Taman je virus počeo da jenjava, počele da padaju maske, narod malo odahnuo od muke, mjera, policijskog časa, prijatelji i familije proputili jedni kod drugih, kad naprasno, potpuno neočekivano, krenu nova infekcija iz Bara.

Poče naglo da raste broj novozaraženih.

Upućeni vele da je novi soj virusa u pitanju. Za razliku od ovih dosadašnjih covid, korona, sa sve brojevima i oznakama, ovaj je dobio pravo domaće starosjedjelačko ime. I prezime pride.

Nazvan je kratko – Savo Markoč. A svi koji su se podvrgli testiranju tvrde da su imali kontakt sa „Pričama sa zapadne strane“.

Godinama unazad nije se u Crnoj Gori pojavio, kako bi veliki mag literature Miodrag Bulatović rekao, „pisac od rođenja“.

A to „Priče sa zapadne strane“ potvrđuju – i naslovima, i temama, i stilom, i idejama.

“Kada pripoveda, Markoč gospodari situacijom, njegova reč je dobra, rečenica odmerena, baš kao kod starih majstora”, tvrdi Ana Bošković, dramski pisac i prevodilac, recenzent ove knjige.

“Priče sa zapadne strane” Sava Markoča – osvježenje na crnogorskom književnom nebu, neki su od naslova u medijima.

“Prije tri godine, na promociji moje prve knjige ‘Kula od sjećanja i druge priče’”, kaže Markoč, “koja je napisana na osnovu proživljenog, ili sjećanja, bilo da su jasna, ili baš i ne, osim trećeg dijela koji je naslovljen kao ‘i druge priče’, koje su priče fikcije, za razliku od onih iz prva dva dijela, neko me je upitao – što dalje. Kakav će biti moj put ukoliko se budem odlučio da napišem drugu knjigu. Odgovorio sam mu da bih volio da pišem priče koje odišu karverovštinom, ili jednostavno da to budu ‘americane’, ali na moj način, baš kao priča ‘Sise o klin’ kojom se knjiga završava. Svih ovih godina, a prošle su pune tri, razmišljao sam o obećanju koje sam dao. Odlučio sam da se okušam u americanama na Savov način. I, evo ih, tu su, sabrane u ‘Pričama sa zapadne strane’”.

Markoč navodi da je sve je počelo godinama unazad kada je, nakon iščitavanja klasične britanske literature, otplovio preko velike bare i zaljubio se na prvi pogled u onu drugu stranu. Počevši od prvog američkog romana „Skarletno slovo“, Nathaniel Hawthornea, preko Edgar Allan Poea, njegovih pjesama, poema, priča, bostonskog princa tame, kome se, eto, omakla i jedna Annabel Lee, do Hemingwaya, Steinbecka, Millera, Carvera, Bukowskog, Johna Fantea, kojeg da gotovo ne bi ni bilo da Bukowski nije bio oduševljen njegovim radom, izvukao ga iz zaborava i učinio ga poznatim. Izdvojio je samo one najvažnije, njemu najvažnije, mada bi spisak mogao biti znatno duži. Ili drugačiji, ukoliko bi ga neko drugi pisao.

“A, na pitanje kako su nastajale priče”, priča Savo Markoč “volim da kažem da ‘nije svako dobro za dobro, niti je svako zlo za zlo’. Nešto prije pandemije, kao i tokom nje, nisam imao ama baš nikakvog posla, i posvetio sam se pisanju. Mislim da je nerad, uslovljen opšte poznatom situacijom, onaj koji je donedavno bio rad i kojim sam zarađivao za život, pametno iskorišćen. Makar se nadam da jeste. Ime knjige je pozajmljeno, samo je kod mene u množini, priče, a ne priča, iz čuvenog američkog mjuzikla iz 1961., West side story’ (Priča sa zapadne strane), u kojem se junaci sasvim slučajno, ili i nije slučajno, zovu kao i moja djeca. Zato su ‘Priče sa zapadne strane’ posvećene Antonu i Mariji, mojoj djeci. I, na samom kraju, sjetiću se Carverovih riječi, koje je Ana Bošković znalački upotrijebila, kada je rekao da ‘on sam piše o ljudima koji nemaju uvijek nekoga ko bi govorio za njih’. Takvi su, uostalom, i junaci mojih priča”.

Izdavač ove sjajne knjige priča je “Grafički atelje” iz Podgorice, recenzent je Ana Bošković, a predgovor je napisao dr Anton Markoč.

Mirko Rakočević

Foto: Privatna arhiva