Epidemija u Njujorku možda još nije dostigla vrhunac, a socijalna distanca je i dalje osnovna mjera koja ljekarima daje šansu da pruže pomoć svim pacijentima kojima je potrebna, kaže za Glas Amerike kardiolog Saša Vukelić, iz bolnice Montefjori u Bronksu, koja je, prema njegovim riječima, sada postala 90 odsto „Kovid-bolnica“. Kako ističe, u okolnostima katastrofalne epidemije veoma je teško postići pravi balans između poštovanja ljudskih prava i sloboda i opšteg dobra.

Doktor Saša Vukelić, koji je osnovne studije medicine završio u Beogradu a specijalizaciju u Njujorku, radi kao specijalista za srčanu slabost i transplante u kardiološkoj jedinici intenzivne njege bolnice Montefjori u Bronksu.

“Mi pokrivamo praktično jedan od najsiromašnijih okruga u Americi, Bronks i Vestčester, koji je jedan od najbogatijih. Moja je bolnica dosta jedinstvena zato što pruža podjednaku zaštitu najsiromašnijima i najbogatijima”.

Većinu njegovih pacijenata čine manjine – Latinoamerikanci i Afroamerikanci, a kao i druge njujorške bolnice, Montefjori je na ivici kapaciteta.

“Pretvorili smo veliki broj prostora u jedinice intenzivne njege, čak smo i našu svečanu salu pretvorili u jedno Kovid odjeljenje sa manje bolesnim bolesnicima. To govori u kojoj mjeri su naši kapaciteti sada jednostavno popunjeni. Mi bukvalno stvaramo nove krevete u prostorima koji ranije nisu bili tome namijenjeni, a to se dešava praktično u cijelom Njujorku. Zahvaljujući izrazitim naporima administracije i nas zaposlenih, još smo u stanju da se brinemo o bolesnicima, ali dolazimo polako i mi do tačke gdje je nemoguće to raditi”.

Niko nije očekivao ovakvu eksploziju bolesti, kaže doktor Vukelić.

„U Njujorku ima praktično 140.000 pozitivnih ljudi. Ako pogledate, od desetoro testiranih četvoro će biti pozitivno, što govori da je virus apsolutno rasprostranjen u populaciji. Pri tako velikim brojevima, ako i mali procenat bolesnika postane teško bolestan, to je ogroman broj ljudi i nijedan zdravstveni sistem nije u stanju da takvu eksploziju pacijenata uspješno riješi. Ništa nije dovoljno, nijedan broj kreveta nije dovoljan“.

„Sada smo već primijetili da imamo 20-30 odsto pacijenata koji razvijaju teško oštećenje bubrega – bubrežnu insuficijenciju. Naša nefrologija je trenutno prenapregnuta u pokušajima da obezbijedimo dijalizu za sve ove pacijente, kontinuiranu bubrežnu dijalizu, jer veliki broj pacijenata sa teškim oblikom bolesti ima otkazivanje bubrega. Čak to vjerovatno nije samo posljedica šoka, pošto šok i sepsa mogu to da izazovu, nego u nekim slučajevima jednostavno vidimo da se to razvija i prije razvoja šoka, tako da je neko naše mišljenje da vjerovatno postoji i oštećenje bubrega direktno uzrokovano virusom”, priča doktor Vukelić.

Kod 10 procenata bolesnika primijećeni su i znaci oštećenja srca.

„Uglavnom su to osobe koje su već imale neko oboljenje ili srca, kao što je srčana slabost ili su imali hipertenziju, pošto je disproporcionalno visok broj bolesnika sa oboljenjima srca i krvnih sudova među teško oboljelim pacijentima sa Kovidom. Manji broj od tih 10 odsto ima teško oštećenje srčanog mišića, što smo zabilježili u nekoliko slučajeva, što onda dodatno komplikuje situaciju. Pored toga, gotovo svi bolesnici imaju poremećaj koagulacije ili zgrušavanja krvi, koji vjerovatno dovodi do tromboze. Tako da je bolest multifaktoralna, kod teških oblika problem nisu samo pluća, već dolazi do oštećenja niza organa, što dovodi do velikih teškoća u liječenju ovih bolesnika, zato što zahtijeva skupe procedure i visoko-obučene zdravstvene radnike, koji su u stanju da istovremeno vode računa o bolesnicima koji imaju oštećenja pluća i bubrega i srca, tako da to zahtijeva izuzetne resurse“.

