Odnos crnogorske dijaspore i matice vremenom se mijenjao. Prirodno, oni iseljenici koji su rođeni i odrasli u Crnoj Gori mnogo su emotivnije i burnije proživljavali što se u matici zbiva, za razliku od generacija i pojedinaca koji su nastali u zemlji naseljenja.

Iseljenici su svoju otadžbinu Crnu Goru, đedovinu, postojbinu, zavičaj, doživljavali duboko i iskreno. Odazivali su se kao dobrovoljci u ratovima, davali pomoć postradalima od elementarnih nepogoda (poplave, zemljotresi itd.), a slali su i novčanu pomoć, kako svojim porodicama tako i za neke humanitarne akcije solidarnosti, za građenje puteva, podizanje crkava, rađenje javnih objekata, škola itd.

Bilo đe da su se nalazili širom svijeta, kada je otadžbina upućivala pozive u kriznim momentima ili samoinicijativno, kada bi se nad Crnom Gorom nadvila ratna opasnost, naši iseljenici su se odazivali, hitali prema svojoj zemlji, domovini, sa kojom su održavali stalne veze.

Sudbonosni događaji koji su nailazili donosili su strah, brigu i veliku neizvjesnost.

Iako su ih i pojedinačno pogađali sudbonosni događaji, ratovi i zemljotresi, poplave, velike katastrofe, kada je Crna Gora u pitanju, nije moglo biti dileme. Čim bi osjetili ili čuli da Crnoj Gori prijeti opasnost, da je rat na vidiku, žurili su da što prije stignu i domovini u opasnosti stave se na raspoloženje. Borba za slobodu bila je i ostala vrhunski imperativ, Crna Gora je njima bila posljednja odstupnica i najpreča dužnost.

Naši dobrovoljci, i ne samo Crnogorci nego i drugi iseljenici sa južnoslovenskih prostora, masovno su se javljali u dobrovoljce u oba balkanska rata, a pogotovo u vihoru Prvog svjetskog rata, ali se nijesu, iako su se okolnosti promijenile, oglušili ni u Drugom, koji je bio još krvaviji i opasniji od prethodnog.

Najpotresnija priča iz toga doba je ona o velikoj katastrofi crnogorskih iseljenika – dobrovoljaca 6. januara 1916. godine kada je italijanski brod Brindizi sa našim iseljenicima iz Sjeverne Amerike, SAD i Kanade, naišao na minu ispred albanske luke Medova (San Giovani di Medna) i za dvadeset minuta potonuo. Od 542 putnika utopilo se 386. U znak sjećanja

na tu veliku pomorsku tragediju, u slavu utopljenika podignut je spomenik „Lovćenska vila“, rad vajara Rista Stijovića. Inače, to je jedan od rijetkih spomenika posvećenih borbi crnogorskih iseljenika za slobodu.

I u Drugom svjetskom ratu, u Narodnooslobodilačkom (partizanskom) pokretu, aktivno ili pasivno, borio se znatan broj crnogorskih iseljenika. Značajan je njihov doprinos pobjedi nad fašizmom i nacizmom. Istina o borbi partizana protiv okupatora sporo je prodirala među naše iseljenike u ostali svijet. Nešto kasnije, ipak se saznalo da su partizani jedini pravi borci protiv okupatora. U naprednoj iseljeničkoj štampi davan je veliki publicitet Narodnooslobodilačkom (partizanskom) pokretu. U iseljeničkoj štampi objavljena je Rezolucija crnogorskih rodoljuba sa skupa održanog sredinom 1942. godine na Tjentištu.

Bilo je iseljenika i iz Sjeverne i Južne Amerike koji su željeli da se uključe u borbu protiv Njemaca i Italijana. Nekima je pošlo za rukom da se prebace preko okeana. Uoči Drugog svjetskog rata i u samom ratu u Argentini i Južnoj Americi veliku ulogu je odigrao iseljenički list Slobodna Jugoslavija.

Među velikim brojem saradnika posebno se isticao revolucionar i patriota Stevan Kišić iz Zelenike. Zahvaljujući pomenutom listu iseljenici su se opširno upoznavali sa teškim uslovima života i rada u Kraljevini Jugoslaviji. Vijesti su dobijane preko savezničkih agencija. Među iseljenicima, nekolike decenije nakon rata, povratnicima, bili su brat i sestra, iz Bajica, kod Cetinja, Vojislav K. Martinović i Vidosava K. Martinović. Oboje su učestvovali u pripremi i Kongresa iseljenika slovenskih zemalja, održanog u Montevideu, u Urugvaju.

Nakon neuspjelog pokušaja da se početkom rata 1941. održi kongres jugoslovenskih iseljenika u Buenos Ajresu oni se ne predaju već nastavljaju da daju otpor i da se bore. Međutim, zbog teške političke situacije u Argentini pokušaj nije uspio ni 1942. godine.

