Akademik Zuvdija Hodžić (I – dio): Hakija Lucević mi je spasio život!

”Od jedne bombe stradala su dva moja brata od tetke, sinovi Haka Omeragića. Nije se imalo šta od njih pokupiti. Od druge djece iz Kastratske mahale – neko je poginuo, neko ostao bez ruke, neko bez oka, a ranama je nešto kasnije podlegla i moja bijača, izuzetno jaka i krupna žena, koja je potrčala da im otme bombu. I ja sam na groblju našao zaostalu bombu i pomučio se da je otvorim. To je u posljednjem trenutku vidio Hakija Idrizov Lucević, istrgao mi je i bacio…“

Akademik Zuvdija Hodžić je, kako kaže, imao sreću da se rodi i djetinjstvo provede u Gusinju, a mladost u Plavu, čiju je sudbinu istorija učinila zanimljivom i značajnom, smještajući ih na vječnoj granici, obogaćujući ih događajima koji neobičnošću i dramatičnošću prevazilaze i najbujniju maštu. 

Rođen je 1944. u centru Gusinja, a Gusinje je, za njega, centar svijeta. Kaže da se nije govorilo bez razloga: „Kad u Gusinju grmi, Stambol se trese“. 

Deseto sam muško dijete Šeća i Rabe Hodžić, od trinaestoro, koliko ih je bilo (još dva mlađa brata i sestra). Otac je imao dvije žene. S prvom, Nurkom, nije imao đece. Dugo su bili u braku i njoj je bilo žao da ga ostavi bez poroda. Bez njegovog znanja, otišla je u kuću Muratagića, isprosila mu i dovela moju majku. Poslije joj je pomagala oko đece, lijepo su se slagale. Nijesam je zapamtio, ali znam da su je moja braća veoma poštovala. Rastao sam u porodičnoj zajednici, karakterističnoj po izuzetno skladnim odnosima. Imao sam najbolju rodbinu, stričeve i tetke koje sam volio i oca kojeg sam obožavao, započinje svoju životnu priču Hodžić.

OBUĆARSKA RADNJA KAO KNJIŽEVNA RADIONICA

Uspomene koje ne blijede – Zuvdija sa članovima porodice (u donjem redu u tamnoj košulji)

Zuvdijin otac, Šećo, govorio je nekoliko jezika, lijepo pjevao i svirao na karaduzenu, liječio ljekovitim biljem koje je sam brao i pijavicama, vadio zube i to nekim specijalnim, srebrnim kliještima. Bio je i čuveni jahač konja koje je sam vježbao i sa kojima je pobjeđivao na svim trkama „za košiju“. Psa je dresirao, na primjer, da su po njemu znali ko prolazi pored kuće, a ko im dolazi. U turskom garnizonu, u Gusinju, radio je kao majstor-obućar. U tome je, kako kaže Zuvdija, bio pravi umjetnik. Imao je obućarsku radnju u kojoj je uvijek radilo nekoliko majstora i šegrta, okupljali se ljudi, sjedjeli na klupama i pričali, ponekad bi i zapjevali – Sadik Ramko, Aljuš Ramko, Abo Mušov, Haljil Aljov i ostali.

Otac je znao mnoge istočnjačke priče, pričao je duhovito, ljudi su voljeli da ga slušaju… Ja najviše. Radnja je imala ostavu u koju se moglo ući i sa spoljne strane. Počesto bih se uvukao u nju i, zaklonjen, pomno slušao i pamtio to o čemu su ljudi pričali. Pričali su zanimljivo o događajima iz prošlosti i sadašnjosti, o Ali-paši, o gusinjskim kirijdžijama i karavanima koji su stizali do Kotora i Dubrovnika, Peći i Skadra, Skoplja i Soluna, pa i o ljudima i ličnostima koje sam znao ili su s našom porodicom bili u nekoj vezi. Sve mi je to uzbuđivalo i raspaljivalo maštu… Bože, koliko sam tu zanimljivih priča čuo”.

Deseto je po redu muško dijete Šeća i Rabe Hodžić, od trinaestoro, koliko ih je bilo – Kuća u kojoj se Zuvdija rodio

Obućarska radnja je bila, u stvari, Zuvdijina književna radionica. Vjeruje da je tu čuo priču i o čuvenom Džafer-paši Koljendaru, koju je kasnije napisao i bio siguran da je ona plod njegove mašte i umjetničke obrade. A pokazalo se da je istinita…

U očevu radnju je dolazio i narodni heroj, general Đuro Lončarević. Kad sam ga već spomenuo, sjetio sam se da mi je pričao kako ga je, dok je bio na najvišoj dužnosti u JNA, jednom u tri sata iza ponoći, probudio telefon. Bio je uvjeren da se nešto ozbiljno desilo. Sa druge strane žice čuo je glas Redža Bajrušova Draškovića: ’Jesi li ti to Đuro? Evo se tri sata mučim da te dobijem i da kažem da smo dobili telefone u Gusinju’. Inače, u očevoj radnji je prije rata radio i narodni heroj Žikica Jovanović – Španac, koji se u Gusinje sklonio da zavara policijske agente”.

