Priča iz Markove pećine: Čast i ljubav jači od bruke i mržnje

Početak ove priče pada u vrijeme nakon Veljeg rata, kada je znatan dio stanovništva islamske vjere napuštao Nikšić i svoja imanja i krenuo u muhadžirluk. No, bilo je u tom vremenu i onih koji su novu državu i novog vladara prihvatili kao istorijsku i ličnu sudbinu, pa iz tih razloga nijesu htjeli da napuste svoj zavičaj i odreknu se svoga mala. Jedan od takvih bio je i Husein-beg Jerković, koji je sa svojom hanumom, četiri sina i dvije kćeri, ostao na svom imanju u Malom Brezoviku, nadomak Nikšića

…Priče iz svakodnevnog života, koje nijesu nikada bile dio udžbenika istorije, niti predmet studija, posebno su zanimljive, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što otkrivaju dah stvarnog života i istinskih ljudskih sudbina, često i one obrasce ponašanja koji su ostavljali duboke pečate na licu prošle stvarnosti. A u današnje vrijeme kada je prave ljubavi sve manje i kada se juri za novcem i što boljim materijalnim životom, čini se da upravo priče o neobičnim ljubavima i običajima koji su je pratili, dobijaju na svojoj cijeni. U krajnjem, u borbi sa zaboravom, koji je neumoljiv, svaka priča o ljubavi učini da slušaoci pronađu pravu ljubav ili nauče kako da se za nju bore…

Ne znam kako će zvučati ako citiram stih iz jedne pjesme „Riblje čorbe“, kako bismo ga negirali, da „priča o ljubavi, obično ugnjavi“, ali ću se ipak usuditi da napomenem da je kazivač priče koju ćemo vam prenijeti, na neuobičajen način promovisao ljubav tako snažno i nesebično, da ne pamtimo da je to u skorije vrijeme neko učinio na sličan način. Nju je ispričao naš sugrađanin, književnik Jovan Drašković i nadam se da ovim prepričavanjem nećemo umanjiti njenu vrijednost, značaj, faktografiju i sve ono lijepo što u sebi sadrži… Njen početak pada u vrijeme nakon Veljeg rata, kada je znatan dio stanovništva islamske vjere napuštao Nikšić i svoja imanja, krećući u muhadžirluk. No, bilo je u tom vremenu i onih koji su novu državu i novog vladara prihvatili kao istorijsku i ličnu sudbinu, pa iz tih razloga nijesu htjeli da napuste svoj zavičaj i odreknu se svoga mala. Jedan od takvih bio je i Husein-beg Jerković. Sa svojom hanumom, dvojicom sinova (prema saopštenju Damira Adžajlića iz Nikšića autoru teksta, Husein-beg je imao samo jednog sina koji je tragično okončao svoj život u vodama Zete, pokušavajući da je prepliva) i dvije kćeri (Bahta i Sevda (1850-1947)), ostao na svom imanju u Malom Brezoviku nadomak Nikšića. Glasiti Jerkovići, koji su, prema kazivanju etnografa Petra Šobajića, bili iz Risna, a daljom starinom od Giljena iz Cuca, nastojali su da dalji život nastave vodeći računa o svom ugledu koji su uživali u Nikšiću, a i šire.

Njihove komšije bili su Markovići. Ugledni ćeklićki domaćin Joko Marković doselio je 1879. sa sinom Dragom, oficirom crnogorske vojske i u Malom Brezoviku dobio zemlju po osnovu „vojničkih djelova“. Imao je sina jedinca, Marka, i kćerku Milicu. Inače, Markovići su bili ugledna porodica, koja se svojom humanošću i junaštvom isticala još u vrijeme kada je Nikšić bio sultanov grad. Joko je bio stari ratnik, koji je preživio Grahovac, a i Velji rat, zbog čega je želio da ostatak života provede u miru i sreći sa svojom porodicom. Dobivši na dar od knjaza Nikole kuću u Malom Brezoviku, Joko je znao da će tu dočekati da vidi i sreću svog unuka Marka. Tako su Jerkovići i Markovići, igrom sudbine, započeli novi život, nastojeći da od njega uzmu ono što je bilo najbolje. Prolazile su zime, kiše i sušni dani, smjenjivali se Bajrami i Božići, a sa svakim suncem rađala se nada u ljepši život. Komšije su bolje upoznavali jedni druge, ne zaboravljajući ono što je bilo u prošlosti, ali se isto tako radujući da će budućnost donijeti nešto novo.

