Uz rahmet Ibišu Kujeviću: Odlazak rožajskog i sandžačkog velikana

A bar jedan gest u tom kontekstu ne bi trebalo da bude upitan niti odlagan. Radi se o oživotvorenju inicijative koja je još za Ibiševog života ozbiljno zagovarana u čaršiji: da Dom kulture u Rožajama bude nazvan njegovim imenom. Sve što je rečeno o Ibišu Kujeviću kao  organizatoru i nosiocu bezbroj kulturnih sadržaja i manfestacija, od kojih su mnoge održane upravo u tom Domu, te činjenica da je on bio jedan od inicijatora njegove izgradnje, tu ideju čine potpuno  prirodnom i utemeljenom. Vjerujem da bi takav prijedlog dobio plebiscitarnu podršku građana, pa ostaje i da nadležne institucije čim prije pokrenu potrebnu proceduru te pokažu da imaju sluha za sveopšta očekivanja

Umije ta sudbina, vala baš umije, maštovitije i upečatljivije od svih režisera skrojiti tok životnih događanja.

Tako sam ja u junu prošle godine, po želji Ibiša Kujevića – čovjeka koji je zaštitni personalni znak očuvanja i afirmacije narodne kulturne baštine rožajskog kraja, Sandžaka, a u značajnoj mjeri i Crne Gore – imao zahtjevnu ali inspirativno-poletnu zadaću da napišem prigodni tekst u okviru Mongrafije 50 godina KUD-a „Vrelo Ibra“ Rožaje. Ta znamenita institucija predstavlja mnogo toga, ali je ona prevashodno životno djelo Ibiša Kujevića, a zbog posebnosti njene misije, koja uveliko prevazilazi lokalne okvire, ja sam mom tekstu u Monografiji dao naslov „Vrelo duše sandžačke“.

Po onoj, na početku pomenutoj, plahovitoj režiji i dramaturgiji sudbine, desilo se da Ibiš Kujević u najtežem činu svog života – u preodmakloj bolesti i samo tri dana pred odlazak na bolji svijet dobije veliki i duševno najljekovitiji dar: iz štamparije je stigla friška Monografija rožajskog KUD-a i, s njom i u njoj, veličanstvena priča njegovog života.

Onda, naravno i ja, deset mjeseci nakon onog teksta u Monografiji, osjetim kao neupitnu moralnu zadaću da napišem ovaj tekst – „pogovor“ za upravo okončani život Ibiša Kujevića, mog školskog druga i prijatelja, a rožajskog i sandžačkog velikana.

Prvi tekst sam napisao uz veliku radost i nadahnuće, a ovaj drugi nastaje uz veliku tugu. Ali, za oba je vezan jedan nepodijeljen i stameni osjećaj – ponos koji se uzdiže i iznad vrhova Hajle. Ubijeđen sam da je i naš Ibiš sa privremenog boravišta na ovom dunjaluku u stalno prebivalište na onom svijetu, pored svih fizičkih bolova i patnji, otišao i sa neizmjernim osjećajem ponosa zbog kolosalnih tragova koje je iza sebe za vazda ostavio.

Još u osnovnoj školi isticao se naglašenim interesovanjem za starinu i tradiciju, za narodno stvaralaštvo, običaje i opšte kulturno naslijeđe, naročito rožajskog kraja i Sandžaka kao našeg šireg duhovnog podneblja. Naravno, školski sistem u to vrijeme nije podsticao takav vid interesovanja, već je prioritetno gradio novo ideološko-nadnacionalno zajedništvo i vrijednosti.

Opšta zapostavljenost i nerazvijenost rožajskog kraja u prvim decenijama socijalističkog režima, što se nerijetko i ne bez osnova pripisuje nastavku planske, od ranijih režima praktikovane marginalizacije bošnjačko-muslimanskih sredina u Sandžaku i Crnoj Gori, posebno je bila izražena u oblasti obrazovanja i kulture. Naravno, nije ovo prikladna prilika niti kontekst za dublje i temeljitije upuštanje u osjetljive istorijske teme ovog podneblja. Ali, ne bi umjesno bilo ni da se ne pomene makar ovlašno ta „sjena“ prošlosti, jer onda se ne bi u punom smislu mogao iskazati značaj Ibiševog poduhvata , te zašto je „Vrelo Ibra“ bilo i nešto znatno više, šire i jače od samo jednog folklornog ansambla.

