Dijaspora u prošlosti i sadašnjosti (XXXV): Od Medove do Lovćenske vile – stoljeće sjećanja

Na brodu koji je tonuo, u njegovoj utrobi i oko njega, vodili su očajničku borbu za život dobrovoljci i članovi američko-češke misije Crvenog krsta. Bili su to trenuci agonije i užasa. Završni čin ličnih ljudskih drama i kolektivne tragedije. Opisi te tragedije liče na neke scene iz pakla. Dobrovoljci su gledali strašnu uru pred očima. Neki su stradali od same eksplozije, neki od eksplozije kotla, a neki od propelera koji ih je prosto smrvio. Jedni su oduzimali sebi život iz revolvera, dok su plivači pokušali da se spasu plivanjem, a neplivači da se uhvate za kakav predmet. More je sve gutalo. Kako je brod tonuo, agonija se bližila kraju, ali se nastavljala oko njega. Samo su se rijetki spasili: neki koji su znali da plivaju i oni koji su imali sreće, čak i neplivači. A pomoć sa obale je sporo pristizala. I eto, Brindizi je 6. januara na posljednjem putovanju doživio brodolom i donio tragediju crnogorskim dobrovoljcima, a većini smrt, ispred albanske luke Medova, gdje se i danas nalazi njegova olupina

Autor: Marijan Mašo Miljić

Drevna latinska izreka Verba volant, scripta manent – u značenju Riječi lete, spisi ostaju, podsjeća i opominje da sve što se ne zapiše, vremenom se zaboravlja i čili, čak i iz kolektivne memorije. Duh i smisao ove sentence obuhvata, sažeto i sa više aspekata, stoljetno sjećanje i dosadašnja saznanja o događaju koji je po mnogo čemu jedinstven u našoj prošlosti.

U Medovskom zalivu, ispred albanske luke Medova, odnosno Šenđin, na Badnje jutro, 6. januara 1916, u jeku Prvog svjetskog rata, crnogorski dobrovoljci iz SAD-a i Kanade su doživjeli brodolom na italijanskom parobrodu Brindizi, koji ih je prevozio. Tada  očinje potresna priča o velikoj pomorskoj katastrofi i sudbini posljednje grupe crnogorskih dobrovoljaca, koji su pohitali iz kanadske luke Halifaks, nadahnuti zadivljujućim patrotizmom, da pomognu Crnoj Gori, koja se u vihoru svjetskog rata našla u agoniji, opkoljena neprijateljskim snagama, iscrpljena i izmučena – da stupe u borbu za njenu odbranu.

Priča o nesrećno stradalim crnogorskim dobrovoljcima pod Medovom, i parobrodu Brindizi, što ga je, zajedno sa njima, snašla tragična sudbina, aktuelna je i danas poslije više od 100 godina.

Iskonski strah za svoju domovinu i ljubav prema njoj i svojim porodicama, odgovornost za njihovu sudbinu i budućnost, podsticali su, obavezivali i nadahnjivali crnogorske dobrovoljce da kreću prema Crnoj Gori, slijedeći vjekovnu cnogorsku dobrovoljačku tradiciju da su kad god je zemlja u opasnosti, na poziv ili bez poziva, spremni da se za nju bore. To su pokazivali i pokazali svojim odzivom, ulogom i doprinosom, naročito u borbama crnogorske vojske u balkanskim i Prvom svjetskom ratu.

Pošto su SAD bile neutralne, sve do stupanja u rat, 1917. godine bilo je dosta problema u sakupljanju dobrovoljaca u toj zemlji, gdje je bilo najviše Crnogoraca. Na sakupljanju su radila iseljenička društva i klubovi, a kasnije misija crnogorske vlade, koja je nailazila na velike probleme. Pa ipak je, do juna 1915. godine sakupljeno oko 3000 dobrovoljaca. Oni su upućivani u prihvatne centre u Kanadi: prvo u Vankuver, pa u Three Rivers (Tri Rijeke) na obuku, a odatle u luku Halifaks.

