Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (1): Iseljavanje sa crnogorskog prostora kroz vjekove

Migracije su u Crnoj Gori stalan proces. Jedne su bile unutrašnje a druge spoljašnje. Unutrašnje su se odvijale na prostoru današnje Crne Gore, a spoljašnje su, u stvari, bile emigracije – iseljavanja iz Crne Gore u neke druge krajeve, države i na kontinente. Crnogorski iseljenici (emigranti) napuštali su Crnu Goru, dobrovoljno ili prisilno, iz ekonomskih, političkih, vjerskih, ličnih i drugih razloga. Iseljenici u druge zemlje smatrani su migrantima – doseljenicima i useljenicima, strancima koji seprivremeno ili stalno naseljavaju u neku državu

Autor: Marijan Mašo Miljić

Migracije stanovništva, migratorna kretanja uopšte, jesu fenomen koji postoji otkad je svijeta i vijeka i svojstvene su skoro svim narodima, krajevima i zemljama. U svim vremenima ta migraciona kretanja su trajala: migracije unutar neke oblasti ili države, kao emigracije (seobe, seljenja, raseljavanja, iseljavanja pojedinaca, grupa ili porodica iz jedne oblasti ili zemlje u drugu) i imigracije – useljavanja u neku državu pojedinaca, grupa ili porodica.

Migracije su u Crnoj Gori stalan proces. Jedne su bile unutrašnje a druge spoljašnje. Unutrašnje su se odvijale na prostoru današnje Crne Gore, a spoljašnje su, u stvari, bile emigracije – iseljavanja iz Crne Gore u neke druge krajeve, države i na kontinente. Crnogorski iseljenici (emigranti) napuštali su Crnu Goru, dobrovoljno ili prisilno, iz ekonomskih, političkih, vjerskih, ličnih i drugih razloga. Iseljenici u druge zemlje smatrani su migrantima – doseljenicima i useljenicima, strancima koji se privremeno ili stalno naseljavaju u neku državu.

Istorija iseljavanja Crnogoraca i drugog stanovništva sa prostora Crne Gore kroz istoriju je duga priča, složena i delikatna na svoj način. Ona Crnu Goru tretira kao jedinstven prostor u njenom današnjem teritorijalnom i državnom okviru. U ovoj knjizi se dijaspori Crne Gore pristupilo sa stanovišta i istorijske distance početka 21. vijeka, što podrazumijeva njeno iseljeništvo u prošlosti i sadašnjosti. Ovaj istorijski dio, na naučno-popularan način, prati crnogorsku dijasporu u prošlosti.

U hiljadudugogodišnjoj prošlosti Crne Gore mijenjao se njen teritorijalni i državni okvir, u svim periodima njene povjesnice: dukljanskom, zetskom i crnogorskom (u vrijeme dinastija Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića u srednjem vijeku, u vrijeme vladavine srpske dinastije Nemanjića, kao i onih djelova koji su bili pod vlašću Otomanskog carstva, Mletačke republike ili Austrije. Poslije pada Crnojevića države, svedene na podlovćensku Crnu Goru, nastupio je osmanski (turski period) koji je de jure trajao do Berlinskog kongresa 1878. godine a de facto do organizovanije oslobodilačke borbe Crnogoraca početkom 18. vijeka  kada na istorijsku scenu Crne Gore stupa vladalačka kuća i dinastija Petrović Njegoš (1797-1918). Crnom Gorom u tursko doba su upravljali Opštecrnogorski zbor (kao natplemenski), mitropoliti i vladike iz raznih plemena, crnogorski spahija kao turski namjesnik. Od vladikâ Danila, Save i Vasilija i samozvanca Šćepana Malog započinje oslobodilačka borba crnogorskih plemena, a u vrijeme Petra I i Petra II državna obnova i utemeljenje organa centralne vlasti i sazdanje crnogorske novovjekovne nacionalne države krajem 18. i u 19. vijeku. Nakon Njegoševe smrti, 1851. godine, Crna Gora prestaje da bude vladikat i stupanjem na presto Danila Stankova Petrovića postaje nasljedna knjaževina a od 1910. kraljevina, na čelu sa kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem. U viševjekovnoj oslobodilačkoj borbi i ratovima teritorija Crne Gore se do početka Prvog svjetskog rata proširila i uvećala tri puta u odnosu na podlovćenski okvir.

