Flint je bio nervozan. Bilo je rano jutro sredinom marta, a on je s malom grupom kolega vojnika stajao na aerodromu u Dnjepru. Misija u koju su se spremali da se otisnu bila je tajna, filmska, herojska i potencijalno smrtonosna. Čeličana Azovstal, golemi industrijski kompleks u lučkom gradu Marijupolju, bila je sedmicama u okruženju, pod neprestanim ruskim udarima, a branioci su ostali bez opreme, hrane i lijekova. Mnogi od njih bili su teško ranjeni.

Kada su im nešto ranije zapovjednici otkrili plan, neki su odbili “samoubilačku akciju”. Tišina je bila teška, osjećaji još teži, a onda se jedan kolega prijavio. Imao je poseban razlog – suprugu koja se kao medicinsko osoblje nalazila u Azovstalu. Misija je zaista bila više nego rizična. Dva helikoptera, potpuno “goloruka”, oslobođena oružja kako bi bila što lakša, trebala su preko neprijateljskih teritorija da dođu do fabričkog kompleksa, prizemlje se, iskrcaju prijeko potrebni teret – pomoć za branioce i civile koji su se sklonili u podzemno grotlo fabrike – i izvuku ranjenike. S najteže povrijeđenim braniocima Marijupolja evakuisana bi bila i supruga Flintovog kolege.

Bio je nervozan. “Shvatali smo da je to jednosmjeran let. I bili spremni na to da se nećemo vratiti”, govori danas taj ukrajinski vojnik, koji je otada učestvovao u još tajnih misija o kojima nema dozvolu da govori. Letjelo se preko stotinak kilometara neprijateljskog terena, premreženog ruskim protivvazdušnim sistemima jednog od najgušće raketiranih područja u zemlji, a sve oči bile su uprte u njih i sudbinu njihove “nemoguće misije”. “O tim akcijama bi se trebale napisati knjige i snimiti filmovi”, kaže Flint u intervjuu novinaru The Warzonea, Howardu Altmanu.

U rano jutro tog dana on i kolege presvukli su se u civilnu odjeću i ušli u helikoptere tipa Mi-8 Hip. Prije toga su u kabinu ukrcani projektili tipa zemlja vazduh Stinger, protivtenkovske rakete NLAW i komunikacijski sistemi Starlink. “Mogli smo da biramo gdje ćemo sjesti”, kaže. Kraj tanka s gorivom – što je značilo da idu u vazduh u slučaju da ih neprijatelj pogodi. Ili na kutije s municijom. “Tamo bi u najboljem slučaju slomio pokoji ud da se srušimo”, kaže Flint. Tajni spasilački helikopteri za pomoć Azovstalu uzletjeli su u 3.30 ujutro. Prvo su išli na punjenje goriva pa prema neprijateljskim linijama.

Nervoza je prestala nakon ukrcaja. Odabrao je kutije s municijom i s visine od samo 4.5 metara, na kojoj je helikopter letio kako bi izbjegao ruske radare, čekao da se domognu cilja.

Letjeli su brzinom od oko 240 kilometara na sat, a visina i brzina i promjenjivi teren i raznorazne prepreke zahtijevale su vještog pilota. Kada su stigli do čeličane, opazili su da je komadić terena dovoljne veličine i bez krhotina i time prikladan za slijetanje. Idućih 15 do 20 minuta helikopteri nisu gasili pogon.

Vojnici, iznenađeni uspjelom posjetom, žurno su iskrcavali zalihe i dovlačili ranjenike do letjelica. Sa 16 teško povrijeđenih boraca helikopteri su se ponovno odvojili od tla. Taj dio bio je teži od slijetanja, a uspio je zahvaljujući podršci branilaca iz Azovstala, kaže Flint. “Vojnici iz čeličane odvukli su pažnju neprijatelju započinjući novi teški okršaj”, objašnjava. Dok se letjelica udaljavala, gledao kako se ispod njih rasplamsava pakao.

Na aerodrom u Dnjepru vratili su u 7.30. sati. Na povratku su ga preplavile emocije.

„Zaista je poseban osjećaj kada predaš ranjenike ljekarima i shvatiš da si uspio u nečemu što se činilo potpuno nemoguće. Srećan si i ponosan na svoj narod“, zaključuje.

Izvor: „Jutarnji list“