Bilo je problema sa prevozom, ali je crnogorska vladina misija, prije zatvaranja američko-kanadske granice, uspjela da organizuje slanje dva transporta dobrovoljaca u avgustu 1915. godine, preko 2000 ljudi. Oni su prekookeanskim savezničkim brodovima iz luke Halifaks upućivani u Solun, u pratnji savezničke flote, a odatle preko Skoplja i Kosovske Mitrovice u Crnu Goru. Zbog austrougarsko-bugarske ofanzive put preko Soluna bio je onemogućen.

Ostalo je kao jedino moguće pristanište u albanskoj luci Medova, koja se tada nalazila pod kontrolom saveznika i crnogorske vojske. Teškoće su naročito iskrsle u vezi sa prevozom posljednje grupe, oko 600 dobrovoljaca, tako da su u prihvatnom centru zadržani više nego što se očekivalo.

Dobrovoljci su, konačno, iz kanadske luke Halifaks krenuli prekookeanskim brodom Italija za Napulj, 6.12.1915. godine. Brod je bio natovaren hranom, sanitetskim i drugim materijalom, a spremljena je bila i zamašna svota novca kao pomoć naših iseljenika srpskoj i crnogorskoj vojsci i izbjeglicama. Predostrožnosti radi, konvoj su pratili saveznički ratni brodovi, kao zaštita od njemačkih podmornica koje su sve protivničke transporte nemilosrdno potapale.

Svaki putnik je dobio pojas za spasavanje, uz tačno određeno mjesto u čamcu u slučaju opasnosti. Nakon 25 dana plovidbe brod je stigao u Napulj 31.12.1915. godine. U Halifaksu je od putovanja odustalo 37 ljudi, tako da je iz te kanadske luke na put krenulo 566 dobrovoljaca, zajedno sa 13 članova američko-češke ljekarske misije. Usput je do Napulja, odnosno Brindizija, zbog bolesti i drugih razloga zadržano 13 dobrovoljaca.

Pošto su Otrantska vrata bila zatvorena, dobrovoljci su željeznicom nakon dva dana stigli u Brindizi.

U Brindiziju su dobrovoljci ostali tri dana, sve dok saveznička komanda nije odlučila o njihovom daljem transportu i o pošiljci američkih iseljenika. Zbog njemačkih podmornica odlučeno je da se koriste manji i stariji brodovi, pa je izbor pao na poštansko teretni brod Brindizi.

Iz istoimene luke Brindizi je isplovio  ispred ponoći, 5. januara 1916. godine prema albanskoj luci San Đovani di Medua (Šinđin). Putnicima nijesu dati ni pojasevi za spasavanje, dok su u pratnju krenuli manji brodovi.

Brod je zaplovio u mrklu noć, kao fantom, bez svjetla. Atmosfera je bila mučna, uz jezivu tišinu i strah od podmornica.

Dobrovoljci su bili uznemireni u iščekivanju jutra i pogleda na crnogorske planine.

Brindizi je nakon devet sati plovidbe preko Jadrana osvanuo pred medovskom lukom, koja u to vrijeme „‘nije bila operativna“‘, jer su je blokirale austrougarske podmornice i luku sa distance pokušale da torpeduju. Potopljena su tri broda. Ali očekivali su se novi brodovi za ukrcaj srpske vojske i izbjeglica.

Zbog opasnosti od austrougarskih podmornica, saveznici su odlučili da luku miniraju i drže je van domašaja neprijateljske mornarice. Brindizi je bio jedan od manjih brodova, sagrađen u Livornu 1895. godine, koga su stalno pratile neke nesreće, tako da je, idući sujevjerju na ruku, smatran brodom baksuzom. Takođe, bio je neuslovan za toliki broj putnika.

Na Badnje jutro, 6. januara 1916. godine, u 8 sati i 5 minuta, brod Brindizi je u Medovskom zalivu, na njegovom južnom dijelu, naišao na postavljenu savezničku minu i teško oštećen, na dubini od 14 metara, 500 metara od obale i 3 km od pristaništa potonuo za nekih 12-15 minuta. Na brodu koji je tonuo, u njegovoj utrobi i oko njega, vodili su očajničku borbu za život dobrovoljci i članovi američko-češke misije Crvenog krsta. Bili su to trenuci agonije i užasa. Završni čin ličnih ljudskih drama i kolektivne tragedije.