U saradnji sa Upravom za dijasporu i Dnevnim novinama, koji su zajednički realizovali projekat izrade monografije Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti, Portal Revije Fokus ekskluzivno objavljuje u nastavcima to kapitalno djelo u kome su po prvi put sistematizovana saznanja i utvrđeni glavni tokovi migracija stanovništva crnogorskog prostora

Nakon Prvog svjetskog rata Crna Gora se, ne svojom voljom, našla u Kraljevstvu SHS/od 1929. Kraljevini Jugoslaviji, gubeći svoju državnost, ime i nacionalni identitet u okviru Zetske banovine. Poslije Drugog svjetskog rata Crna Gora je povratila dio svoje državnosti u okviru SFR Jugoslavije i dobila status ravnopravne republike. Ona je 1945. u svoj geografski, teritorijalni i državni prostor povratila, poslije dugog vremena, Boku Kotorsku.

Nakon raspada SFRJ Crna Gora je sa Srbijom činila Saveznu republiku Jugoslaviju, dvočlanu federaciju, a od 2002. do 21. maja 2006. bila je u državnoj zajednici sa Srbijom.  Nakon referenduma 21. maja 2006. Crna Gora je postala suverena, nezavisna i međunarodno priznata država. Ovaj kratki vremeplov bio je nužan zato što su se sve te promjene višestruko odražavale na stanovništvo Crne Gore i na migraciona kretanja u njoj samoj, a posebno na iseljavanja u druge zemlje, čak i na druge kontinente.

U teritorijalnom pogledu kao emigraciona osnova uzima se, uglavnom, prostor današnje Crne Gore, bez obzira što su neki njeni djelovi neko vrijeme ili zadugo bili pod tuđinskom vlašću, u sastavu nekoliko država (Otomanskog carstva, Mletačke republike, Francuske, Austrije, Italije…).

Teritorija savremene Crne Gore, njen državni i nacionalni okvir jeste ili bi trebalo da budu prirodno polazište u obradi ove teme. Iseljeništvo i iseljeničko nasljeđe sa toga prostora, u rasponu od nekoliko stoljeća, objedinjeno je, zapravo, imenom Crne Gore, istorijskom sudbinom njenih etničkih entiteta i, nadasve, današnjim crnogorskim državnim i teritorijalnim okvirom koji se, razumije se, mijenjao kroz istoriju, što su uslovljavale određene okolnosti, kao i njen državni status.

Crna Gora je za svoje iseljenike postojbina, đedovina, stari kraj, domovina, zavičaj, kolijevka, matica. Za njeno iseljeništvo ona je bila i ostajala rodna gruda, zemlja predaka, matična zemlja, posljednja odstupnica. Vremenom, iseljenici i iseljeništvo iz Crne Gore oblikovali su crnogorsku dijasporu.

Najveći dio iseljeništva iz Crne Gore postepeno je asimilovan u druge entitete i druge državne korpuse, ali je dio sačuvao ne samo predanje o svome porijeklu nego, u velikoj mjeri, i narodnu i nacionalnu svijest, običaje, jezik i druga obilježja. Tako je kroz istoriju nastajala i nestajala, ali i opstajala, crnogorska dijaspora, rasijana i po najbližem okruženju i po svijetu. Danas ona predstavlja brojnu populaciju, koja po svojoj starosti, koju određuje vrijeme iseljenja iz matične zemlje, ima nekoliko slojeva, zavisno od stepena sačuvanosti svoga nacionalnog identiteta. Sudbina iseljeništva iz Crne Gore može se dosta pouzdano pratiti i izučavati, parcijalno i u cjelini, uprkos malom broju istorijskih izvora i nedostupnosti relevantne arhivske građe.

Sve do sada, uprkos nekolikim pokušajima, crnogorsko iseljeništvo nije bilo obuhvaćeno u cjelini, niti je to učinjeno naučno, monografski. Pojam crnogorske dijaspore je vrlo složen i delikatan i ima nekoliko dimenzija. U najširem smislu, pod crnogorskom dijasporom se podrazumijeva ukupno iseljeništvo sa prostora današnje Crne Gore, kako na jugoslovenskom prostoru tako i u evropskim i vanevropskim zemljama. Dijaspora obuhvata sve iseljenike, cjelokupno iseljeništvo iz Crne Gore, koje je heterogeno po nacionalnom sastavu i vjerskom i kulturnom identitetu.

