Učiniti Ameriku jednako dobrom kao njeno obećanje

Živim u SAD-u od svoje četvrte godine. Zaklinjem se na vjernost našoj zastavi od vrtića i pjevam našu himnu na svakom sportskom događaju kojem sam ikada prisustvovao. Imigranti poput mene i moje porodice su graditelji i njegovatelji, muzičari i umjetnici, nastavnici i zdravstveni radnici, radnici koji uzgajaju, beru, pripremaju, prodaju i serviraju našu hranu. I kako smo vidjeli tokom prošle godine, 11 miliona imigranata koji su ovdje bez sigurnog statusa čine esencijalni dio našeg kapaciteta prve linije. Nakon svega što smo zajedno prošli, ne biti priznat kao dio ove države nije samo pogrešno, već je i nemoralno

Antonio Arellano

Ovo proljeće nije moglo biti više dobrodošlo u SAD-u. Dok izranjamo iz teške zimske sezone pod sjenkom pandemije COVID-19 i Trumpove ere, imamo priliku da razmotrimo svjetliju budućnost za našu državu.

Možda najvažnija stvar koju smo naučili u proteklih nekoliko mjeseci je da naše blagostanje na svim frontovima zavisi od uzajamnog tretiranja s poštovanjem, poštenjem i brigom.

Priznanje da smo, zaista, proširena porodica, ključ je za reanimaciju našeg oboljelog imigracionog sistema – i u srcu je američkog Zakona o američkom snu i obećanju (HR6), koji su predložile demokrate. Ovaj prijedlog zakona ima za cilj da pruži jasan put do državljanstva za više od milion sanjara poput mene – nedokumentovanih pojedinaca koji su došli u SAD kao djeca – i osoba širom države koji imaju status privremeno zaštićenih.

Ovaj zakon odražava rastući konsenzus među Amerikancima iza funkcionalnijeg i humanijeg imigracionog procesa. Prema anketi iz januara, 72 posto učesnika koji će vjerovatno glasati podržava državljanstvo za sanjare a 69 posto podržava državljanstvo za svih 11 miliona nedokumentovanih imigranata.

Osamnaestog marta HR6 je usvojio američki Zastupnički dom i poslat je u Senat, gdje se o njemu tek treba glasati. Neki republikanski senatori su izrazili podršku za državljanstvo sanjarima, ali tek trebaju to djelima dokazati i pokušati uvjeriti druge da im se pridruže i podrže ovaj prijedlog zakona. Da bi bio usvojen HR6 treba svih 50 demokratskih glasova u Senatu i 10 iz Republikanske stranke.

Nečuveno licemjerje

Mnogi od onih koji se protive ovom prijedlogu zakona u Senatu i šire su i dalje voljni oslanjati se na usluge koje pružaju nedokumentovani imigranti, bogatiti se od našeg rada i žderati našu hranu, filmove i muziku. Licemjerje u američkoj imigracionoj politici je nečuveno.

Živim u SAD-u od svoje četvrte godine. Zaklinjem se na vjernost našoj zastavi od vrtića i pjevam našu himnu na svakom sportskom događaju kojem sam ikada prisustvovao. Imigranti poput mene i moje porodice su graditelji i njegovatelji, muzičari i umjetnici, nastavnici i zdravstveni radnici, radnici koji uzgajaju, beru, pripremaju, prodaju i serviraju našu hranu.

I kako smo vidjeli tokom prošle godine, 11 miliona imigranata koji su ovdje bez sigurnog statusa čine esencijalni dio našeg kapaciteta prve linije. Nakon svega što smo zajedno prošli, ne biti priznat kao dio ove države nije samo pogrešno, već je i nemoralno.

Prošlog novembra su demokrate osvojile Senat, Zatupnički dom i predsjedničku poziciju uz obećanje o pravednoj i humanoj imigracionoj reformi, onoj koju većina Amerikanaca kaže da žele. Ako samovoljna i zastarjela manjinu u Senatu nastavi blokirati HR6, demokrate bi trebale tražiti alternativne načine da proguraju komponente ovog zakona.

Jedan je upotreba procesa pomirenja, koji omogućava nekim budžetskim zakonima da budu usvojeni sa jednostavnom većinom u Senatu umjesto uobičajenih 60 glasova. Ovo znači da de Demokratska stranka može uzeti izvjesne odredbe HR6 i umetnuti ih u prijedlog zakona o budžetu, koji će lakše proći kroz Senat.