I baš kao što su neki odvažni bošnjački politički predvodnici i vizionari od polovine šezdesetih godina prošlog vijeka načinili značajne poteze u izvlačenju Rožaja iz privrednog, infrastrukturnog i obrazovnog zapećka i učmalosti, Ibiš Kujević je bio „krivac“ za pionirske iskorake u razvoju kulture.

Ismet Dedeić

Početak početaka u toj vizionarskoj misiji desio se 1969. godine. Tada su Ibiš Kujević i Delija Kurpejović formirali folklornu sekciju u Osnovnoj školi “Mustafa Pećanin” u Rožajama. Ozbiljan rad i zapaženi nastupi te male družine postaju magnet za privlačenje odraslih članova, pa iz toga stasava KUD „Vrelo Ibra“ koje od samog osnivanja ima česte nastupe pred publikom u rožajskoj i okolnim opštinama. Pečat svemu tome davale su ozbiljne organizatorske i stručno-koreografske sposobnosti Ibiša Kujevića, te njegova impresivna otvorenost za učenje i napredovanje, kako sopstveno tako i cijelog društva.

Nije se dugo čekalo na prvu zvaničnu potvrdu da je u „Vrelu Ibra“ Rožaje dobilo, ne nekakvu igračko-pjevačku i „veseljačku“ družinu reda radi, koja će tavoriti u lokalnim okvirima i ambicijama, već perspektivnu instituciju, sa potencijalima za dragocjenu promociju i narodnog kulturnog stvaralaštva ali uporedo i za opštu afirmaciju rožajskog kraja, pa i Sandžaka i Crne Gore. Pomenuta potvrda je bilo osvojeno prvo mjesto na Festivalu narodnog stvaralaštva u Novoj Varoši u organizaciji Međurepubličke zajednice kulture 1970. godine.

Taj trijumf je omogućio KUD-u „Vrelo Ibra“ da načini prvi i veliki međunarodni iskorak, a to je predstavljanje bivše zajedničke države – Jugoslavije na svjetskom festivalu folklora u Tunisu. Ujedno je to bilo praćeno erupcijom „vulkana ponosa“ među stanovnicima rožajskog kraja, lišenog čestih prilika da iskaže neke svoje vrijednosti i blagodeti pred širim okruženjem.

A onda je slijedio niz prestižnih nagrada i nastupa širom Jugoslavije, te čak u preko četrdeset država Evrope, Azije i Afrike, čime se nisu mogli pohvaliti ni mnogi vodeći folklorni ansambli iz najvećih gradova Jugoslavije. Tako je na eminentnim scenama balkanskih i svjetskih kulturno-duhovnih vrjednota pokazivano zavičajno narodno blago. Majstorski obrađeno, izbrušeno i nagizdano, opčaravalo je i najzahtjevnije publike, te širilo veliku i dragocjenu priču o malim, ali preponosnim Rožajama, dajući ovom gradiću znatno veći značaj od njegove fizičke veličine.

Ali Ibiševa ljudska, duhovna i kulturološka širina nije nipošto dopuštala da njegova interesovanja, rad i stvaralaštvo budu omeđeni samo jednim mjestom i nacionalnim predznakom. On je sakupljao i ovjekovječivao vrijedno blago Bošnjaka i drugih naroda i sa područja Plava, Gusinja, Berana, Bijelog Polja, Petnjice, Pljevalja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Nove Varoši, Priboja, Prijepolja, Ibarskog kolašina, Rugove, Pešteri…

Mnogo toga je o KUD-u „Vrelo Ibra“ rečeno u upravo odštampanoj Monografiji, pa nema smisla da to i ja ovom prilikom i povodom opsežnije ponavljam. Ono što nikad nije suvišno ponoviti je nesporna činjenica da su u cijeli taj beskrajni đerdan prestižnih nastupa, uspjeha i priznanja KUD-a nerazdvojivo unizani i prepleteni  neizmjerni entuzijazam, znanje, požrtvovanje  i vizija jedne personalne gromade – Ibiša Kujevića.

