Povratak dugih cijevi na Cetinje poslije 30 godina

Varaju se i svi oni u regionu koji čitavu stvar vide isključivo kao stvar crnogorske države i njenog odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, pa ih se ni svi protekli (dramatični) događaji navodno ne dotiču. Pogotovo nisu u pravu oni koji su odavno svikli na crno-bijele interpretacije događaja koje se upravo nižu kao na traci u svim regionalnim i svjetskim medijima

Ako neko misli da je crnogorski dan-D, kako su uvođenje u tron novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na Cetinju mnogo prije 5. septembra nazvali mnogi u Crnoj Gori, ali i izvan ove malene članice NATO-a, isključivo vjersko pitanje – svakako je u zabludi.

Pogotovo oni iz zemalja Kvinte koji “peru ruke” porukama kako je pravo na slobodno ispovijedanje vjere (koje niko ne osporava) jedan od stubova demokratije prećutkujući pravo na građanske proteste kao takođe jedan od važnih stubova demokratije, cinično pozivajući “obje strane” na dijalog.

DESANT NA CETINJSKE “TERORISTE”

Varaju se i svi oni u regionu koji čitavu stvar vide isključivo kao stvar crnogorske države i njenog odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, pa ih se ni svi protekli (dramatični) događaji navodno ne dotiču. Pogotovo nisu u pravu oni koji su odavno svikli na crno-bijele interpretacije događaja koje se upravo nižu kao na traci u svim regionalnim i svjetskim medijima.

Pa se tako helikoptersko iskrcavanje dvojice velikodostojnika SPC koji ispod mantija nose pancirna odijela i koje štite do zuba naoružani specijalci sa puškama na gotovs, istovremeno opisuje i doživljava kao klasični desant sa jedne strane, ali i dostojanstvena postojanost u odbrani vjere, ali i još ponečega o čemu se ne govori. Barem ne zasad i barem ne javno.

Ko god i koliko god bio u pravu u svojim mišljenjima koja kao što znamo mogu ali i ne moraju biti potkrijepljenja argumentima, kao što je tvrdnja srpskog patrijarha Porfirija o navodnom snajperskom gnijezdu, neće moći preskočiti jednostavnu činjenicu da se minuli, a bogami i budući događaji dotiču svih kako u Podgorici, tako i u Beogradu, ali i svih u srpsko-crnogorskom okruženju ma koliko bilo političkih ili ekspertskih negiranja toliko očigledne činjenice. Bilo bi sjajno da patrijarh kaže i ko mu je doturio informaciju o pomenutom snajperu, ali se to nažalost neće dogoditi.

Jer je 5. septembra u Crnoj Gori zajedno sa mitropolitom ustoličen i jedan sasvim politički program koji se odnedavno lansira iz Beograda pod imenom “srpski svet”. Što će takođe biti negirano iz crnogorske Vlade, a o zvaničnom, pa i opozicionom Beogradu i samoj SPC da i ne govorimo.

Kreatori straha, nažalost, odavno su postali pravi majstori svog posla.

SRPSKI I RUSKI SVIJET

Šta god ta sintagma “srpski svet” značila, ne može se nikako preskočiti njena upadljiva sličnost sa Putinovim projektom ruskog svijeta koji otvoreno žali za raspadom Sovjetskog Saveza (“koji bi da se nije raspao danas imao 500 miliona stanovnika”) i žarko želi vratiti u posjed dijelove teritorija nekih susjednih država (Ukrajina i Gruzija na primjer) ili barem osigurati svoj politički uticaj u nekim “odbjeglim” bišim sovjetskim republikama koje su izabrale samostalnost kao modus svoje buduće egzistencije.

Nedavno lansirani “srpski svet”, za razliku od Moskve, ne žali zbog raspada bivše Jugoslavije, ako ćemo pošteno on ju je zbog neskrivene želje za dominacijom nad drugim narodima i njihovim državama na kraju i srušio sanjajući Miloševićeve i Šešeljeve granice čak do Ogulina, ali bi da i dalje zadrži pravo da brine o svakom Srbinu koji živi izvan granica današnje Srbije kao da to nije posao novostvorenih država.