Dragov sin Marko, ljepuškasti mladić, koji je stasavao za ženidbu, zapazio je da je starija kćerka Husein-begova, po imenu Bahta (u priči i kazivanju je ostala upamćena kao Fatima, vjerovatno zbog sličnosti imena, a i radi lakšeg pamćenja), prava ljepotica. Shvatajući da pred takvom ljepotom za njega ne postoji ništa drugo osim ljubav, Marko je istovremeno razumio da pred njim stoji i možda nepremostiva prepreka. Kako se približiti Fatimi, pridobiti je i osvojiti njeno srce, bila su samo neka od pitanja na koja Marko nije imao odgovore. Ipak, njegovo momačko lice zasijalo bi nekim posebnim osmijehom kad god bi makar i pomislio na Fatimu i njene krupne crne oči u kojima se krila neka nježnost koju je samo Marko umio da nasluti. Srce mu je, valjda, govorilo da je ona ta prava i da je to, kako su govorili stariji, “ljubav za cio život“. Nemogućnost da zaprosi lijepu Fatimu unosila je nemir u momačke snove i život, ali se on na Božić 1893, čuvši riječi prijatelja njihove kuće, Boža Draškovića, koji reče da na taj dan valja nešto započeti i da će zbog toga biti lijepo cijele godine, odlučio da uradi ono što je poželio prvog trenutka kada je ugledao Fatimino lice…

Bila je to otmica! O tome nikome ništa nije rekao i za prvog sumraka prikrao se do kuće Jerkovića, te čekao zgodnu priliku. I kad je Fatima izašla da za konak zahvati vode sa bunara, snažna muška ruka pritisla je njene usne i odvukla je u mrak. Marko je u tom trenutku znao da mu nema povratka u očevu kuću, jer kako bi samo reagovao strogi crnogorski oficir saznavši da mu je sin baš na Božić, na taj hrišćanski dan kada se prašta, oteo „tuđu ženskinju“, pa još inovjerku. Zato je odlučio da sa Fatimom pobjegne i skloni se, za početak, na Vidrovan, kod svojih rođaka Jovanovića, u blizini čije kuće je bila jedna omanja pećina u kojoj se, za „ne daj Bože“, mogao sakriti.

U kući Jerkovića odmah su shvatili da je djevojka „ukradena“ (oteta), ali oštroumni Husein-beg nije zbog toga „pao u vatru“, dokopao sablju ili pušku i otišao u kuću Markovića da „namiri dug“. Starac je znao da se čast mora braniti na isti način na koji je bila ugrožena. Okupivši svoje najbliže, donio je dvije odluke ; „ukrašće“ (oteti) kćer Draga Jokova Markovića, Milicu, i njome oženiti mlađeg sina Bedriju. Begova nije porečena. Njegovi sinovci i on su, još tokom noći, došli do kuće Markovića, znajući da će, sređujući kuću nakon slavlja, Milica izaći van. Tako je i bilo. Milica se, zaokupljena sređivanjem kuće, u jednom trenutku našla u avliji gdje je bila dočekana od „neobičnih svatova“ , a koje nije ni usnila, niti im poručila da po nju dođu.

Oficir Drago Jokov je, poput Husein-bega, vidjevši da mu u kući nema ni Marka ni Milice, shvatio da je osvanula „kaljava subota“. K begu nije imao kud, a gdje je Marko nije znao. Tek nakon mjesec dana, pošto se „slegla prašina“, Marko je sa nevjestom Fatimom, došao u svoj dom. U razgovoru sa ocem saznao je šta se sve zbilo dok je on bio „tako blizu, a tako daleko“. Dok je slušao riječi starog oficira, Markov pogled je zamišljeno lutao kamarom njihove kuće, pokušavajući da u svemu nađe dio svoje krivice i odgovornosti.

Ipak, učinjenom poslu mahana se nije mogla naći. Koliko god da je život surovo odgovorio, moralo se ići dalje. Znao je to Drago, znao je to i sin mu Marko, ali i svi u kući Jerkovića. Povratak na staro bio je nemoguć. Tih dana Mali Brezovik je obgrlila i nekakava neopisiva tišina, koju je mogao prekinuti samo plotun iz puške, pa bilo da označi veselje ili poziv na borbu. Na sreću, puška se nije oglasila već se stanje iščekivanja nevidljive sile, koja će cjelokupnu situaciju riješiti na obostrano zadovoljstvo, nastavilo.

Dok su zimski dani bili pri izdisaju i dok je proljeće slalo svoj beharni miris, Husein-beg je danima bio zamišljen i odsutan. Borio se sa sobom i sa teškim mislima koje su svakog dana, po nekoliko puta, kao glas mujezina sa Hadži Ismailove džamije, odzvanjale u njegovim ušima. Na kraju, iako teška srca, donio je odluku za koju nije znao da li je ispravna. Čim proljeće zarudi, dići će sa familijom iz Rastovca i otići na put pun neizvjesnosti, tamo prema Stambolu, gdje ne zna ni ima li koga od njegove kabile i gdje ga, sigurno, niko neće dočekati raširenih ruku. Taj plan bio je znan samo njemu.

I zaista, zadnjeg dana marta 1894. godine (23. Ramadana 1311. hidžretske godine), Husein-beg je „prevario sabah“ i ustao ranije od svih ukućana. Čim je ustala njegova snaha Taida, koja je bila rodom od Džidića, on joj reče da počne da se „hazura“ za put. Iako zatečena tom odlukom, Taida nije „povrnula riječ“ svom svekru, već se prihvatila nemilog posla. Tako je bilo i sa ostalima kako su redom ustajali.

