Šejla Bakija jeste žrtva najavljenih metaka, ali njih nijesu najavile samo usmene prijetnje Ilira Đokaja, nego sve one pisane prijave i izjave žrtava koje su prije nje ubijene ili preživjele prebijanje

Šejla Bakija ubijena je 30. septembra oko 15.30 sati na Karabuškom polju, za ubistvo je osumnjičen njen bivši nevjenčani suprug Ilir Đokaj – saopštili su nadležni državni organi odmah poslije zločina.

Da je upravo tim organima njena smrt najavljena tridesetak dana ranije, odbijaju da priznaju i sedam dana nakon objavljivanja prijave o prijetnjama.

Država još nije osumnjičena ni za pomoć učiniocu ili podsticaj, a kamoli za to što ništa nije uradila da zločin spriječi.

Da li bi ga zaista i spriječila ili samo odgodila, to više nije moguće saznati. Zna se samo da – nije ni pokušala.

Jasno je i da, nakon decenija reformi u pravosuđu, preuzimanja evropskih pravnih tekovina i pohađanja kurseva za tužioce i sudije, oni nijesu uspjeli da dokuče zašto napušteni nasilnici prebijaju ili ubijaju bivše supruge ili djevojke.

* * *

Da jesu, znali bi – zato što misle da imaju pravo da ih zbog napuštanja ponize i kazne. I zbog toga što ih motiviše osjećaj nadmoći nad ženama, a ubjeđenje da oni raspolažu njihovim životom daje pravo da ih prebiju ili ubiju.

Oskudica znanja nije prepreka za ljudskost, a jeste bilo neljudski ignorisati opasnost koja se prepoznaje pri prvom čitanju prve rečenice Šejline prijave – da je bivši supružnik tri mjeseca uznemirava, da joj prijeti i telefonom i uživo u kući njenih roditelja.

Ni ljudski ni profesionalno nije bilo pustiti na slobodu onoga koji upada preko terase u tuđu kuću i prijeti “ni na nebu ni zemlji nećeš bit’ drugoga, neću ti dat’ da se udaš za drugoga!”

Za one koji ni na kraju prijave, u prijetnji “proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama”, nijesu htjeli da vide sigurnu smrt – nema riječi koja je u javnosti dopuštena.

* * *

Šejla Bakija jeste žrtva najavljenih metaka, ali njih nijesu najavile samo usmene prijetnje Ilira Đokaja, nego sve one pisane prijave i izjave žrtava koje su prije nje ubijene ili preživjele prebijanje.

Bilo ih je mnogo tokom proteklih decenija, ali nijednom predsjedniku države, Skupštine ili Vlade nikad nije na um palo da zbog toga organizuje konferenciju za medije.

Nije to učinio ni sadašnji premijer, iako je za njegovog mandata registrovano 1.308 napada na žene a 90 posto nasilnika poslato – sudiji za prekršaje.

A nije da ne voli da se obraća medijima, naročito u prilikama koje on smatra vanrednim.

Znao je da nas iznenadi kad ga iznerviraju koalicioni partneri, kad se uzdrma Vlada, kad mu njegova crkva podmetne nekakav ugovor na prepad.

Znao je i on da isprepada, drhtim od straha kad god se sjetim onog dramatičnog nastupa nakon ustoličenja u Cetinjskom manastiru i njegovih prijetnji čelnicima bezbjednosnih službi, uprkos uspješno obavljenom poslu.

Povodom ubistva Šejle Bakije premijer Zdravko Krivokapić odabrao je – tvitovanje.

* * *

Ništa od konferencije za medije ili bar pisane izjave, nije mu na um palo ni da se javnosti obrati već uobičajenim autorskim tekstom…

Ništa od “smjena za sedam dana i komandne odgovornosti u institucijama”, kojima je nedavno prijetio braneći ničim ugroženog patrijarha…

Nije se, nakon najavljenog ubistva, sjetio da ponovi tadašnje obećanje kako će “biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili nije uradio, djelovao ili nije djelovao”…

Niti je crnogorskoj javnosti i ovoga puta dao riječ da “niko neće biti pošteđen, bez obzira na to koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”…

* * *

I Šejlinu porodicu i svu Malesiju i cijelu Crnu Goru udostojio je – samo jednog tvita.

Sa “snažnom opomenom” i “neophodnim koracima”, ali bez adrese primalaca.

Uz više nego neprikladnu najavu “pravednog epiloga”, koji nije moguć jer je Šejla Bakija – ubijena.

I uz poruku, valjda samom sebi, da se “moglo i moralo reagovati preventivno”, jer su za takvo reagovanje zadužene upravo one službe kojima je Zdravko Krivokapić – šef.

To važi samo za resor socijalnog staranja, nema premijer ovlašćenja da naređuje policiji i tužilaštvu?

Imao ih je prošlog mjeseca, i te koliko, sam se hvalio da je izdao naređenje o hapšenju bivšeg šefa policije. Parlament ga tada nije smijenio, progledao bi mu kroz prste i ovoga puta…

* * *

Ko je sve kome prošle sedmice, ali i proteklih godina i decenija, gledao kroz prste – saznaćemo kad državno tužilaštvo bude oslobođeno. Ne samo od uticaja bivšeg režima, nego i od svih tužilaca na koje je ikad uticao.

Do tada, smrt Šejle Bakije nose na duši ne samo tužilaštvo i sud u Podgorici, nego i svi tužioci i sve sudije u Crnoj Gori koji pravdaju odluke svojih kolega uoči njenog ubistva.

I parlament koji se, održavajući u životu ovakvo pravosuđe, sprda sa svim mrtvim i živim žrtvama nasilja.

I sve partije koje raspuštanjem parlamenta ne prijete zbog viška nasilja nego samo zbog manjka fotelja.

I premijer koji nam spas nudi jačanjem vjere a ne pravne države.

I, prije svih, Predsjednik koji je sa svojom partijom decenijama gradio državu nasilja…

P. S. – Šejla je vjerovala državi i podnijela prijavu, država je nije zaštitila i ona je ubijena. To je tako jasno i precizno – kazao je predsjednik opštine Tuzi Nik Đeljošaj u emisiji Naglas na javnom TV servisu. Jasno i precizno, Maja Raičević iznijela je šokantne detalje o državnom nečinjenju. Što je, prije i poslije toga, izgovorio portparol tužilaštva Vukas Radonjić ne mogu da citiram iz poštovanja prema ožalošćenoj porodici Bakija, svim žrtvama nasilja i njihovim porodicama.

Ratka Jovanović – Vukotić (“Vijesti”)