Autor emisije “Dnevnica” organizovao pomoć za porodicu iz Pive sa desetoro djece i doživio šok kada je došao u selo: Nije znao da se radi o školskom drugu o kome ništa nije znao 27 godina!

Nakon što je završio osnovno i srednje obrazovanje, jednostavno je nestao. Niko nije znao gdje je i kako nastavio život. Često smo se pitali šta je sa njim. Odgovor bi bio slijeganje ramenima. Pripremajući novu epizodu Dnevnice krenuo sam sa koleginicom da obiđem porodicu koju su mještani Plužina i njihov Crveni krst predložili za učešće u emisiji. Nakon sat vremena vožnje po planinskom dijelu Pive došao sam pred kuću čovjeka koji živi u selu Bojate sa suprugom i desetoro djece. Ispred vrata stare kolibe izašao je Daka. Za njim djeca, supruga sa bebom u rukama… “Dobro mi došao Vlado”, reče onim istim tonom i načinom kao prije tridesetak godina. “Ovo je moj drug”, jedva sam progovorio kad sam ga vidio. Kao da je samo osijedio onaj dječak što je po malo nespretno trčao za loptom u školskom dvorištu Sutjeske, napisao je Otašević

Emisija “Dnevnica”, koja se emituje na Televiziji Vijesti, je humanog karaktera, a “dnevnicu” zarađuju poznate ličnosti i novac poklanjaju onima kojima je najpotrebniji.

Sinoćnja emisija, u kojoj je učestvovao proslavljeni košarkaš Željko Rebrača, donijela je iznenađenje i autoru emisije Vladanu Otaševiću.

Znajući da će Željko ići u pivsko selo Bojate, da pomogne porodici Dakić koja ima desetoro djece, a žive u staroj i neuslovnoj kući, Otašević nije ni slutio da se radi o njegovom školskom drugu o kojem ništa nije znao punih 27 godina.

Kako je izgledao ponovni susret nekadašnjih drugova i kako se osjećao po dolasku iz Pive, Otašević je podijelio na svojoj Facebook stranici.

“Dugo godina radim emisiju Dnevnica i doživio sam mnogo toga. Međutim, epizoda sa velikim košarkaškim asom Željkom Rebračom bila je posebna ne samo zbog Željka, već i zbog toga što sam sticajem okolnosti nakon 27 godina sreo svog druga iz djetinjstva. Taj moj drug iz osnovne škole zove se Radonja Radonja Dakić DakaDakić Daka. Sjećam se da je sa svojih desetak godina, čim je malo ojačao, došao u tadašnji Titograd da se školuje. Živio je kod tetke. Nakon što je završio osnovno i srednje obrazovanje, jednostavno je nestao. Niko nije znao gdje je i kako nastavio život. Često smo se pitali šta je sa njim. Odgovor bi bio slijeganje ramenima. Pripremajući novu epizodu Dnevnice krenuo sam sa koleginicom da obiđem porodicu koju su mještani Plužina i njihov Crveni krst predložili za učešće u emisiji. Nakon sat vremena vožnje po planinskom dijelu Pive došao sam pred kuću čovjeka koji živi u selu Bojate sa suprugom i desetoro djece. Ispred vrata stare kolibe izašao je Daka. Za njim djeca, supruga sa bebom u rukama… “Dobro mi došao Vlado”, reče onim istim tonom i načinom kao prije tridesetak godina. “Ovo je moj drug”, jedva sam progovorio kad sam ga vidio. Kao da je samo osijedio onaj dječak što je po malo nespretno trčao za loptom u školskom dvorištu Sutjeske. Kad bi neko pomenuo Pivu sjetio bih se njega. Govorio nam je tada kako je Piva lijepa i kako bi volio da nas upozna sa ljepotom toga kraja. Otišao sam prvi put prije petnaestak godina i uvjerio se u ono što je pričao. To su zaista najljepši krajevi Crne Gore. Danas Daka ima sedam sinova i tri kćeri. Dobio je i unuku. Bavi se stočarstvom i živi u miru planinskih prostranstava okružen svojom porodicom. Veliki je domaćin. Kaže mi da je srećan čovjek. Vidi se to. Njegova porodica je kao mala firma. Svi koji mogu učestvuju u radu. Složno. Imaju veliko stado ovaca, krave, živinu… Hrane im ne fali. Prvi komšija im je na oko pet kilometara od njih. Kaže i da su zime u Bojatu surove, ali dom je topao.