Opisi te tragedije liče na neke scene iz pakla. Dobrovoljci su gledali strašnu uru pred očima. Neki su stradali od same eksplozije, neki od eksplozije kotla, a neki od propelera koji ih je prosto smrvio. Jedni su oduzimali sebi život iz revolvera, dok su plivači pokušali da se spasu plivanjem, a neplivači da se uhvate za kakav predmet. More je sve gutalo. Kako je brod tonuo, agonija se bližila kraju, ali se nastavljala oko njega.

Samo su se rijetki spasili: neki koji su znali da plivaju i oni koji su imali sreće, čak i neplivači.

A pomoć sa obale je sporo pristizala. I eto, Brindizi je 6. januara na posljednjem putovanju doživio brodolom i donio tragediju crnogorskim dobrovoljcima, a većini smrt, ispred albanske luke Medova, gdje se i danas nalazi njegova olupina.

Ovo je jedna od najvećih pomorskih tragedija u Prvom svjetskom ratu i najvećih crnogorskih pogibija ne samo u jednom danu nego u jednom satu. O njoj su govorili preživjeli dobrovoljci i očevici iz medovske luke.

Istorijska slika ove dobrovoljačke tragedije se stalno dopunjava. Sastavljen je relativno pouzdan spisak stradalih i spašenih u medovskoj katastrofi, ali ne i konačan. Na parobrodu Brindizi u času nesreće bila su 553 putnika. Poginulo ih je 401, od toga 389 dobrovoljaca i 12 članova američko-češke misije Crvenog krsta, a spašeno je 150 dobrovoljaca i dva člana rečene misije, od kojih je jedan bio komadant bataljona dr Đuro Guča.

Glas o medovskoj nesreći crnogorskih dobrovoljaca je brzo stigao do Cetinja, čak i do ratišta. A tragedija se desila istoga onoga jutra kada je započela Mojkovačka bitka i bitka za Lovćen. Na crnogorskom dvoru, zastava je spuštena na pola koplja i  proglašena opšta žalost. Crna Gora je bila u crnini i očaju. To je bio nagovještaj opšteg sloma.

Pod Medovom je potonuo brod sa dobrovoljcima, na Mojkovcu, uprkos pobjedi – država, vojska, narod. Postradali dobrovoljci su već bili u „plavoj grobnici“, preživjeli na putu prema Cetinju, a oni mučenici na Mojkovcu – mrtvi pod smetovima snijega a živi nijesu imali kud, ni zaklona ni odstupnice. Ironijom sudbine pobjednik je poražen.

Pošto su austrougarske trupe uspjele da ovladaju lovćenskim masivom ušle su u crnogorsku vjekovnu prijestonicu, zauzele crnogorsko državno ognjište i oltar slobode, 13. januara 1916. godine. Crnogorski Dvor, Vlada i Vrhovna komanda povukli su se u Podgoricu. Oporavljeni, preživjeli dobrovoljci, brodolomnici pred Medovom, požurili su odredišnom cilju – Cetinju, i da razviju zastavu na Lovćenu, ali je već bilo kasno.

Okupator je bio ušao u vjekovnu crnogorsku prijestonicu. Kralju Nikoli su dobrovoljci pristupili na Kruševcu u Podgorici. Bio je to dirljiv susret staroga kralja, koga je stigla trojanska sudbina, kao kralja Prijama, i preživjelih crnogorskih dobrovoljaca, kojima je on ranije poručivao: „Ko može doći, dobro mi došao, a ko ne može, prosto mu bilo!“

Kralj Nikola je, prinuđen da pođe putem neizvjesnosti, izašao iz Crne Gore 19. januara 1916. godine, a „vratio se skoro duplo stariji“ (1989). Mojkovačka bitka je, simbolično, trajala sve do 21. maja 2006. godine, dakle cijeli vijek.

Crnogorska vojska je 1916. položila oružje prvi put u svojoj istoriji. Ostavljena i izdana od saveznika, Crna Gora je okupirana.

Ali „plava grobnica“ pod Medovom i ona „bijela kosturnica“ na Mojkovcu su izrasle u metaforu, u zvijezdu njegoševsku, vitlejemsku, iz koje je zalepršala zastava na Ist Riveru, ista ona sa kojom su crnogorski dobrovoljci krenuli iz Kanade 1915. i 100 godina kasnije stigli kući, u panteon crnogorski.

Foto: Brod Brindizi (Printscreen)

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!