Bedri Gul Muković: Svaki dan u tuđini započinje i završava se mislima o zavičaju, težak je to i gorak hljeb

Šefik Šefko Muković je tek bio završio prvo polugođe četvrtog razreda osnovne škole kada je sa roditeljima, braćom i sestrama pošao na dugo i neizvjesno putovanje u Tursku, u potrazi za boljim životom. Pedeset tri godine kasnije, kao ostvaren i uspješan porodični čovjek, sa sjetom se sjeća odlaska iz rodnog Biševa, straha od nepoznatog i nedaća kroz koje su prolazili dok nijesu savladali jezik i počeli da se integrišu u društvo

Familija Muković iz sela Biševo u Rožajama odselila je za Istanbul 1969. godine. Otac Juso, majka Rahima i njihovo desetoro djece. U vrijeme selidbe najstarije dijete imalo je dvadeset, a najmlađe dvije godine. U Tursku su otišli trbuhom za kruhom, u nepoznato, sa nadom u bolji život.

Bedri Gul, ili po rođenju Šefik Šefko Muković, tada je imao samo deset godina. I danas, nakon 53 godine, odlično se sjeća dana kada je s roditeljima, braćom i sestrama napustio svoje rodno mjesto.

SELIDBA U TURSKU

Uspomene ne blijede – Bedrijevi roditelji i ostala rodbina u Biševu kod Rožaja 1963. godine

Bio je februar kada su moj otac Juso i majka Rahima, sa nas desetoro djece, u potrazi za boljim životom krenuli put Istanbula. Prije selidbe živjeli smo u rožajskom selu Biševo koje je do 1955. godine bilo opština i to ne pominjem slučajno, već zato što Biševci zaista imaju svoje posebnosti u odnosu na ostali dio Crne Gore.

Šefik Šefko (Bedri) Muković sa braćom i sestrama u Biševu, pola godine pred polazak u Tursku

Moj otac je bio vojno lice, kasnije je bio knjigovođa u zadruzi, ali porodica velika, puno usti za nahraniti. Najstariji brat Fejzo bio je nadaren za pisanje, pa je tokom i nakon završene srednje škole pisao tekstove koji su objavljivani u dječjim novinama “Kekec“, “Plavi vjesnik“, kasnije za “Novosti“ i zagrebačku “Arenu“.

Familija Muković 1962. godine

U našu kuću su, zahvaljujući Fejzu, redovno bile čitane i knjige i novine. Da nije bilo selidbe, Fejzo bi upisao fakultet u Zagrebu, uz stipendiju “Arene“, ali nije bilo suđeno. Sva moja braća i sestre su bili dobri učenici. Ja sam prije polaska za Tursku pohađao četvrti razred, bio najbolji đak. Dan prije polaska dobio sam svjedočanstvo za prvo polugodište, a već sjutradan smo se ukrcali u autobus koji je u Biševo došao iz Rožaja, u kojem je već bilo nekoliko porodica koje su ostavile ognjišta i riješili da se sele za “Stanbol”.

Fotografija za putni list: Džemo, otac Juso, Fejzo, Šemo, Demir, Šefko (Bedri)

Dobro se sjećam, iako sam tada imao samo 10 godina, tuge svih nas, strepnje i straha od neizvjesnosti. U Istanbulu smo imali daidže, majkinu braću koji su nas primili kod sebe i pomogli nam dok se otac i starija braća nijesu snašli za kakve takve poslove.  Bez znanja jezika, moj otac i najstariji brat radili su i prihvatali bilo kakve poslove do kojih su mogli doći da bi mogli da prehrane porodicu.

MUKOVIĆI MORALI DA PROMIJENE PREZIME

Da bi dobili tursko državljanstvo, Mukovići su morali da uzmu turska imena i prezimena. Slabo znanje jezika onemogućilo ih je da utiču na njihov izbor. Prezime  GÜL (Ruža) je dato po prezimenu amidže koji je živio u İstanbul.

“Za imena nas niko nije pitao! Jednostavno su nam svima nadjenuli nova. A pošto Bedri na turskom znači savršena osoba, vjerujem da nijesam loše prošao”, kaže on.

Bedri sa sinom, braćom i bratanićima

Brzo su i moja ostala, starija braća, našla neka zaposlenja, a ja sam sa mlađom djecom i majkom ostajao kući. U školu nijesmo mogli ići jer nijesmo znali jezik.

