Venecuela je savezna republika, smještena u sjevernom dijelu Južne Amerike. Na sjeveru obalom izlazi na Karipsko more (Atlantski okean), a graniči sa zapada Kolumbijom, sa juga Brazilom i sa istoka Gvajanom. Ima površinu 96.445 km2 na kojoj živi 23,5 miliona stanovnika.

Glavni grad Karakas (Caracas) ima 1.976.000 a s predgrađima 3.517.000 stanovnika.

Ne zna se kada su prvi crnogorski iseljenici stigli u Venecuelu i u kom broju, ni kako je kasnije teklo njihovo naseljavanje, ali se zna da u naše vrijeme ima oko 12.000 iseljenika porijeklom sa južnoslovenskih prostora, a među kojima, svakako, ima i Crnogoraca.

Za razliku od nekih drugih južnoameričkih zemalja u Venecueli nema starog ekonomskog iseljeništva.

Osamdesetih godina prošlog vijeka bilo je svega nekoliko iseljenika koji su u ovu zemlju došli prije Drugog svjetskog rata. U međuratnom dobu Venecuela još nije bila privlačna za emigraciju. Njen ekonomski uspon je uslijedio u ratno i poratno vrijeme. Venecuela je bila slabo naseljena i ono što je bila činila je radna snaga vrlo niskog stručnog nivoa.

Stoga je njena vlada odlučila da uvozi radnu snagu koje je tada bilo mnogo u ratom razorenoj Evropi, a najviše u izbjegličkim i zarobljeničkim logorima.

Iz tih logora, najviše preko Austrije i Italije, stizali su brodovi puni emigranata, među kojima i Jugoslovena, pa i Crnogoraca.

Bili su to saradnici okupatora svih vrsta (ustaše, četnici, domobrani, folksdojčeri, slovenačka bela garda, ruski belogardejci, nedićevci i dr.). Tu su bili i ratni zarobljenici koji su odbili da se vrate u svoju zemlju, Jevreji koji su uspjeli da prežive progone i holokaust.

Takvo useljavanje u Venecuelu je počelo za vrijeme vlade Romula Galjegosa 1947. godine a dovršeno u periodu diktature generala Markosa Peresa Himeneza, pedesetih godina prošloga vijeka.

Jugoslovenska emigracija je stizala u prolazne logore blizu gradova Marakaja i  Valensije.

Kasnije je otvoren logor u Karakasu – Saria.

Vremenom su se formirale kolonije emigranata. Najviše ih je došlo u Karakas, Marakaj i Valensiju. Pored logoraša, u Venecuelu su od 1950. do 1959. istovremeno stizali, preko logora u Italiji i Austriji, razni avanturisti i nezadovoljnici iz Jugoslavije, pošto bi ilegalno prešli granicu. Takvih je iz Crne Gore bilo vrlo malo. Bilo je i slučajeva legalnog iseljavanja radi spajanja porodica.

Tako se u Venecueli formirala emigrantska kolonija u kojoj su se nametnuli da vode glavnu riječ negativni elementi, antijugoslovenski orijentisani. Kada je 1959. u Venecueli otvorena jugoslovenska ambasada, samo je jedan dio kolonije bio spreman za saradnju, dok su ostali ignorisali jugoslovensko predstavništvo.

Ali stanje se iz godine u godinu popravljalo, korpus „patriotskog“ iseljeništva je rastao a neprijateljska emigracija se postepeno osipala i slabila. Poslije pada diktature, od 1958. do 1961. godine, jedan broj jugoslovenskih emigranata se iselio u SAD, Kanadu i druge zemlje, a zabilježeno je i dosta slučajeva repatrijacije u Jugoslaviju.

Većina naših emigranata je primila državljanstvo Venecuele. U periodu od 1964. do 1980. došlo je u ovu zemlju dosta jugoslovenskih građana sa redovnim pasošima u potrazisa boljom zaradom. To su uglavnom, bili oni iseljenici koji su već imali nekog rođaka ili prijatelja u Venecueli, računajući da tamo mogu dobro da zarade.

