Palestinac Abdallah Salhab dom našao u Sarajevu: Od dječaka iz okupirane zemlje do maksiofacijalnog hirurga i studenta stomatologije

Baš kao i Palestina, i Bosna i Hercegovina je moja domovina. A ono što domovinu čini su ljudi koji u njoj žive. Ovdje sam upoznao neke od najtoplijih, najizdašnijih, najgostoljubivijih i najsrdačnijih ljudi ikad. U Bosni i Hercegovini sam doživio svoju prvu ljubav, prvo slomljeno srce, kupio prvu gitaru i napisao prvu pjesmu. U Bosni i Hercegovini sam pronašao svoju strast prema onome što volim i trenutno ostvarujem svoje snove. Bosna i Hercegovina mi je dala ljubav i mir i gdje god me život odvede u budućnosti, uvijek ću se vraćati ovdje da dam od sebe rad i ljubav za zemlju koja mi je toliko dala

Palestinac Abdallah Salhab u Sarajevo je stigao je prije šest i po godina.

Ovaj 24-godišnjak, kojem je nadimak Ale, prošle godine je diplomirao na Medicinskom fakultetu na Sarajevo School of Science and Technology (SSST), te je sada specijalizant maksilofacijalne hirurgije na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, ali i student treće godine stomatologije na SSST Univerzitetu.

U razgovoru nam je opisao svoj put iz Palestine preko Saudijske Arabije do Bosne i Hercegovine čije ljepote danas promoviše putem svog YouTube kanala.

Kako je bilo odrastati u Palestini i kakva Vas sjećanja vežu za djetinjstvo?

– To je mješavina slatkog i kiselog. To je mjesto gdje sam upoznao svoje prijatelje iz djetinjstva, imao prvu simpatiju, naučio plivati, voziti biciklo i zvoniti na vrata komšije i trčati smijući se sa svojim rođacima. Ali, bilo je to i mjesto na kojem je bilo normalno vidjeti vojnike koji govore drugi jezik, povremeno lutaju gradom ili su stalno prisutni na određenim lokacijama, na punktovima koji vas pretražuju prije nego što uđete u to područje. Bilo je to mjesto na kojem sam iskusio efekte zvučnih i plinskih granata, vidio mrtvaca na ulici s izvučenim mozgom iz lobanje, vidio tenkove i čuo pucnje, i vojnik me pretukao. Nije važno gdje živite, djeca će uvijek biti djeca. Nakon povremenih sukoba u gradu, moji prijatelji i ja išli smo skupljati prazne metke na ulicama.

Ko bi mogao pronaći onaj najkul? Pa jedan od mojih prijatelja je pronašao prazan metak iz tenka. Bio je to veliki metak, a ja sam bio tako ljubomoran. Tek kada sam s 11 godina prvi put otišao posjetiti tetku i amidžu u Jordanu, shvatio sam da je u mojoj kući drugačije. Naravno, naučili smo o okupaciji i čuli kako roditelji govore o našoj situaciji, ali drugačije je kad osjećate stvarnu slobodu.

Kako ste došli u Bosnu i Hercegovinu i zašto ste odlučili život nastaviti u Sarajevu?

– Kada sam bio u srednjoj školi u Saudijskoj Arabiji, moja majka je došla u posjetu Sarajevu. To je grad u kojem je studirala davnih 80-ih. Čula je za program studija medicine na engleskom jeziku i pitala me da li se želim prijaviti. Medicinski fakultet je bilo jedan od studija koji sam imao u mislima, a život u Evropi bio je moj san, pa sam rekao “da”. Nakon dolaska u Sarajevo na nekoliko mjeseci istekao je ugovor moje majke gdje je radila u Saudijskoj Arabiji i nije ga htjela obnoviti. Ona se nije željela vratiti u Palestinu, pa je donijela odluku da ćemo moje tri sestre, brat i ja zajedno s njom živjeti u Sarajevu, a naš otac je umro prije 11 godina.

Je li Vam se bilo teško naviknuti na život u Sarajevu?

– Ne, suprotno. Vrlo brzo sam se navikao na život u Sarajevu, stekao puno prijatelja, upoznao ovdašnju kulturu i tradiciju i osjećao da sam se na pravom mjestu gdje bih mogao biti svoj. Jezik je na početku bio mala prepreka, ali na kraju sam ga naučio.