U listu Slobodna Jugoslavija demantovane su tvrdnje jugoslovenske izbjegličke vlade u Londonu da se jedino Draža Mihailović bori protiv okupatora. Argentinski aktivisti-antifašisti su svoj rad usmjerili na povezivanje sa svim slovenskim useljeničkim udruženjima, kako u Argentini tako i u svim zemljama Južne Amerike. Predstavnici slovenskih udruženja su sa oduševljenjem prihvatili poziv da se održi Kongres iseljenika svih slovenskih zemalja koji žive u državama Latinske Amerike.

„Lovćenska vila“ – rad vajara Rista Stijovića

U to vrijeme urugvajska vlada je bila najdemokratskija na Zelenom kontinentu i odobrila je da se kongres održi u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja. Štaviše, vlada je prihvatila da njen potpredsjednik bude počasni predsjednik kongresa.

Sveslovenski kongres Latinske Amerike održan je 23, 24. i 25. aprila 1943. godine u velikoj dvorani „SODRE“ – najvećeg pozorišta u tom višemilionskom gradu. Oduševljenje za kongres je bilo veliko. Okupilo se 360 delegata – pravnika, novinara, političara i drugih značajnih gostiju. Naokolo, u dva reda loža, nalazili su se iseljenici – Sloveni koji su stigli iz raznih gradova i zemalja da bi dali podršku i izrazili solidarnost sa svima koji se bore protiv fašizma. Za kongres iseljenika sveslovenskih zemalja ubrzo se pročulo širom svijeta.

Tako velikom publicitetu doprinijeli su, između ostalog, brojni telegrami koje je Kongres uputio šefovima savezničkih država: Ruzveltu, Čerčilu, Staljinu i Čang Kaj Šeku. Upućena je poruka Kongresa. Počasni predsjednik Kongresa dr Alberto Guani pozdravio je sve prisutne i zahvalio na povjerenju.

Ovom Kongresu koji je pretvoren u veliku iseljeničku antifašističku manifestaciju, prisustvovali su iseljenici – delegati mnogih iseljeničkih organizacija iz gotovo svih zemalja Južne Amerike. Kongresu je prisustvovao i Vojislav K. Martinović, koji je 60 godina ži- vio u Argentini ali se početkom osamdesetih vratio u Crnu Goru.

Na Kongresu su prisustvovali ne samo predstavnici iseljeničkih organizacija slovenskih zemalja, nego i predstavnici antifašističkih organizacija drugih zemalja. Zapažen je bio govor Manuela Delikada, koji je u ime Demokratskog saveza Španije pozdravio Kongres.

Rat je sve duboko uzdrmao, pogotovo što se odužio. Ali, kompenzacija za to su bile radosne vijesti sa frontova: poraz nacista pod Staljingradom, pa kontraofanziva Crvene armije, zatim pobjede narodnooslobodilačke vojske u Jugoslaviji, Drugo zasijedanje AVNOJ-a i, posebno, iskrcavanje saveznika u Italiji, njena kapitulacija i otvaranje drugog fronta u Normandiji i Francuskoj.

U gradu Sans Penji, gdje je, zajedno sa okolinom, bilo najviše Crnogoraca, osnovana je Komisija za iseljenike koja je pozvala sve naše ljude u provinciji Ćako da zajednički proslave oslobođenje Beograda, u oktobru 1944. Na glavnom trgu Sans Penje organizovane su velike manifestacije. Smjenjivali su se govori i veselje, uz prisustvo vlasti i građana toga grada, u bašti hotela koji je držao Krsto Martinović, „gaetaš“, dosljedni pristalica kralja Nikole.

U vrijeme rata ni Crnogorke u Južnoj Americi nijesu sjeđele skrštenih ruku, „intuitivne po prirodi“, one su osjetile opasnost koja se nadvila nad cijelim svijetom, posebno Evropom. Bez oklijevanja su riješile da se organizuju i pomognu „nedužnoj djeci, starcima i žena nevinim žrtvama krvavog fašizma“.

Žene, većinom slovenskog porijekla, počele su širom Sjeverne i Južne Amerike da osnivaju brojna udruženja. Najveći uspjeh i značaj je imalo osnivanje udruženja „Junta de la Vitoria“ – Ujedinjenje za slobodu. Ono je još ranije počelo da djeluje u SAD-u, a kasnije  u zemljama Južne Amerike. Predsjednica Udruženja bila je Eleonora Ruzvelt, supruga tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

U Buenos Ajresu, glavnom gradu Argentine, u jednom prostranom zdanju, okupile su se žene iz svih slojeva društva. Savjesno i odgovorno, uporno i prilježno angažovale su se u nabavci lijekova, hrane, odjeće, obuće i druge robe koju su preko Crvenog krsta slale na okupirana područja Evrope, da bi bila podijeljena onima kojima je najneophodnija.