Prve godine Bedrijeve porodice u Istanbulu – Ispraćaj brata od amidže na studiranje u London

U međuvremenu, naša porodica postala je bogatija za još jednog člana. Sedam sinova i četiri ćerke dobili su moji roditelji. Toliko usti nije bilo lako nahraniti ni u Istanbulu, pa su u međuvremenu moja starija tri brata otišla za zaradom u Njemačku.

Bedrijeva braća Šemo, Džemo i Fejzo Gul u Njemačkoj

Tamo su dvojica ostala, dok se najstariji, Fejzo, dosta kasnije vratio u Tursku. I ja sam im se poslije vojske pridružio, ali prilično kratko.

“Sedam sinova i četiri ćerke dobili su moji roditelji” – Bedrijeva majka Rahima

Radili smo i šparali da napravimo kuću u Istanbulu. Kuću smo brzo izgradili i kada smo se uselili niko od nas nije bio srećniji, jer smo taj trenutak čekali i mi i naši roditelji od doseljenja u tu zemlju.

Bedrijeva sestra Kimeta (djevojka plave kose) i njene drugarice na pauzi u fabrici u kojoj su radile. Sve djevojke su iz Crne Gore, a fotografija je snimljena 1970. godine u Istanbulu

To je bio početak našeg boljeg života. Moji mlađa braća i sestre uspjeli su da završe fakultete, poslije kojih su pronalazili dobre i lijepo plaćene poslove, a starija djeca počela su da stvaraju svoje porodice, da se žene i udaju.

O PORODICI

Bedrijevi prvi dani škole u Istanbulu 1970. godine 

Sjećam se kako me je otac negdje poslije šest mjeseci od preseljenja u Istanbul, taman pred početak školske godine, uzeo za ruku i odveo do jedne automehaničarske radnje nedaleko od naše kuće. Rekao mi je: “Treba da odabereš svoju budućnost. Eno, s one strane je zanat, ako ga naučiš imaćeš cio život posao, a s druge strane je škola, pa biraj“. Odlučio sam se za školu i bio dobar đak, mada nijesam bio najbolji kao u Rožajama.

Podmladak ISTANBULSPORA (1976. godina)

Istovremeno sam počeo da treniram fudbal i zbog posebnog talenta primljen u podmladak kluba Istanbulspor. Tu sam primijećen i pružila mi se šansa za potpisivanje ugovora sa najjačim klubovima Turske – Galatasaray i Bešiktaš.

Uspomena iz turske armije – Bedri stoji sa desne strane

Sudbina je ipak odlučila umjesto mene i umjesto da budem profesionalni fudbaler postao sam vojnik, otišao na obavezno služenje vojnog roka u trajanju od 20 mjeseci.

Poslije vojske igrao sam prilično uspješno u više turskih klubova, a kasnije sam bio i predsjednik kluba Yildirim Bosna (Gromovi Bosne).

Služenje vojnog roka uticalo na fudbalsku karijeru: sa utakmice 1982. godine (Bedri je u crnom dresu)

Kasnije sam se bavio građevinom, trgovinom tekstilom, sada sam opet u građevini. U životu je vrlo važno i vidim da većina naših iseljenika u Turskoj isto misli, imati što bolje obrazovanje.

U FK YILDIRIM SPOR je igralo čak 6 igrača našeg porijekla. Naravno, predsjednik kluba je tada bio Bedri GUL MUKOVİĆ

Završio sam srednju školu, uvijek žalio što nijesam uspio više, a insistirao da svoju djecu uputim na važnost obrazovanja i, naravno, da im ga obezbijedim. Takođe je važno da na potomke prenesete vrijednosti i tradiciju koju ste i ponijeli iz porodice.

Prošle godine dobili smo prvu unuku – Alinu. I supruga i ja se trudimo da već sada, iako je ona jako mala, sa njom pričamo naški – Bedri sa familijom

Oženio sam se iz Crne Gore. Velika mi je želja bila, i ostvarila se, da sa suprugom uspijem da sačuvam i na djecu prenesem naš jezik, kulturu i običaje. Eniza i ja imamo dvoje djece, ćerku Aydu i sina Refika. Ayda je udata, diplomirani je inženjer hemije, a radi u Opštini Istanbul, a Refik je oženjen, inženjer je geofizike, a bavi se trgovinom. Refik i Ayda odlično govore naš jezik, a Enize i ja se nadamo da ćemo uspjeti da ga prenesemo i na unučad. Prošle godine dobili smo prvu unuku – Alinu. I supruga i ja se trudimo da već sada, iako je ona jako mala, sa njom pričamo naški.

