Novi je pod osmansku vlast došao 1482. godine. Od tada je počeo poprimati fizionomiju osmanskih gradova. Za Osmanlije je ovo gradsko naselje bilo izuzetno važna strateška tačka jer je zatvaralo Bokokotorski zaliv, a iz njega se, istovremeno, moglo kontrolisati kretanje prema talijanskim obalama.

Izbijanje Velikog Bečkog ili Morejskog rata, nije moglo ostaviti po strani muslimansko stanovništvo nastanjeno u primorskim gradovima. Politički potres prouzrokovan ovim ratom, naročito snažno se osjetio u graničnim zonama između Osmanskog carstva i Republike Sv. Marka, koje je ona smatrala svojim. U nepoštednoj borbi koja je otpočela 1684. godine, prvo su stanovnici Risna bili primorani da trajno napuste svoje domove.

Pogled na Bokokotorski zaliv

Među risanskim rodovima koji su konfesionalno pripadali islamu bili su: Agbabići, Begovići, Bijedići, Danevići, Ganijagići, Hadžagići, Hadžialijagići, Hažihasanovići, Jerkovići, Komanići, Kurbegovići, Mahmutovići, Mrvovići, Risanovići / Rišljani, Rizvanagići, Rizvanovići, Selimovići, Sulinovići, Šehovići.

Nakon napuštanja Risna oni su se naselili u Klobuku i Korjenićima, dok je jedan broj porodica uspio da utočište pronađe u trebinjskoj tvrđavi, unutar koje je nastala i Risan mahala.

Neke porodice, među kojima su i Mahmutovići, došle su i do Pljevalja.

Ostaci Klobuka

Pad Risna bolno je odjeknuo među muslimanskim stanovnicima u manjim mjestima na Primorju poput Bijele, Sutorine (Alijagići, Arslanagići, Cvijetići, Dizdarevići, Kurtovići, Omeragići, Salimići i Resulbegovići), Baošića, Đenovića, Gornjeg i Donjeg Morina, Savine, Trebesinja i Zadvarina.

Navedimo da su Bijelu tada napustili: Ahmetagići, Alvahodžići, Babovići, Bakači/Bakči, Balići, Bilajdanovići, Bjelalići, Čakalići, Glavovići, Hadžihasanovići, Ibrahimagići, Kljukumci, Levantini, Mulići, Mušići, Parputi, Slavovići i Zasluše. Većina tih porodica naselila se u selu Bijela sjeverno od Konjica.

Nakon mletačkog osvajanja Sinja 1686. godine, na udaru se našao i Novi. Prema mletačkim izvještajima grad je branila malobrojna posada, jer je značajan dio pripadnika novskog garnizona već tada bio na ugarskom ratištu.

Trebinje

Mletačke snage su, prema  izvještajima Senata, raspolagale sa 16.000 boraca, 2.400 papinih, mletačkih i toskanskih plaćenika, stotinu malteških vitezova, 2.000 mletačkih prekomoraca, 7.000 dalmatinskih prekoteritorijalaca i ranije obećanih Kornarovih 4.000 Crnogoraca, Arnauta i Bokelja. Ovako brojnoj snazi napadača grad nije mogao odoljeti, pa je zapovjednik Osman-aga Ibrahimagić, bio primoran na predaju.

U mletačke ruke grad je pao 30. septembra 1687. godine. Branioci su dobili mogućnost da grad mogu napustiti s oružjem i najneophodnijim stvarima.

Unutrašnjost grada Klobuka

Okupirani grad napustilo je 2.200 stanovnika islamske religije iz 280 bratstava, među kojima je bilo i 700 naoružanih. Oko 1.700 žena i djece iz tog grada Mlečani su odveli u Napulj i prodali kao roblje. Oni koji su ostali u gradu bili su podvrgnuti pokrštavanju. U Novom su živjeli muslimanski rodovi: Abaze, Alagići, Alajbegovići, Alići, Alijagići, Arslanagići, Babovići, Balići, Bajrovići, Bardonjići,  Bašići, Bećiragići, Behlilovići, Berberi, Bijelići, Bubići, Cvijetići, Čame, Čelebije/Čelebići, Ćatovići, Ćerimagići, Danevići, Dautovići, Dizdarevići (od Slijepčevića), Drljevići, Durakovići, Duranovići, Fazlagići, Fetahagići,  Galijatovići, Galovići, Ganibegovići, Ganijagići, Glavovići, Hadrovići, Hadžagići, Hadžalići, Hadžiahmetovići, Hadžialijagići, Hadžihasanovići, Hajdarevići, Hasani, Huremovići, Huseinagići, Jaganjci, Ihtijarevići, Jusufagići, Jusufovići, Kabili, Kapidžići, Kasumovići, Korkuti, Kosići, Krese, Kurtbegovići, Kurtagići, Mahmutagići, Mavri, Mujčinovići, Murgići, Musići, Nurkovići, Omeragići, Omerbegovići, Omerovići, Ostojići, Ovčine, Parente, Paripovići, Parputi, Pašići, Pivodići, Preklovići, Ramadanovići, Ramovići, Rejzovići, Repovići, Resulbegovići, Resulovići, Rikalovići, Rizvanbegovići, Saračevići, Seferovići, Selimovići, Skenderbegovići, Štrpci, Topalovići, Serdarevići, Šabanagići, Šahinagići, Turaci, Zaferovići.

Herceg Novi pod osmanskom vlašću

U literaturi se navodi da su porijeklom iz Herceg Novog i Risna bile i sljedeće trebinjske porodice: Erkočevići, Spahovići, Durakovići, Resulbegovići, Cvijetići, Omeragići, Galijatovići, Kadići, Hadžovići, Alečkovići, Kočo, Kurtovići, Salahovići, Omanovići, Ćatovići, Hadžihasanovići, Hadžismailovići, Begovići, Abdagići, Bijedići, Šehovići i Šahovići.

Novski muhadžiri su svoja nova staništa pronalazili u raznim mjestima: Baru, Ulcinju, po raznim mjestima u Hercegovini, dok je jedan dio stigao do Vraneša i Bihora.

Dio raseljenih Novljana i Rišnjana već 1688. godine započeo je izgradnju novog naselja u prostranom Nikšićkom polju. Naselje je, na samom početku, nicalo spontano, da bi se početkom XVIII vijeka pristupilo izgradnji prema planu Porte. Prve porodice nastanjene u gradu bile su porodice risanskih i novskih muhadžira, njih oko dvadeset.

Onogošt

Početkom XVIII vijeka Onogošt (Nikšić) dobio je status kapetanije. Demografski razvitak grada išao je uzlaznom linijom.

Glavna fotografija: Pogled na Bokokotorski zaliv