Po svemu tome je on bio poseban, ali najveća njegova veličina je bila u tome što je sam sebe vazda smatrao  znatno običnijim  i manjim nego što stvarno jeste – onim koji treba da uči od većih znalaca. On nikada nije bio „pun sebe“, već žudnje za većim znanjima i širim vidicima. Zbog toga i KUD „Vrelo Ibra“ nije bio jedan od onih „timova“ koji bljesnu samo jednu sezonu, kratko zasjednu na „carski tron“, a onda naprasno potonu u „carstvo zaborava“.

Taj KUD je morao biti institucija koja traje, jer Ibiš Kujević nije bio vođa i lider za jednokratne uzlete. Obogaćujući „sehare“ narodnog kulturnog blaga, on je stalno unapređivao i sebe; sarađivao je sa profesorima, akademicima, umjetnicima – najvećim imenima i stručnjacima iz Beograda, Podgorice, Zagreba, Ljubljane, Skoplja, Sarajeva…  Od njih je predano i neumorno učio kako bi postepeno ušao u samu suštinu i svaku poru folklora, etnografije, usmenog narodnog stvaralaštva, što se vidi i dokazuje u nizu njegovih djela i ostvarenja, a naročito u antologijskim zapisima „Ispod vela zaborava“.

Scenske obrade istraženog muzičko-folklornog blaga sa terena, pretvorene u koreografije – bilo kroz njegovo puno autorstvo ili na njegov podstrek – ubrajaju se u red najboljih na prostoru bivše Jugoslavije. Ibiš Kujević je finansirao istraživanje, sakupljanje, i kompletno izdavanje knjige „Londže zelene“. Taj ogroman posao obavio je stručnjak za tu oblast prof.dr Ljubiša Rajković. U ličnoj režiji je Kujević objavio i CD „Biserje“ u duhu sandžačke sevdalinke. Očito je prebacivao sve moguće norme i granice ličnog požrtvovanja  za društvene interese.

I malo su njemu bili samo ti veliki dometi u istraživanju, obradi i očuvanju muzičko-folklornog blaga, pa je KUD „Vrelo Ibra“ postalo jezgro i podsticaj razvoju svih oblasti kulture u Rožajama. Počele su sa radom prve pjesničke i pripovjedačke sekcije. Dramski studio je takođe ambiciozno stavljen „u pogon“, izvodeći predstave prema dramatizaciji romana „Svadba“ Mihaila Lalića i „Tuđe gnijezdo“ Huseina Bašića, te mnoge druge.

Sve to na svoj način obogaćuje i likovna sekcija sa kapitalnim projektom organizovanja prve samostalne izložbe znamenitog Hilmije Ćatovića, tadašnjeg dekana Fakulteta likovnih umjestnosti u Prištini, porijeklom Rožajca, te sa mnogim drugim eminentnim likovnim postavkama.

Očito je da se dešavao svojevrstan kulturni preporod Rožaja, a ozbiljnost svega toga posebno je ilustrovao podatak da su se zavičajnom literarnom klubu pridružila afirmisana književna imena: Iso Kalač, Blagoje Nišavić, Zaim Azemović, Miroslav Đurović, Ibrahim Hadžić, Veljko Mijović, Milonja Zekić… Ovaj klub organizovao je književne večeri u Rožajama na kojima su gostovali čuveni književnici: Ćamil Sijarić, Mihailo Lalić, Oskar Davičo, Čedo Vuković, Jevrem Brković, Husein Bašić, Dobrica Erić, Zuvdija Hodžić, Ismet Rebronja, Branislav Petrović i mnogi drugi, što je svakako uticalo da se književna riječ i danas u Rožajama posebno njeguje i da joj se pridaje adekvatan značaj.

Ali taj čovjek, taj Ibiš, to naše neprocjenjivo blago, nije znao stati u svom neumorom letu i gordom rožajskom uzletu iz duhovne učmalosti kasabe i provincije. Jer, sve to što se u kulturi Rožaja uzdiglo, što je uzavrelo, valjalo je na kvalitetan način popratiti, zaokružiti i ovjekovječiti na ozbiljan spisateljsko-publicistički način. I onda se dogodilo čudo pokretanja časopisa za kulturu i istoriju “Rožajski zbornik” koji i sada periodično izlazi, a čime se ni tada a ni u ovo vrijeme ne mogu podičiti ni mnogi znatno veći gradovi. Takođe ovaj neumorni kulturni stvaralac i vizionar osnovao je međunarodni dječiji festival „Zlatna pahulja“ i omladinski muzički festival „Zlatna staza“.