Kad je sve bilo spremno za polazak, Husein-beg je pozvao svog nekadašnjeg čifčiju Ilića, koji je bio iz Krivošija, i imanje mu ostavio u amanet, da ga čuva, dok on sam ne vidi šta će učiniti sa njim. Potom je, u avliji, podigao svoje ruke, proučio El-Fatihu, sagao se i poljubio rodnu grudu, i sve to sa nekom emocijom koja ga je dijelila na pola.

Natovarena volujska zaprega iza toga je krenula iz avlije Jerkovića. Tužnim pogledima, bez ijedne riječi, sa prigušenim jecajima, ispratili su je i Markovići, gledajući je dok je prolazila pored njihovog dvorišta. Drago Jokov nije mogao vidjeti Milicino lice, jer je bilo prekriveno zarom, ali je u njenim očima vidio suze bistre kao što je bila bistra voda Rastovačke rijeke, koja je dijelila imanja Jerkovića i Markovića. Njegovo prepuklo srce je ipak ostalo pribrano. Samo jednim pokretom ruke svojoj mezimici kao da je dao do znanja da joj upućuje blagoslov i da joj želi svu sreću u životu.

Jerkovići su se uputili ka Kosovskom vilajetu i nakon mjesec dana stigli do Vučitrna. Tu su se zaustavili, jer su po ulasku u grad slučajno pronašli neke Nikšićane, koji su ih primili da se odmore od dugog puta. Husen-beg je od svojih nekadašnjih sugrađana saznao da se tu imanje može kupiti dosta jeftino, pa je u danima predaha krenuo da malo obiđe okolinu. Posebno mu se dopao dio grada koji se zvao Benčuk. Tu je kupio imanje i kuću… Nakon odlaska iz Malog Brezovika, sa Jerkovićima je prekinuta svaka veza. Uzrok za to bile su koliko loše komunikacije, toliko i nemaštine koje su se javljale nakon balkanskih i Prvog svjetskog rata.

Prolazile su godine i godine… Lijepa Fatima, kojoj su nakon odlaska Jerkovića nadjeli ime Milica, podarila je Marku sedam sokolova (Dušana, Boža, Veljka, Radoja, Draga, Toma i Mila) i dvije kćeri (jedna se udala u porodicu Mijanovića). Na to gnijezdo sreće posebno je bio ponosan đed Joko. Znao je stari pametar da kada se uzme od soja, porod će biti makar po soja, za razliku od nesoja, gdje ne može biti ništa do nesoj. Ostarjeli đed Joko je svojim unucima često znao ispričati priču o otmici njihove majke i o tome kako je njihov dedo Husein-beg Jerković na Markovu otmicu „odgovorio u iste opanke“ i oteo njihovu tetku Milicu. A ta priča se poput lišaja na kamenu, primala u njihovom pamćenju.

Onog dana kada je najstariji Markov i Fatimin sin Dušan navršio 30 godina, odlučio je da potraži svoju tetku Milicu i svoje bližnje po tetki. Došao je do Istanbula i uz pomoć crnogorskih studenata koji su tamo učili visoke škole, uspio je da ih nađe u gradu koji se i danas zove Eskişehir. Sreći nije bilo kraja. Husein-beg je već bio preselio na Ahiret, ali su njegovi potomci bili tu. Obradovali su se musafiru iz dalekog Karadaga (Crne Gore) koji ih je iznenadio i počastvovao svojim dolaskom. Razgovarali su o svemu. Mladi Marković je saznao da je njegova tetka, koja je i dalje nosila ime Milica, rodila sedam sinova i dvije kćeri, i da je u braku sa Bedri-begom osjetila puno poštovanja i topline. Ispraćen uz dužno poštovanje sa svim obaveznim peškešima, unuk Joka Markovića se vratio u Nikšić. Svojoj braći i rodbini imao je o čemu pričati.

Istinsku ljubav Marka Dragovog prema Fatimi (Bahti) Huseinbegovoj i Bedrije Husein-begovog prema Milici Dragovoj, ovjekovječili su i nazivi nekih mjesta koji i danas svjedoče o neobičnom ašiku i mladalačkom zanosu. Jedan je u Nikšiću, a drugi u opštini Eskişehir. Pećina na Vidrovanu u kojoj se Marko skrivao sa Fatimom i provodio svoje prve medene dane i danas se zove Markova pećina. Sokak u kome je Husein-beg kupio kuću po dolasku u Osmansku državu, i tu se nastanio sa porodicom, prozvan je Karadağ Sokak (Crnogorska ulica).

Ono što je neka viša sila spojila na neobičan način bilo je srećno i dugotrajno, jer čast i ljubav ipak su jači od bruke i mržnje!

Mr Sait Šabotić (“Komun@”)

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!