Isti pristup može biti upotrijebljen za odredbe Zakona o državljanstvu za esencijalne radnike, koji su predložili senator Alex Padilla i zastupnik Joaquin Castro koji bi dao državljanstvo za 5,2 miliona nedokumentovanih radnika, uključujući hiljade sanjara, koji su smatrani esencijalnim tokom pandemije.

Dok demokrate smišljaju strategije kako da usvoje ove značajne imigracione reforme, mi ljudi ne bismo trebali stajati besposleni. Svaki birač može preplaviti svoje senatore i zastupnike telefonskim pozivima i e-mailovima govoreći im da prioritet daju putu do državljanstva upotrebom svih alata koji su im na raspologanju. Pritisak od lokalnog nivoa ne treba stati.

Korist od uključivanja

Akcija u vezi imigracione reforme treba biti praćena uviđanjem da ovaj zakon nije koristan samo za imigrante. Historija nam pokazuje da svi dobijamo više od uključivanja nego od isključivanja.

Sukcesivni talasi novopridošlih donijeli su svoju inovativnost i energiju i povećali bogatstvo ove države. Godine 1986, 2,7 miliona nedokumentovanih ljudi steklo je pravni status usvajanjem Zakona o imigracionoj reformi i kontorli (IRCA). U narednim decenijama se posjedovanje kuće među korisnicima IRCA udvostručio, a siromaštvo se smanjilo za 50 posto.

Imigranti su osnažili zajednice širom države. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi The Sum of Us, ekonomistica Heather McGhee priča kako su somalijski imigranti revitalizirali klonuli mlinarski grad Lewiston u Maineu i kako meksički poljoprivredni rad unosi novi život u ekonomije malih gradova, od Kennett Squarea u Pennsylvaniji do Texas Panhandlea, započevši nove biznise i povećavši broj novih učenika u lokalnim školama. Zaista, prema statistikama, između 2000 i 2010, 83 posto rasta populacije u ruralnim predjelima u SAD-u je zbog useljavanja ljudi tamnije puti.

McGhee primjećuje da, uprkos sijanju straha antiimigrantskih političara, većinom bijeli stanovnici ovih zajednica često biraju da s dobrodošlicom dočekaju svoje nove komšije imigrante i ekonomski preporod koji oni donose.

Ali baš kao što su se preobrazile i otvarale bijele zajednice, isto tako su i imigrantske. U mojoj porodici, kao i u mnogim drugim imigrantskim porodicama koje govore španski, imali smo običaj reći: „no soy de aquí, ni de allá“,  što znači „Nisam odavdje, ni od tamo“. Bio je to odraz našeg osjećaja kada su Amerikanci vidjeli našu kožu kao isuviše tamnu, a naš engleski kao nedovoljno dobar, i u isto vrijeme su Meksikanci vidjeli naše ponašanje kao pretjerano amerikanizirano i naš španski kao preslab.

Ali mi kao porodica smo prihvatili ove kompleksnosti. Sada kažemo „Si, soy de aquí y de allá,” što znači „Da, ja sam odavdje, a i od tamo“.

Američko društvo nije homogeno i monokulturno. To je prelijepa mješavina kultura, jezika i načina života koji su svi obuhvaćeni pod okriljem zajedničkih vrijednosti – jednakosti, pravde i prilika za sviju.

Kako je Barbara Jordan, prva crnkinja s juga izabrana u Zastupnički dom jednom rekla: „To što ljudi žele veoma je jednostavno. Oni žele da Amerika bude jednako dobra kao i njeno obećanje.“

Ali postići to nije samo posao za ljude koje su američki birači izabrali i povjerili im upravljanje, to je i naš posao. Moramo raditi na tome da pretvorimo američko obećanje u stvarnost učeći našu djecu da svi ljudi zaslužuju da budu ovdje, organizovanjem naših zajednica i zahtijevanjem da se riječi i djela onih koji nas predstavljaju podudaraju. Ako nastavimo razgovarati jedni s drugima i zauzimati se jedni za druge, možemo postići bolju budućnost za sviju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

IZVOR : AL JAZEERA

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!