OKRUŽEN I ZAŠTIĆEN BROJNOM FAMILIJOM

Sa jedne od radnih akcija – Zuvdija (peti u donjem redu slijeva)

Zuvdija je rastao u Radničkoj mahali, ulici koja je po mnogo čemu bila specifična.

Na početku je bio mali, kaldrmisani trg i na njemu čaršijski bunar koji smo zvali i hadžijski. Sve mahale u Gusinju nastale su na plemenskoj osnovi, pa su se tako i zvale – Omeragića mahala, Čekića, Radončića, Hotska, Kastratska… Samo je naš sokak nastao drugačije – osnovali su ga zanatlije i trgovci, došljaci iz raznih krajeva. Tu niko nikome nije bio rođak, ali se disalo i živjelo jednom dušom. Zapravo, svi su bili kao najbliži rod, a svaka kuća zajednička. Ta ulica je iznjedrila brojne vrhunske sportiste i veoma napredne ljude, intelektualce”.

Iako je Zuvdija u djetinjstvu bio okružen i zaštićen brojnom familijom, pažnjom komšija i mještana, bio miljenik svojte pa i čaršije, bio je veoma plašljiv.

Moguće da je to bilo i pod uticajem onoga što se tih godina dešavalo u Gusinju; bilo je vrijeme sukoba s Albanijom, pa IB-a, noćnih akcija vojske i milicije, ubačenih bandi, odmetnika, potjera. A možda i uticaj priča koje sam slušao. Ja sam tuđe doživljaje pričao kao svoje, da bih kasnije, kada sam postao pisac, svoje doživljaje pričao kao tuđe. U šali znam da kažem da me straha, dovom i amajlijom, oslobodio poznati gusinjski hodža. Tek, istina je, od plašljivog dječaka, naročito kad smo otišli iz Gusinja u Peć, pa u Plav, postao sam sušta suprotnost. Gotovo me više ništa nije moglo uplašiti. Probudili su se predački geni, naročito oni naslijeđeni od očeve ujčevine, Koljendara, poznatih po junaštvu”.

Rastao je u porodičnoj zajednici, karakterističnoj po izuzetno skladnim odnosima – Zuvdija s porodicom (prvi u gornjem redu slijeva)

Iza rata je u Gusinju ostalo zaturenog oružja, municije i bombi.

Od jedne bombe stradala su dva moja brata od tetke, sinovi Haka Omeragića. Nije se imalo šta od njih pokupiti. Od druge djece iz Kastratske mahale – neko je poginuo, neko ostao bez ruke, neko bez oka, a ranama je nešto kasnije podlegla i moja bijača, izuzetno jaka i krupna žena, koja je potrčala da im otme bombu. I ja sam na groblju našao zaostalu bombu i pomučio se da je otvorim. To je u posljednjem trenutku vidio Hakija Idrizov Lucević, istrgao mi je i bacio. Razlegla se eksplozija, a ja se ukipio od straha. Ne znam kako sam uspio da potisnem sjećanje na taj događaj, bojali smo se da o tome pričamo, a ja sam vremenom postao ubijeđen da se to nije ni desilo, da je kriva moja mašta, pod uticajem svega što se desilo drugima. Tek tri decenije kasnije, Hakija me podsjetio na to i ispričao kako je bilo”.

Uvijek složni – Zuvdija sa mlađim bratom Hamdijom i bratanićem Ismetom

To nije bila jedina smrtna opasnost sa kojom se suočio.

Kao osamnaestogodišnjak preživio sam udar groma, zakratko sam izgubio svijest, a kad mi se povratila vidio sam da mi se po tijelu odslikalo sve što sam imao na sebi i pri sebi – sat, novac, dugmad, kopča na kaišu, izviđačka značka…

Ljude sa kojima se u djetinjstvu družio ne zaboravlja.

Najbolji mi je drug bio Milan Dedić, pa Ranko Đuričanin, Pajko Lucević, Medo Hajrov Radončić, Džafer Radončić, Toma i Marko Nikač, Meško Hot, Esad Laličić, Kadro Hadžijaljević, Đerd Pepović, Ruždo Ibrahimagić i moj brat Šeljo, đavo nad đavolima, vrhunski i svestrani sportista od kojeg se nikad nijesam razdvajao, a u Plavu moj sestrić Izet Olević, Ruška Medunjanin, Brano Gojković, Enver Luković, Momo Laban, Suljo Medunjanin, Sava Antović… Zapravo, svi smo se družili i gotovo uvijek bili zajedno, u Gusinju na Begluku, a u Plavu na Racini”.

Sead Hodžić

NASTAVAK ŽIVOTNE PRIČE

Zuvdija Hodžić (II dio): Zavičaju dugujem sve što sam i kao pisac i kao čovjek postigao

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKUSA

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!