Kako ta briga izgleda u praksi vidjelo se još prije 30 godina kada se ideja o “srpskom svijetu” s manje ili više (sa)glasnosti i premalo otpora nezvanično zvala skraćena Jugoslavija ili velika Srbija. Dok u njoj nisu ostale samo Srbija i Crna Gora i dok na kraju i Podgorica nije izabrala političku nezavisnost, čime je i samu Srbiju napravila nezavisnom državom, prvi put poslije 1918. godine.

AMFILOHIJE, ARKAN I NIKOLAJ

Kakve li koincidencije: na Petrovdan 1991. godine u istom Cetinjskom manastiru prilikom ustoličenja prethodnog poglavara Crnogorsko-primorske mitropolije Amfilohija kada su u taj sveti hram, i pored protivljenja građana crnogorske Prijestonice, ušli neki ljudi u uniformama i sa dugim cijevima takođe kličući novoustoličenom mitropolitu.

Tu paravojsku pod komandom srpskih službi sigurnosti predvodio je niko drugi nego Željko Ražnatović Arkan. Koji je tražio i dobio blagoslov crkvenog vrha za svoje krvave juriše od Bijeljine i Zvornika do Erduta navodno u ime “krsta časnog i slobode zlatne”.

Tom je prilikom Ražnatović na Cetinju koji je, uostalom kao i većina Srba tog vremena, rijetko zalazio u crkvu, upravo od Amfilohija naučio jednu rečenicu koju je kasnije kao mantru ponavljao svojim “tigrovima” ali i članovima Stranke srpskog jedinstva kako Srbi imaju tri zadatka – da se slože, razmnože i obože. Što je za one koji to ne znaju zapravo misao vladike Nikolaja Velimirovića, poznatog po svom neskrivenom antikomunizmu, anticrnogorstvu i antisemitizmu. Kojeg je SPC uprkos tome kanonizovala i proglasila za sveca i čijih se vjerskih ali i političkih postulata čvrsto držao i njegov učenik Amfilohije. Koji je, opet, bio duhovni učitelj svom nasljedniku Joanikiju.

Novi mitropolit s ponosom ističe da će biti nastavljač Amfilohijevih ideja uprkos svim nebrojenim brljotinama koje je njegov prethodnik napravio u proteklih 30 godina.

Ali, kako bi to rekao ubijeni premijer Srbije Zoran Đinđić, vi možete da uzmete akvarijum i od njega napravite riblju čorbu, ali ne možete od riblje čorbe da napravite akvarijum. Skuvali ste ribe, Gotovo je. To je istorija!

Pokušaji da se od riblje čorbe napravi akvarijum, međutim, u Srbiji nikad nisu prestali, a upadljivo nastojanje kontinuiteta sa devedesetim proglašava se vrhunskim patriotizmom.

MISTERIJA KRIVOKAPIĆ

Nesporno je, dakle, da će novi mitropolit slušati i slijepo izvršavati zadatke koje će dobijati iz Beogradske patrijaršije i da baš i neće stolovati na Cetinju gdje je ustoličen kao u kakvom holivudskom filmu B produkcije.

U cetinjskom akcionom filmu sporna je uloga jednog drugog čovjeka, istina vrlo bliskog SPC-u, univerzitetskog profesora i crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića, koji nije govorio na dočeku patrijarha u Podgorici uoči dana-D, ali je ipak izviždan prilikom samog spominjanja njegovog imena od strane prisutnih, niti je išao na Cetinje gdje je ipak ispoštovana njegova odluka da se kod Cetinjskog manastira ne okupljaju građani koji ne žele da čuju argumente svojih komšija sa Cetinja.

Nakon policijskog ustoličenja mitropolita, Krivokapićeva politička cijena naglo je skočila. Zahtjevi za njegovu smjenu, što bi vjerovatno označilo i pad cijele vlade u Podgorici, naglo su utihnuli, a umjesto svakodnevnih kritika čak i od onih koji su ga doveli na vlast ponovo je postao onaj junak koji je srušio Mila Đukanovića poslije 30 godina vladavine.