Dijaspora obuhvata sve iseljene Crnogorce, Srbe, Hrvate, Bošnjake, Muslimane, Albance i neke druge, manje entitete (u prošlosti Mataruge, Kriče, Bukumire, Vlahe, Romane (Italijane), Romeje (Grke), a danas Rome (Cigane), i druge. Svima njima je današnji prostor Crne Gore kolijevka i postojbina. Pojam dijaspore ima dugu istoriju, različite periode i faze, ali i tzv. „crne rupe“ koje su nastajale ili masovnim napuštanjem nekog kraja, ili totalnim iseljenjem (napr. Kriči). Takođe, „crne rupe“ se mogu konstatovati i u kraju ili zemlji iseljenja, u kojima se nekoj iseljeničkoj populaciji gubi svaki trag. Crnogorska dijaspora, shvaćena u najširem smislu, može se pratiti kroz istoriju i ima svoju genezu. Po kriterijumu starosti iseljeništva ona ima više slojeva, starijih i novijih. Istoriografija, i pored nespornih rezultata u izučavanju ove teme, nije uspijevala da prati sve talase iseljavanja sa crnogorskih prostora, a kamoli pojedinačna ili ona manja iseljenja koja su bila stalna u prošlosti Crne Gore.

Crna Gori na karti Evrope 1500. godine

Opseg i sadržaj pojma crnogorske dijaspore se znatno mijenjao i u ranijem i u skorašnjem vremenu. U tom pogledu posebno je karakteristična posljednja decenija XX i prva decenija XXI vijeka. One su donijele značajne interaktivne promjene i u samom terminu i u praksi.

U okviru terminološke problematike i relativnosti značenja nameću se neka delikatna pitanja u vezi sa crnogorskom dijasporom, nekim iseljeničkim pojavama, segmentima ili neočekivanim promjenama. U užem smislu, pod crnogorskom dijasporom podrazumijeva se zagranično stanje crnogorskog naroda kroz istoriju, odnosno djelovi crnogorskog etnosa, veći ili manji, koji su odvojeni od Crne Gore, odnosno njene teritorije.

Iako su migracije na prostoru Crne Gore bile stalan proces, iseljavanja sa njenog prostora mogu se koliko-toliko pratiti od kraja 15. vijeka, a kasnije sve više i pouzdanije. Međutim, praćenje crnogorskog iseljeništva kroz istoriju i njegova relativno cjelovitija obrada za ovu knjigu otvara neka pitanja načelnog i metodološkog, stručnog, istorijskog i sličnog karaktera i nameće neke savremene teme i dileme. Valja se podsjetiti da su neki krajevi današnje Crne Gore kraće ili duže vrijeme bili pod tuđinskom vlašću. Kako su se mijenjali osvajači, tako se mijenjao i teritorijalnodržavni okvir Crne Gore.

Boka Kotorska je sa Crnogorskim (Dioklijskim, Zetskim) primorjem prvo bila u sastavu Vizantije, pa Kraljevine Vojislavljevića (kralj Mihailo je u Kotoru imao dvor), a kad su Nemanjići zavladali pala je pod njihovu vlast i bila do raspada Srpskog carstva 1371. godine. Nakon toga, od 1371, Kotor se kratko nalazio pod ugarskom vlašću, pa kralja Tvrtka, a u vremenu od 1391. do 1420. bio je samostalna komuna, dok su Grbalj i Luštica bili u vlasti Balšića a Budva u sastavu srpske despotovine. Cijelo Crnogorsko primorje od 1420. godine je palo pod mletačku vlast, dok su Herceg Novi i Risan i obalu između njih zauzeli Turci 1482. godine. Kasnije su nakon Karlovačkog mira (1699) sve te teritorije, zvane Mletačka Albanija, došle u vlast Venecije, osim Bara i Ulcinja, koje je 1571. godine osvojila Osmanska imperija i držala sve do Berlinskog kongresa 1878. kada su oslobođeni i pripali Crnoj Gori. Nakon Napoleonovog ukidanja Mletačke republike (1797) Boka Kotorska je prvo pripala Habzburškoj monarhiji do 1806, potom do 1807. je bila u vlasti Rusa, a od tada do 1814. Francuza. U Dobroti je 29. oktobra 1813. proglašeno ujedinjenje Boke i Crne Gore. Međutim, velike sile su na Bečkom kongresu (1815) odlučile da Boka Kotorska od Herceg Novog i primorje do iza Sutomora pripadne Austriji, u čijem sastavu su ostali sve do 1918. godine.