Filijala u Sans Penji ženskog udruženja Ujedinjene za slobodu bilo je primjer kako treba raditi, u čemu je prednjačila Vidosava K. Martinović sa svojim Crnogorkama. Izuzetno uzbuđenje i veliku radost izazivala je vijest o završetku rata, početkom maja 1945. godine.

Taj veliki, dugo očekivani dan mobilisao je skoro sve iseljeničke kolonije u Južnoj Americi, a u Argentini posebno Sans Penju, cijeli grad. Odziv na poziv ženskog udruženja Ujedinjenje za slobodu bio je ogroman. Svi su došli na manifestaciju. „Na glavnom trgu našle su se i delegacije svih demokratskih udruženja“.

Crnogorska Vidosava Martinović doživjela je veliku čast da u ime „Junta de la Victoria“ bude prvi govornik na toj jedinstvenoj nezaboravnoj manifestaciji. Ona je kasnije zapisala: „Svi ovi događaji… danas su prošlost. Ali prošlost koja se pamti“.

I zaista, za vrijeme Drugog svjetskog rata najveći dio jugoslovenskog i crnogorskog iseljeništva bio je uz NOB i za Novu Jugoslaviju. U tom pogledu iseljenička politička i materijalna podrška bila je od velikog značaja. U poslijeratnim godinama i u Jugoslaviju i u Crnu Goru vratio se jedan dio predratnih iseljenika. Jedni u želji da učestvuju u obnovi i izgradnji zemlje, a drugi da u njoj provedu ostatak života. To najljepše ilustruju riječi Vidosave Martinović, jedne od mnogih iseljenika–povratnika: „Htjela bih da naglasim samo još ovo: nakon mnogih godina provedenih u dragoj i nezaboravnoj Argentini, koja i dalje živi u našem srcu i duši, sad se nalazimo u našoj zemlji, u Jugoslaviji, u Crnoj Gori, u našoj sredini kao u porodici, među mnogo prijatelja spremnih da nam pomognu u svakom trenutku, okruženi njihovom ljubavlju i pažnjom. Svima naše priznanje i zahvalnost“.

Poslije rata i u Južnoj Americi, kao i širom svijeta, Rezolucija Informbiroa unijela je razdor među jugoslovenskim naprednim iseljenicima, a među crnogorskim posebno. Jedan dio iseljenika solidarisao se s Rezolucijom i gledištima KPSS, dok je drugi dio podržavao KPJ i politiku Jugoslavije. Dio našeg iseljeništva poslije tih dramatičnih događaja, pogotovo u otadžbini, ostao je demoralisan, dok su se neki zadugo čuvali veze sa domovinom.

Ove okolnosti pogodovale su jačanju političke emigracije koja je bila antijugoslovenska, a činili su je pripadnici kolaboracionističkih pokreta i vojski koji su uspjeli da odstupe, da se prebace u Južnu Ameriku i nastane u nekoliko južnoameričkih zemalja. Takođe, politika reakcionarnih poslijeratnih režima u većini latinsko-američkih država, u kojima su živjeli naši iseljenici, sputavala je rad naprednih iseljeničkih organizacija.

Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata jeste, u stvari, dugi period treće generacije crnogorskog iseljeništva u Južnoj Americi, potomaka naših prvih iseljenika. U posljednje vrijeme sve više se aktuelizuje dilema koliko je kod te treće generacije izražena svijest o pripadnosti Crnoj Gori i narodima u njoj, u odnosu na vezanost i interes za domovinu njihovih otaca i đedova.

I pored otpora asimilaciji i u većim i kompaktnijim crnogorskim kolonijama, ona je u sprezi sa vremenom učinila svoje. Međutim, obostrani interes dijaspore i matice, interesovanje za učenje našeg jezika, upoznavanje crnogorske kulturne baštine, dobijanje stipendija za studiranje u Crnoj Gori vode uzajamnom zbližavanju i očuvanju identiteta kroz svijest o porijeklu.

Iseljavanje poslije Drugog svjetskog rata teklo je kroz tri faze, mada ono iz Crne Gore nije bilo tako masovno kao u našem okruženju. I Crna Gora je imala svoje političke emigrante koji su u iseljeništvo u Južnoj Americi počeli pristizati poslije 1945. i, prolazeći kroz egzistencijalnu dramu, naseljavali se u nekoliko južnoameričkih zemalja.

Manji broj emigranata je poslije 1950. ilegalno napustio Crnu Goru, odnosno Jugoslaviju. Uoči raspada Jugoslavije, a naročito nakon njega naši ljudi su masovno odlazili u svijet, pa i u prekomorske zemlje. Osnovno obilježje ove migracije jeste da je ona ekonomska i legalna. Kolik je njen opseg, mogu utvrditi samo ozbiljna istraživanja.

Prva fotografija: Medovska luka 1916. godine

Sjutra nastavak feljtona

Prethodno objavljen dio

Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (V): Problemi u istraživanju crnogorskog iseljeništva