I pored toga, Krivokapić ostaje misterija jer po svemu viđenom u posljednjih godinu dana ostavlja utisak čovjeka koji neće po svaku cijenu ispoštovati baš sve zahtjeve koalicije koja ga je dovela na vlast, kao ni crkvenih otaca iz Beograda, što se najjasnije vidjelo prilikom majske posjete Beogradskoj patrijaršiji i odbijanju da parafira pripremljeni temeljni dogovor o odnosima države Crne Gore i SPC-a.

UHAPSITE MILA!

U okršaju policijskih kordona i građana Cetinja koje su nemilice zasipali suzavcem, šok bombama i gumenim mecima, a ovi drugi uzvraćali kamenjem, povrijeđeno je više desetina građana i policajaca.

Na sreću, nije bilo mrvih, a gorjele su samo automobilske gume na jednoj od barikada. Što je bilo dovoljno da se jedna balkanska zemlja ponovo nađe u udarnim vijestima svjetskih televizijskih mreža od kojih mnoge u svojim izvještajima neće vidjeti istinski background cijelog događaja koji, opet, ima veze sa devedesetim godinama koje na Balkanu nikako da se završe.

Valjda zbog toga što se sve manje ljudi sjeća kako se na davnašnjim Miloševićevim mitinzima “za odbranu Jugoslavije” najjače skandiralo “Uhapsite Vlasija”, albanskog političara iz vrha tadašnje jugoslovenske vlasti. U Podgorici i Beogradu danas niko ne skandira “Uhapsite Mila” iako iskazivanja takvih želja ima oho-ho kao što ni pojedinačnih poziva za hapšenjem političkih neistomišljenika ne nedostaje.

Tako predsjednik Skupštine Srbije Ivica Dačić poziva na hapšenje Nenada Čanka zbog toga što je i fizički bio prisutan na Cetinju i 1991. gdje se tada pjevalo “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, ali i 2021. gdje se najglasnije poručivalo “E viva Montenegro”. Nije mu Čanak ostao dužan, poručio je “Uhapsite Dačića”.

Naravno, onomad Vlasi nije uhapšen, kao što neće biti uhapšeni ni Čanak ni Dačić, a ni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, glavnooptuženi za nerede na Cetinju.

REPLIKA VELIKOG BRATA

Pa čemu onda služe ovakvi otužni igrokazi kojima ni “Zadruge” ni drugi rijalitiju koji se spravljaju po beogradskim kuhinjama nisu konkurencija? Upravo onome što se naziva “srpski svet” koji je spominjao još i Dobrica Ćosić, a ne samo Aleksandar Vučića kako bi neobaviješteni čitalac pomislio.

Nisu incidenti na Cetinju, naravno, nikako nastali sami od sebe. Glavni režiseri mogu biti zadovoljni. Ustoličavanje mitropolita i ujedno “srpskog sveta” obavljeno uz pomoć 1.800 policajaca i ovog puta je pokazali da “sila Boga ne moli”, ali i da je pružanjem otpora Cetinje pokazalo da je i crnogorski svijet još živ i da nije zaboravio onu Njegoševu misao o topuzu i nečovještvu.

Ko je i koliko stvarno aksios (dostojan na grčkom), riječ kojom je završeno ustoličenje u Cetinjskom manastiru, tek ćemo saznati u danima i mjesecima pred nama. Kao i što ćemo ubrzo dobiti odgovor na pitanje je li ustoličenje “srpskog sveta”, šta god to bilo, stvarno replika velikog brata iz Rusije. Koji kao što je poznato, ne mari mnogo za svoje neistomišljenike i političke protivnike.

Radosni uzvik aksios uslijedio je nakon što su sveštenici otpjevali pjesmu koja ima stih “kad se vojska na Kosovo vrati”, što ne mora ništa značiti sem njihove želje ali možda i pravih ciljeva “srpskog sveta”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Goran Mišić (Al Jazeera)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Foto: Printscreen

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!