Kako je tekao studij medicine u Sarajevu, jeste li imali poteškoća pri savladavanju gradiva?

– Studij je dobro prošao. Prva i treća godina bile su najteže, ostatak je bio lakši. Studirao sam na engleskom jeziku, ali sam znao da moram naučiti i bosanski jezik. Tokom četvrte godine započeli smo s kliničkim rotacijama u bolnici i na početku je bilo malo savladati bosanski jezik, ali u to vrijeme sam čitao medicinske knjige na bosanskom jeziku i trudio se da s pacijentima razgovaram na bosanskom jeziku. Uvijek sam govorio da sam stranac i da bosanski jezik nije moj maternji jezik, a pacijenti su bili pozitivni, strpljivi prema meni i zahvalni što pokušavam naučiti jezik. Mene je to iskustvoinspirisalo da napišem knjigu za strane studente medicine učeći ih kako razgovarati na bosanskom jeziku u bolničkom okruženju, te sam vodio kurs za studente medicine na osnovu te knjige. Knjiga će uskoro biti objavljena, a zove se “The med student’s guide to physical examination in Bosnian”.

Zašto ste upisali i studij stomatologije?

– Maksilofacijalna hirurgija je grana hirurgije koja se bavi hirurškim liječenjem područja glave i vrata od trauma, tumora, nasljednih i stečenih malformacija, poremećaja vilice i viličnog zgloba, kao i rekonstrukcijom i plastičnom hirurgijom. Razlog zašto sam odlučio studirati i stomatologiju je taj što, da biste u mnogim zemljama bili kvalifikovani za naziv maksilofacijalni hirurg, morate imati diplomu i medicine i stomatologije. Te zemlje nemaju to pravilo bez razloga, i zato, čak i ako neću živjeti ni u jednoj od tih zemalja, želim proširiti svoja lična znanja u svojoj oblasti. U stomatologiji postoje dragocjena znanja koja se nadovezuju na moje znanje iz medicine i koja mogu koristiti za pružanje najbolje usluge svojim pacijentima.

Zbog čega ste odlučili pokrenuti YouTube kanal na kojem promovišete ljepote Bosne i Hercegovine?

– Ideja je potekla od mog mlađeg brata Muhammeda koji ima svoj YouTube kanal. Dao mi je ideju da prebacim neki muzički sadržaj koji sam napravio za Instagram i da ga postavim na YouTube. Nakon nekog vremena odlučio sam proširiti svoj sadržaj, a pored muzike, snimam i govorim o medicini, životnim pričama i iskustvima u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama.

YouTube je za mene kreativni prostor, a takođe i mjesto gdje mogu doći do ljudi i razgovarati s njima o stvarima koje smatram važnim, zanimljivim ili zabavnim. Ponekad me pitaju zašto nisam napravio kanal na engleskom jeziku jer sam mogao doći do veće publike. Iako bih ga mogao napraviti u budućnosti, više me zanima razgovor s ljudima ovdje i želim doći do ljudi koji žive tamo gdje ja želim živjeti u budućnosti.

Svirate gitaru. Odakle ljubav prema tom muzičkom instrumentu?

– Oduvijek sam gajio ljubav prema muzici i imao divljenje prema gitari kao instrumentu. Sjedio sam jednog ljeta u parku prije četiri godine i razgovarao sa djevojkom s kojom sam tada bio i spominjem joj da bih volio jednog dana kupiti gitaru i početi je učiti. Pitala me: “Zašto to ne radiš sada?”, A njeno me pitanje zaista zarobilo, jer sam duže vrijeme imao tu ideju, i nema boljeg trenutka da započnem nego sada, pa smo taj dan otišli zajedno i kupili moju prvu gitaru. Te noći kada sam se vratio kući, počeo sam na YouTubeu tražiti kako svirati gitaru i zaključio da će prva pjesma koju ću naučiti na gitari biti “Imagine”, Johna Lennona, koja je jedna od mojih najdražih pjesama svih vremena. Sviranje prve dvije note pjesme na gitari dalo mi je tako sretan i zadovoljavajući osjećaj da sam jednostavno znao da ću uvijek svirati gitaru. Zaljubio sam se u gitaru i od tada sam je svirao.