O NAŠIM LJUDIMA U TURSKOJ

U Turskoj živi veliki broj ljudi porijeklom sa naših prostora: Bedri Gul s bivšim predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem, ambasadorom Brankom Milićem i našim zemljacima na proslavi Dana nezavisnosti u Istanbulu 2016. godine

Veliki je broj ljudi porijeklom iz Crne Gore koji danas žive u Turskoj. Najviše ih je u Istanbulu, ali ih ima i na egejskoj obali, u Izmiru, Ajvaliku, Kučukoju, Gomeču i Burhaniji, gdje žive iseljenici iz Crne Gore koji su te prostore naselili početkom 20. vijeka, neposredno nakon balkanskih ratova. Taj dio našeg iseljeništva pamti odlazak iz Crne Gore pod prisilom i to je nešto što opterećuje i njihove potomke, ali emocija prema Crnoj Gori je, uprkos tome, jaka, često sačuvan i jezik kod starijih, iako su rođeni u Turskoj, a Crnu Goru nikada nijesu posjetili.

Bedri Gul sa Elvirom Bekteši i komandirom grada Kirklarelija na otvaranju Crnogorske sobe

Drugi talas iseljavanja u Tursku desio se šezdesetih godina prošlog vijeka, a ti iseljenici su u bližem kontaktu sa Crnom Gorom, posjećuju je, znaju jezik i među sobom se poznaju i druže.

Ja živim u Yildrim mahali u Istanbulu. Procjene su da 30.000 ljudi koji žive samo u Yildrim mahali vodi porijeklo sa prostora današnje Crne Gore. Svi se družimo i poznajemo, a druže se i naša djeca.

U Yildrimu ćete na ulici čuti naš jezik, u restoranu možete naći naša jela, u kućama se govori naški,  gledaju se tv kanali iz svih republika bivše Jugoslavije, a često se organizuju i zajednička druženja. Iz Yildrim mahale tri puta sedmično kreću autobusi za Crnu Goru – za Rožaje, Berane, Bijelo Polje, Podgoricu i Bar.

O CRNOJ GORI

Ne znam šta je to u čovjeku što ga tako jako i za cijeli život veže za kraj u kome je rođen. Jesu li to moje uspomene ili su to priče mojih oca majke, sto puta ispričane i do najsitnijih detalja upijene. Nakon selidbe, prvi put sam u Crnu Goru došao sa dvadeset četiri godine. Od tada dolazim stalno. U posljednje vrijeme ekonomski sam rasterećen jer djeca zarađuju, pa u Crnu Goru dolazim i do šest puta u godini.

“Biševci zaista imaju svoje posebnosti u odnosu na ostali dio Crne Gore”: Bedri ispred nekadašnje zgrade zadruge gdje je radio njegov otac

Ne osjećam nikakav umor kad idem u Crnu Goru i kad se iz nje vraćam, naprotiv, to mi je terapija. Nema ljepše zemlje od naše Crne Gore. Ona ima i sve preduslove da se u njoj i dobro živi. Zato me i srce i duša zabole kada vidim da je sjever Crne Gore, pa i moje Rožaje, bez mladosti. Mladi idu u tuđe zemlje u potrazi za korom hljeba, a pitanje je da li će u tuđini, osim hljeba, naći i sreću. Svaki dan vam u tuđini započinje i završava sa mislima o zavičaju. Težak je to i gorak hljeb. Posebna vam i naknadna pamet dolazi i kada vam djeca odrastu u tuđini.

Fizički u Istanbulu, a mislima u Crnoj Gori: Bedri Gul je potpredsjednik Savjeta za saradnju sa dijasporom -iseljenicima, dobitnik je državne nagrade za unapređenje privrednog partnerstva sa Crnom Gorom, kao i priznanja za filantropiju “Iskra”

Crnoj Gori treba tako malo, a ponajviše joj je potreban dobar domaćin. Sa svega par fabrika može se riješiti kompletan sjever i zaposliti sve radno sposobno stanovništvo. Zato je moja želja da učinim nešto, da iskoristim svoje kontakte u Turskoj za investiranje u crnogorsku privredu, jer se samo tako mogu zaustaviti iseljavanja i krenuti u napredak. Jer Crnoj Gori nema napretka bez svojih ljudi. Ni sada, ni u budućnosti.

Elvira Bekteši

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS


Idi na VRH
error: Content is protected !!