Značajnije kolonije jugoslovenskih iseljenika nalaze se u Valensiji, Marakaju, Marakaibu i Puerto Ordazu sa Suidad Bolivarom na rijeci Orinoko. Ostali su raštrkani po cijeloj Venecueli od ostrva Margarite i Karibima do Meride u Andima.

Naši iseljenici su u Venecueli od početka bili cijenjeni kao vrijedni i sposobni. Mnogi su uspjeli da stvore sopstvene kompanije (radnje, trgovine, radionice) ili da zauzmu dobra mjesta (poslovođe, šefovi, direktori) u raznim firmama i kompanijama, ali nema bogataša.

Uspješniji useljenici su se u priličnoj mjeri uklopili u venecuelansko društvo i način života. Pošto prema doseljenicima nije bilo diskriminacije naši ljudi su znali da iskoriste šanse koje im se pružaju. Dosta je onih koji su ekonomski vrlo moćni, ali i onih koji imaju trgovine, juvelirske radnje, razne radionice, a ima ljekara, profesora univerziteta, arhitekata. Neki su se afirmisali u umjetnosti i kulturi, u visokoj državnoj administraciji itd.

Druga generacija, sada već i treća, sinovi i kćeri naših iseljenika i emigranata se uglavnom osjećaju Venecuelancima. Imaju bolje obrazovanje i veće šanse da uspiju, ali su istovremeno i više odrođeni: slabo govore naš jezik, a na njemu rijetko čitaju i pišu.

Nostalgija je vukla starije da posjete Jugoslaviju, i Crnu Goru, bar jednom u nekoliko godina. Iz Venecuele je osamdesetih godina oko 500 osoba jugoslovenskog porijekla putovalo godišnje za Jugoslaviju.

Jugoslovenski iseljenici su vrlo slabo organizovani u klubove i udruženja. Vidljive su pored nacionalnih i socijalne razlike. Najprije je 1976. osnovan Jugoslovensko-venecuelanski centar, ali on nije zaživio. U nedostatku klubova, ipak je uz pomoć entuzijasta sprovedena akcija prikupljanja pomoći za postradale od zemljotresa u Crnoj Gori (1979).

Iz literature je poznato da u gradu Kabimasu, u čijem okruženju se nalaze bogata petrolejska polja, živi porodica Boška Simunovića, uglednog biznismena, porijeklom iz sela Stubice, u Župi Pivskoj. U Venecuelu je dospio sticajem okolnosti. Njemci su ga zarobili nakon kapitulacije Jugoslavije u aprilu 1941. godine, kao vojnika tadašnje jugoslovenskevojske i internirali u logor u Njemačkoj. Kada se krajem rata našao na slobodi, u Njemačkoj je ostao oko dvije godine, a onda je odlučio da se otisne preko okeana, stigao u Venecuelu i tu ostao. Prvo je prao podove u jednoj pekari, a zatim je radio kao građevinski radnik. Istovremeno je izučavao španski jezik i juvelirski zanat. Otvorio je juvelirsku radnju u centru milionskog grada Morakajve drugog po veličini u Venecueli, od Karakasa udaljenog 900 kilometara.

U Morakajvi nema mnogo jugoslovenskih iseljenika i većinom su Dalmatinci.

Simunović je održavao vezu sa našom ambasadom i maticom. Sin mu živi u SAD-u a ćerka je udata i živi u Podgorici. Bila mu je želja da se vrati u Crnu Goru. Postao je majstor u juvelirskom zanatu, koji mu je donio bogatstvo i ugled poslovnog čovjeka. Povremeno je dolazio i živio u Podgorici.

Među poratnim crnogorskim iseljenicima u Venecueli je i Katunjanin Mihailo Mato Mrvaljević iz sela Barjamovice. Imao je firmu za održavanje naftovoda. Povremeno je dolazio na Cetinje.

Bimo Mandić rodom iz Podgorice sa svojim uvozom maslina i uvoznicima drugih proizvoda iz Jugoslavije, činili su značajnu stavku našeg izvoza u Venecuelu.