Šta za Vas predstavlja Bosna i Hercegovina?

– Baš kao i Palestina, i Bosna i Hercegovina je moja domovina. A ono što domovinu čini su ljudi koji u njoj žive. Ovdje sam upoznao neke od najtoplijih, najizdašnijih, najgostoljubivijih i najsrdačnijih ljudi ikad. U Bosni i Hercegovini sam doživio svoju prvu ljubav, prvo slomljeno srce, kupio prvu gitaru i napisao prvu pjesmu. U Bosni i Hercegovini sam pronašao svoju strast prema onome što volim i trenutno ostvarujem svoje snove. Bosna i Hercegovina mi je dala ljubav i mir i gdje god me život odvede u budućnosti, uvijek ću se vraćati ovdje da dam od sebe rad i ljubav za zemlju koja mi je toliko dala.

Da li je moguće uspostaviti trajan mir između Palestine i Izraela?

– Palestina je pod okupacijom Izraela i bori se protiv vrlo napredne vojske, s vrlo ograničenim resursima. Vjerujem da je mir moguć kada se prizna da je Izrael zemlja stvorena na vjerskim osnovama koja diskriminiše muslimane, hrišćane i druge vjerske i nereligiozne skupine koje žive u Palestini. To je, prema njihovoj vlastitoj definiciji, zemlja za jevrejski narod. Nemam problema sa jevrejskim narodom, ili bilo kojom drugom religijom, već imam problem sa cionizmom. Da bismo postigli mir, moramo raditi na odvajanju religije od vlade. Moguće je, ali to će potrajati dugo. Imam nadu u mlađe generacije i nadam se da ćemo diplomatskim putem postići mir.

Imate li želju vratiti se u Palestinu?

– I da i ne. Htio bih posjetiti Palestinu jer tamo nisam bio skoro osam godina. Želim ići tamo raditi najmanje mjesec svake godine nakon što završim specijalizaciju, jer maksilofacijalna hirurgija nije razvijena u Palestini. Povremeno se osjećam krivim što živim vani, a ne u svojoj zemlji, jer bih u Palestini bio od velike pomoći. Ali, ne želim živjeti tamo dugoročno sa trenutnom situacijom koju imamo jer nije sigurno. Volontiranje u Palestini je sve u čemu mogu pomoći. Moja porodica je u Bosni i Hercegovini i moram se pobrinuti i za njih.

Jeste li u kontaktu sa nekim prijateljima i porodicom iz Palestine? Šta oni kažu vezano za nedavne sukobe?

– Imam rodbinu i prijatelje u Hebronu i drugim gradovima. Iako se nisam čuo sa nekim prijateljima iz Gaze više od deset dana tokom posljednjeg napada, jer nisu imali internet, svi koje poznajem u Palestini su srećom dobro. Oni dijele moje mišljenje da je Izrael država aparthejda koja vrši diskriminaciju na temelju vjere i da imamo pravo na svoju zemlju i pravo da određujemo svoju budućnost. U očima izraelskog zakona, Jevrej iz Chicaga koji nikada nije živio u Palestini može doći i odmah dobiti izraelsko državljanstvo i imati pravo na našu zemlju kao svoju, više pravo nego što mi imamo.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

– Imam mnogo planova za budućnost, poput onih da postanem dobar hirurg, muzičar i pisac. Ali, najvažniji plan za mene je postati dobar čovjek. Iako bi možda zvučalo čudno imati to u planu i možda bi bilo lako reći da sam u stvari dobar čovjek, prepoznajem da imam puno grešaka i nedostataka na kojima trebam poraditi kako bih poboljšao sebe i život ljudi oko sebe te postao neko od koristi za širu javnost. Sve ostalo što želim raditi u budućnosti zavisi od toga da naučim kako biti dobar čovjek.

Šta biste poručili mladim ljudima?

– Ne bojte se pogriješiti na putu do učenja. Ne bojte se postavljati pitanja koja biste mogli smatrati glupima. Ostanite skromni i uvijek znajte da neko radi ono što vi radite bolje od vas i da od njih možete naučiti ako gledate i slušate i da se možete poboljšati ako ste spremni pogriješiti.

Jasmin Alibegović (Al Jazeera)

Foto: Privatna arhiva (Facebook)

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!