I za ljekare iz intenzivne njege navikle na različite ishode za pacijente, emotivni danak je ovih dana visok.

“Dosta je emocionalno i fizički iscrpljujuće gledati pacijente koji umiru, a mogućnosti da im pomognete, bez obzira na prisustvo i imanje svih tih sredstava, su ponekad jako male”.

Zdravstveni radnici, i sami često žrtva virusa, nastoje da se zaštite koliko mogu.

“Dosta je teško u tim uslovima da stavite zaštitnu opremu, masku, naočare, onda kad ulazite u sobu imate poseban vizir, šljem, ja praktično ne skidam masku dok ne završim sa jedinicom… 6,7,8 sato. Onda je jako teško disati, obično ne jedem za to vrijeme jer je najveća šansa da se inficirate tokom skidanja i stavljanja zaštitne opreme, pa se trudim da to minimalizujem”.

Zaražene su i neke od Vukelićevih kolega.

“Više nisam ni siguran, pošto je virus toliko raširen u Njujorku u populaciji, ko se zarazio u bolnici, a ko van nje, da vam iskreno kažem. U našoj bolnici, čak je i čuveni neurohirug koji je uradio čuvenu komplikovanu operaciju razdvajanja sijamskih blizanaca i svjetski je poznat, umro od Kovida… Imali smo nekoliko smrtnih slučajeva. Imali smo nekoliko oboljelih ljekara i sestara, većina su dobro. U suštini je najbolje ne razmišljati o mogućim posljedicama, jer ništa ne možeš promijeniti”.

Trenutno ne postoji nijedan lijek koji mijenja situaciju kod teško bolesnih ljudi, ističe Vukelić.

“Postoje priče o hlorokinu… mi praktično dajemo taj lijek svim pacijentima, vidjećemo tek kasnije na velikom broju pacijenata da li ima pomaka. Oni koji su najteže oboljeli su dobili taj lijek, oni koji su umrli su dobili taj lijek i oni koji su preživjeli. U ovom momentu jednostavno treba sačekati i videti objektivne podatke da bi se tačno znalo”.

Njujorški ljekari razmenjuju iskustva sa kolegama iz Evrope i Kine, kaže Vukelić.

“Naravno, te informacije su dragocjene. Sad počinju da izlaze i radovi iz Kine. Međutim, u ovakvoj situaciji Kinezi su bili u totalnom haosu, pošto je epidemija bila nekontrolisana, jako je teško prikupiti objektivne podatke u situaciji kad se boriš da spasiš svaki život, tako da te informacije trenutno nisu u stanju da nam kažu šta možemo da uradimo da promenimo situaciju u liječenju. Jednostavno, bavimo se našim standardnim metodama, osnovno je tretirati šok, akutni respiracioni sindrom, otkazivanje bubrega i oštećenje srca na način na koji već znamo da to radimo”.

Kardiolog Vukelić nije siguran da je epidemija u Njujorku zaista dostigla vrhunac i kaže da je važno da socijalna izolacija ne popušta.

“Ja sam čak i nezadovoljan u Njujorku zato što dođem s posla i vidim ljude na ulici. Ne u broju koji je uobičajen za Njujork, ali i dalje veliki broj ljudi, tako da je to malo zastrašujuće, jer se bolest možda širi među populacijom”.

Kako ističe, problem je što niko nije izvukao pouku iz događaja u Kini.

“Svi smo imali dva mjeseca da se pripremimo, ali vidimo da ni u Evropi, pa ni u Americi… niko se nije pripremio na vrijeme. Jako je teško reći populaciji – vi sada ne možete da izlazite napolje, prestanite da radite, nemate platu, nije nimalo lako donijeti takvu odluku, to mi je jasno, ali je bilo potrebno donijeti takvu odluku. Nikad nije trebalo širiti priču da mladi ljudi ne obolijevaju, što je dovelo do neodgovarajućeg ponašanja, zato što mi imamo mlade ljude koji su teško oboljeli. Najmlađi pacijent koji je umro u našoj bolnici je bio u 20-tim godinama, bez ikakvih medicinskih problema. Manje su mogućnosti da ćete umrijeti, ali ne znači da nećete teško oboljeti”.