Mapa Crne Gore sa istorijskim promjenama

Migracijâ u Boku Kotorsku je bilo stalno iz krajeva današnje Crne Gore. Do polovine 17. vijeka u Boki je živjelo pretežno katoličko stanovništvo, ali od tada, pripajanjem dijela koji je bio pod turskom vlašću, pravoslavno stanovništvo postaje većinsko. Nakon Prvog svjetskog rata 1918. godine, kada je Crna Gora nestala kao nezavisna država i ušla u sastav Kraljevine SHS / Jugoslavije, i Boka je inkorporirana u sastav nove države, u okviru Zetske banovine. Nakon Drugog svjetskog rata Boka Kotorska je odlukom Crnogorske antifašističke narodne skupštine nakon oslobođenja i pristankom njenih delegata (poslanika) 1945. ušla u sastav Republike Crne Gore, kojoj je pripadala ne samo geografski nego i istorijski u vrijeme dukljanske države Vojislavljevića. U osmansko doba podlovćenska Crna Gora, država Crnojevića, koja je pala pod tursku vlast 1496. godine, imala je u Osmanskom carstvu svojevrsnu autonomiju a njeni stanovnici posebna prava, za koja su se skoro četiri vijeka borili da ih sačuvaju, ali i da izbore potpunu slobodu i državnu nezavisnost.

Ostali krajevi današnje Crne Gore: Crnogorska i Hercegovačka brda, Nikšićki kraj, Piva, Durmitorski kraj, Potarje i Polimlje, Vasojevićki, Plavsko-gusinjski i Rožajski kraj, Bihor i Korita su već od sredine 15. vijeka potpali pod otomansku vlast. Obruč oko crnogorske države, prvo Balšića pa Crnojevića sve se više stezao a državni prostor smanjivao, izuzev primorskog pojasa od Bojane do Kotora koji je bio pod vlašću Venecije. Medun su Turci osvojili 1457. godine. Sedamdesetih godina pali su pod tursku vlast Podgorica (1474), Nikšić, Zeta, Morača, Žabljak Crnojevića 1478, Skadar godinu dana kasnije. Ivan Crnojević je prijestonicu prenio prvo na Obod, pa na Cetinje 1482. godine. Iako svedena na uzak prostor, u obruču između Osmanskog carstva i Mletačke republike, u vazalnom položaju, Crna Gora je doživjela kulturni uzlet, pogotovo sa štamparijom Crnojevića u „Kamenom moru“, u „kraškoj tvrđavi“. Ali je 1496. godine izgubila vazalni status i stavljena pod nadzor skadarskog sandžak-bega. Poslije tri godine (1499) Turci su ukinuli njen vazalni status zasebne oblasti i pripojili je Skadarskom sandžaku, ali je 1513. opet izdvojena kao posebna oblast – Crnogorski sandžak, na čije čelo je godinu dana kasnije postavljen Skender-beg Crnojević. To vrijeme su obilježile bune i ustanci zbog naseilja nad stanovništvom, tako da je Porta 1530. smijenila Skender-bega i Crnu Goru ponovo pripojila Skadarskom sandžaku, ali je zadržala unutrašnju autonomiju.