Dakako da ta njegova stremljenja, potencijali i „hod ispred vremena“ nisu uvijek nailazili na razumijevanje lokalnih vladajućih struktura. Neki zvaničnici jednostavno nisu mogli prepoznati i pratiti smisao i značaj svega onoga što je taj čovjek radio i donosio. Tako je znala proraditi i ona kasablijska zloba i zavist, u jednom periodu čak do te mjere da je ovom velikanu bio ugrožen osnovni radni status i egzistencija. Srećom podigli su se intelektualni uglednici iz raznih gradova i svojim autoritetom i uticajem preko viših nivoa vlasti spriječili izvršenje ove kazne za pamet, neimarstvo i čestitost bez granica.

Kao prisan Ibišev prijatelj dobro sam znao da su ga dobronamjerni poznavaoci njegovog djela znali zapitati – otkud mu tolika volja i snaga da, nakon svih svojih poduhvata i vrijednosti, snažno uvaženih od najrelevantnijih stručnih i intelektualnih autoriteta, uporno nastavlja svoju stvaralačku opštedruštvenu misiju, čak i uz razne prepreke iskompleksiranih lokalnih zvaničnika?

A znao sam i da je na ta pitanja uvijek strpljivo odgovarao sljedećim argumentima: Svaki narod se dalekoročno može afirmisati, napredovati i odbraniti ponajprije kulturom, pa tek onda na ostale načine. Zbog toga je sve što uradim za dobrobit naroda vrijedno najvećeg mogućeg truda, pa i ličnih nevolja i „žrtve“.

Zatim bi dolazili komentari u stilu – kako ipak postoje granice ljudskih mogućnosti i da nijedan pojedinac ne može savladati sve prepreke koje mogu postaviti zlobni moćnici, pogotovo što ni svijest naroda počesto nije nešto što prati, razumije i podržava vizionare, ljude koji su osjetno ispred vremena i iznad svoje sredine. Na to bi Ibiš najčešće odgovorio starom izrekom: „Nekad je dovoljan i samo jedan budan da probudi ostale“!

U svakom slučaju, kroz svoje bogato stvaralaštvo i rad za opštedruštvene interese, taj čovjek nikada „zaspao“ nije. On je bar pet životnih radnih normi i bezbroj poduhvata podario, prije svega, svojim Rožajama, pa onda i Sandžaku, Crnoj Gori i širem okruženju. Ostaje da se nadamo da će njemu bar dijelom biti dostojanstveno uzvraćeno.

A bar jedan gest u tom kontekstu ne bi trebalo da bude upitan niti odlagan. Radi se o oživotvorenju inicijative koja je još za Ibiševog života ozbiljno zagovarana u čaršiji: da Dom kulture u Rožajama bude nazvan njegovim imenom. Sve što je rečeno o Ibišu Kujeviću kao  organizatoru i nosiocu bezbroj kulturnih sadržaja i manfestacija, od kojih su mnoge održane upravo u tom Domu, te činjenica da je on bio jedan od inicijatora njegove izgradnje, tu ideju čine potpuno  prirodnom i utemeljenom.

Vjerujem da bi takav prijedlog dobio plebiscitarnu podršku građana, pa ostaje i da nadležne institucije čim prije pokrenu potrebnu proceduru te pokažu da imaju sluha za sveopšta očekivanja.

Uz sam simbolički čin, time bi bio dat i podsticajni institucionalni impuls za dalji razvoj naše folkloristike, etnologije i mnogo toga još. I što je posebno važno – sa pravog mjesta bi bila  upućena jasna i glasna poruka da je epska bitka Ibiša Kujevića za najviše ideale imala smisla. Da će gradić Rožaje ostati vazda „budan“ i spreman da uvažava i slijedi izuzetnike koju su ga, kako ranije pomenuh, činili znatno većim od njega samog. I time, što je možda najvažnije, dragocjeno osokoliti neko nove Ibiše Kujeviće, u raznim oblastima, da nastave njegovu gorostasnu radno- stvaralačku i moralnu misiju.

Ismet Dedeić,

Brčko, 12.04.2021. godine

Glavna fotografija: Ibiš Kujević

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH