, kaže Milutin Praščević.

Izvor: “Večernje novosti”

Glavna fotografija: Praščević na uručenju zlatne plakete u tradicionalnoj akciji “Najplemenitiji podvig”, koju su organizovale “Večernje novosti” (Privatna arhiva)


Idi na VRH
error: Content is protected !!