ZNAČAJ SOCIJALNE DISTANCE

Od preporuka i smjernica u Americi, do karantina i policijskog časa u Srbiji – različite zemlje sprovode različite mjere, a Vukelić kaže da je u katastrofalnim epidemijskim uslovima teško naći balans.

“Kao ljekar apsolutno podržavam socijalnu izolaciju, zato što prevashodno razmišljam o manjem broju oboljelih, teško oboljelih i smrtnih slučajeva. Naravno da postoji druga strana, da ljudi imaju pravo da žive i zarađuju i tako dalje. Ja sam veliki zagovornik ljudskih prava i sloboda, treba da postoji balans između toga i kolektivnog dobra, ali naći taj balans nije nimalo lako u ovoj situaciji. Ovdje ne postoji zabrana izlaska na ulice, jednostavno se apeluje na ljude da se ponašaju razumno, a da li se svi ponašaju razumno – nisam siguran”.

“Uvijek ističem primer Južne Koreje, koja je uspješno riješila problem. Prvi slučaj oboljelih u Južnoj Koreji se pojavio u isto vrijeme kad i u Americi, ali su u Koreji sproveli agresivino rano testiranje i praćenje oboljelih, uključujući praćenje mobilnih telefona. S druge strane, kada pričamo o ličnim slobodama, da li bih ja bio srećan da neko prati moj mobilni telefon i obavještava moje komšije da ja možda imam virus? Vjerovatno ne bih”.

Stepen sprovođenja radikalnijih mjera karantina zavisi od kultura i shvatanja ličnih prava i sloboda, dodaje Vukelić.

“U Americi je to dosta razvijeno i postoji značajan individualizam, i takve mjere bi bilo nemoguće izvesti. Smatram da je samoizolacija jako bitna, da je čak smještanje oboljelih ljudi sa manjim simptomima u bolnice ili bolničke institucije dobro, jer se bolest širi u porodicama. To se dešavalo u Italiji i onda jedan zaražen u porodici zarazi ostale. Možda ako izdvojite takvu jedinku iz porodice, neće svi da se zaraze. Stepen samoizolacije treba odrediti na osnovu svake zemlje ili teritorije koja najbolje zna koje su mogućnosti njenog zdravstvenog sistema da vodi računa o pacijentima. Što su manje mogućnosti, izolacija je bitnija”.

POUKE EPIDEMIJE

Koje će pouke izvući američki zdravstveni sistem iz ove krize? Vukelić kaže da će pouka vjerovatno biti da se ne može funkcionisati na način kao do sad.

“U Americi je u posljednjih 20 godina postojalo razvijanje korporativnog načina razmišljanja u zdravstvenim sistemima, pa i u Njujorku, u cilju ušteda. Maksimalizovani su resursi, broj kreveta smanjen sa 73.000 na 53.000. Ima 20.000 kreveta manje nego prije 20 godina, a sada nam odjednom treba 100.000 kreveta. Mora se shvatiti da zdravstveni sistem nije u potpunosti profitna grana, da ima neprofitne komponente, koje moraju da postoje. Mora se razmišljati ne samo o profitu, nego široj slici zaštite populacije. Vidimo i primjer Britanije, koja nije adekvatno finansijski održavala svoj centralizovani sistem, pa trenutno imaju veliki broj oboljelih i mrtvih. Svaka zemlja će morati da izvuče svoje iskustvo na osnovu ovoga, ali biće potrebne promjene u svakom slučaju”.

Gdje je svjetlo na kraju tunela? Za Sašu Vukelića i njegove kolege to je pronalazak vakcine, ali prije toga momenat kada će dovoljno veliki dio populacije preležati virus i razviti imunitet. Doktor Vukelić očekuje da bi to u Njujorku moglo da se dogodi za mjesec ili dva.