Umjesto timarskog uveden je lakši – filurdžijski poreski sistem. Nasilja otomanskih vlasti i samovolja lokalnih moćnika, kao i ugrožavanje crnogorskih privilegija krajem 16. i početkom 17. vijeka dovodili su do većih sukoba sa Turcima i do masovnih iseljavanja u strahu od turskih represalija. Borba za odbranu crnogorske autonomije i privilegija postepeno je prerastala u oslobodilačku borbu, uz oslanjanje na Mletačku republiku, čemu su pogodavali mletačko-turski ratovi u 17. vijeku – Kandijski (1645-1669) i Morejski (1684-1699). Crnogorski glavari, na čelu sa mitropolitom Mardarijem Kornećaninom (1639-1659) donijeli su 1648. odluku za zbacivanje osmanske vlasti, uz mletačko pokroviteljstvo, a 1688. na Zboru o opštem ustanku, za vrijeme mitropolita Visariona Borilovića (1658-1692). Crnogorci su se u Morejskom ratu još odlučnije stavili na stranu Venecijanske republike, čime se jaz između Crnogoraca i Turaka sve više povećavao. To je pokrenulo turske pohode na Crnu Goru i pojedina njena plemena. Tome je doprinijela i odluka Opštecrnogorskog zbora o opštem ustanku. I pored nekoliko poraza, Crnogorci su odolijevali, sve do 1692. godine kada je Sulejman-paša Bušatlija sa velikom vojskom stigao na Cetinje, razorio i spalio Manastir Crnojevića, pustošeći sve pred sobom. Učešće Crnogoraca u napadu na Bar i njegovu okolinu na strani Venecije, takođe je uslovilo iseljavanja iz okoline Ulcinja, Bara, Crmnice, Ljubotinja…

Sa prostora današnje Crne Gore, pored Boke Kotorske, iseljavanja stanovništva su bila permanentno okrenuta i prema Dalmaciji, uprkos strogom nadzoru mletačkih, a u 19. vijeku austrijskih vlasti. Dalmacija je, takođe vjekovima bila pod mletačkom vlašću (do 1797), a nakon njene propasti do 1918. pod Habzburškom monarhijom. Takođe, slovenačke zemlje, u koje se takođe iseljavalo sa prostora Crne Gore (Koruška, Slovenačka marka, Bela krajina) bile su pod Austrijom, isto tako Slavonija, Vojvodina, Banat, VojnaKrajina, koje danas pripadaju Hrvatskoj ili Srbiji, bili su u sastavu Austrije ili Ugarske. U sve te krajeve, u različitim vremenima se iseljavalo stanovništvo sa prostora Crne Gore.

Kad se sve ovo ima u vidu, pitanje je kad se radi o iseljavanjima u te krajeve kako ih tretirati, da li sa gledišta kad su se dešavala ili iz sadašnje perspektive – kao da se radi o iseljavanjima u Hrvatsku, Sloveniju i Srbiju. Ostaje i dilema u obradi crnogorske dijaspore kako postupiti kad se radi o iseljavanjima unutar današnje Crne Gore u krajeve koji su nekad pripadali Mletačkoj republici ili Otomanskom carstvu. Crnogorsko primorje je do 15. vijeka, izuzev Bara i Ulcinja (od 1571) bilo pod vlašću Venecije od 1420. do 1797, a kasnije, s manjim prekidom, Austrije do 1918. godine. Iseljavanja pojedinaca, grupa i porodica tekla su u crnogorske krajeve koji su bili pod otomanskom vlašću: Banjani, Pljevaljski kraj, Bjelopoljski kraj, Potarje, Polimlje, Vasojevići, Plav, Rožaje, Gusinje.

Nekada su sve te migracije bile spoljašnje, emigracije u drugu zemlju, a sa današnje pozicije Crne Gore unutrašnje, tako da po tome principu ne bi spadale u crnogorsku dijasporu. Međutim, istine i jasnoće radi, služeći se istorijskim metodom i hronološkim principom, te migracije se moraju tretirati kao iseljavanja u Otomansku imperiju, koja je na tim prostorima bila prisutna pet vjekova, i Mletačku republiku ili Austriju.

Te nekadašnje spoljašnje migracije danas se doživljavaju kao unutrašnje, ali ih je prilikom obrade ove teme nemoguće zaobići. Crna Gora je u prošlosti zadugo bila ekonomski zaostala i siromašna zemlja, opkoljena moćnim i ne baš prijateljski naklonjenim silama – Otomanskim carstvom Mletačkom republikom i Habzburškom imperijom (Austrijom pa Austrougarskom).

Ekskluzivno: Fokus u nastavcima objavljuje monografiju Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti

Sjutra: Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (II): Uzroci iseljavanja stanovništa

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!