Dočekao nas je kao što priliči ljudima toga kraja. Domaćinski. Danima nakon našeg susreta razmišljao sam o njemu. Kako čudna igra sudbine. Piva je kroz vjekove davala velike ljude,  intelektualce… Rađali su se i živjeli u sličnim uslovima kao i Dakina djeca. Pitam se dok gledam te klince kako poput vjetra jure za loptom po livadama i stranama Bojata, da li je i među njima ljekar, arhitetkta, diplomata, književnik, vrhunski sportista ili domaćin kao što im je otac. Da li je odvojenost od surovosti i bahatosti “našega” svijeta dar ili nedostatak koji će ih kada jednoga dana krenu za svojom sudbinom zateći nespretne i nespremne… Većina moje generacije je ostala u gradu, promijenila genetski zapis i sad naša djeca ne umiju trčati kao što smo mi nekada. Ne znaju da razlikuju ovcu od koze, jare od jagnjeta… Ali zato znaju da naprave aplikaciju koja će to uraditi umjesto njih. Kada im pričam da sam sreo druga koji živi na selu i ima desetoro djece koja dane provode igrajući se, čuvajući ovce, djeca me gledaju čudno. Moraju li? Moraju, rekoh. Ali nije im teško. Nije još napravljena aplikacija koja zna da sačuva jagnje od predatora. Pa moraju. A jesu li srećni, pitaju me? E to je pravo pitanje. Mislim da jesu. Oni ne moraju da se tuku ili guraju za kantu cvijeća koja se poklanja na betoniranom Trgu nezavisnosti. Cvijeće je svuda oko njih. Ne moraju da uključe telefon da bi našli druga za igru, oni se jednostavno igraju jer ih ima dovoljno i stvarni su. Nemaju nickname i emotikone, već se zovu pravim imenima ili nadimcima i smiju se kad žele da pokažu da su srećni. Oni nemaju izmišljene i izmaštane igre koje im neko drugi nameće, već sami smišljaju svoje i te iste igraju. Oni nemaju dostavu pice ili tortilje za ručak, već sami od malih nogu uče da proizvedu hranu i istom se hrane. Mnogo toga oni imaju, a mnogo toga i nemaju. Ne znam koliko sve ovo utiče na intenzitet sreće, ali moj osjećaj je da su srećniji od svojih vršnjaka u gradu. Vjerovatno se mnogi neće saglasiti sa tim, ali to je manje bitno. Nije poenta ove priče na tome. Sticaj okolnosti je htio da u dom Dakine porodice dođe košarkaška legenda Željko Rebrača. Osvajač zlatnih svjetskih i evropskih medalja. Djeca su mu “bacila pet” i pokazala da u dvorištu imaju koš koji su sami napravili. Imaju i loptu koja nije “prava”, ali može da se šutira i kotrlja. Oni su mu ispričali i kako imaju tri šarplaninca. Vidjeli su kažu, zeca, lisicu i vuka. U nekoliko navrata i medvjed se spuštao. Ali ne plaše ih se. Pokazali su mu i sestru od tek dva mjeseca. Beba plače, ali ne smeta im. Oni imaju tvrd san. Ne zna se ko je više dobio tim slučajnim susretom u Dnevnici. Željko, Dakići ili ja. Željko je, kako reče, doživio sjajno duhovno iskustvo i mnogo toga naučio od Dakića. Daka je ostao da razmišlja o novoj kući koju treba da podigne, kako ne bi svi spavali u jednoj sobi sa nekoliko kreveta. Reče mi da će dok je živ pamtiti dan kad smo došli u njegov dom. A ja… Ja i danas razmišljam o tome da li svi mi živimo “programirane” živote, vjerujući kako smo slobodni.

I eto, ipak planiram tih desetak dana ljeti kada bi svi trebalo da budemo slobodni na takozvanom odmoru, pa da porodicu odvedem do Pive, Plužina, Bojata… Da odemo do moga druga makar na dan. Obećao sam mu to. Rekao je da me drži za riječ. A ja sam još od onih kojima je riječ bitna. Želim da pokažem porodici kako izgleda sloboda iz drugačije perspektive. I da, srećan sam jer sam imao priliku da sve ovo doživim. Da na jednom mjestu spojim različite živote na jedan dan. I da svi budu nagrađeni. Duhovno prije svega”.

Foto: Facebook

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!