Prije 27 godina, 13. jula, Dino Redžić je stigao kod amidže Šeka u Bruklin.

Tek što je prošlo pola godine od kada je postao punoljetan, Dino je morao da se, bez novca, bez znanja engleskog i bez poznanstava snalazi i traži posao kako bi vratio pare koje je pozajmio da bi krenuo u novi život, ali i pomagao mnogočlanu porodicu u Crnoj Gori.

Dino je prethodno bio i u Sarajevu kada je počeo rat i nakon 25 dana se vratio u Crnu Goru. Suočen sa nemaštinom koju je stvorila inflacija, nezaposlenošću, strahom od rata, osamnaestogodišnji mladić hrabro je odlučio da ode u Njemačku ne bi li zaradio koju marku i pomogao svojima.

“Mjesec dana nisam mogao da zaradim ni feninga. Došao bi poneko da me vidi i darivao novcem, a ja sam pare odmah slao kući. Sjećam se da sam, uoči odlaska, radio na jednoj kući u Plavu, a dnevnica je bila 20 maraka. Za te pare, pretvorene u dinare, mogli ste da kupite dva litra ulja, a sjutradan litar”, prisjeća se za Portal Revije Fokus Redžić, dok stoji pored prozora svog restorana sa kojeg se vidi čuvena kugla na Tajm Skveru.

Nakon Njemačke slijedio je put u SAD.

“Pozajmio sam od amidža 10.000 dolara, što je tada bila ogromna suma, da dođem u Njujork. Stigao sam u slobodnu zemlju, ali morao sam da krenem od nule. Imao sam smještaj i hranu kod amidže, boravio sam i kod tetke Elmaze u Astoriji, ali dva i po mjeseca nisam mogao da nađem posao. Nikada nije bilo teže doći do posla”.

Redžić priča da nikada u životu nije više pocrnio nego tada.

“Ne zato što sam želio, već od brige da nisam amidži i njegovoj porodici na putu, iako su me primili i doživljavali kao svog najbližeg. Ustajao sam rano, išao od kuće, a dolazio što kasnije… Koliko god sam imao slobode, sve mi je bilo strano. Imao sam cilj, ali nikoga s kim bih mogao da ga podijelim”.

PRVI POSAO I PRVI ZARAĐEN NOVAC

I partneri i porodični prijatelji – Hatka Redžić, Nik Karkuti, Pol Nikaj, advokati Đulijeta i Ron Gumbaz, jedan od najpoznatijih hotelskih menadžera Džon Trovato, Dino sa suprugom Nedž

Iako nikada nije pomislio da će se baviti ugostiteljstvom, prvi posao bio mu je pomoćnik konobara u restoranu. Brat ga je uputio u agenciju za zapošljavanje gdje se prijavio, ali su uglavnom zvali one s iskustvom.

Konačno, agencija ga je angažovala da jedan dan radi u jednom italijanskom restoranu.

“U životu se nijesam više umorio nego tada i nikada do tada nisam ušao u tako otmen restoran. Tog dana su mi platili 36 dolara. Bio sam srećan, ali i tužan što nije bilo još posla. Nakon toga su me pozvali za ‘Labor Day’, američki praznik koji se slavi u septembru, da radim u restoranu koji posluje u sklopu hotela ‘Gregory’ u Bruklinu koji je tražio poslugu”.

I NBA zvijezde posjećuju Redžićev lokal – Dino sa košarkašima New York Knicksa

Tu je Redžić radio dva dana i, kaže, dao sebi zadatak da u tom restoranu ostane da radi.

“Isplatili su me za ta dva dana i rekli da bi mi ponudili posao. No, neznanje engleskog mi je predstavljalo najveći problem, a kako sam shvatio, rekli su mi da pauziram sjutradan i dođem narednog dana i tako je počelo. Konobarica Meri, kojoj sam bio pomoćnik, iskoristila je situaciju i moje neznanje jezika i umjesto 15 odsto od čitavog bakšiša (samo se tako plaćalo) davala mi pet odsto. Kada sam radio sa njom, od doručka, ručka i večere zarađivao sam sedam dolara, a kad je bila slobodna 65. Ali kome da se žalim kada mi treba posao? To me je najviše podstaklo da naučim jezik i poslije samo četiri mjeseca sam ga tečno pričao”.

“KAD MOŽE SIMEONE MOGU I JA”

 “Glavni kuhar u tom restoranu je bio Marokanac Simeone koji je spremao italijansku hranu. Rekao sam sebi: ‘Kad može on, mogu i ja'” – Dino Redžić

Želio je da bude konobar, ali u tom restoranu nije mogao da dođe do te pozicije. Zato ga je napustio i zaposlio se u drugom, italijanskom, gdje je prvog radnog dana zaradio 103 dolara!

“Bilo je to za Novu godinu 1993. godine. To zadovoljstvo ne mogu da opišem. A sve pare što sam zarađivao slao sam kući, jer nisam imao nikakvih troškova kod amidže”.

Nakon šest mjeseci se preselio u svoj stan i polako počeo da otplaćuje dug. Radio je sve smjene koje su mu nuđene – 110, 100, 70 sati…

 “Glavni kuhar u tom restoranu je bio Marokanac Simeone koji je spremao italijansku hranu. Rekao sam sebi: ‘Kad može on, mogu i ja’. Tako sam naučio da spremam hranu, a brzo sam savladavao ugostiteljski posao i maštao da i ja jednog dana otvorim svoj restoran’”.

Dino je prethodno uspio da u Njujork dovede braću i sestru, s kojima je 1998. otvorio prodavnicu “Ljuljhami”. Sestra je pravila i turšiju.

“Kao i restorane, tako sam i prodavnicu osmislio da u njoj budu proizvodi koje bih poželio da vidim u marketu – da u njoj ima ono što bih kupio, da ima domaćeg i ono što nema nigdje drugo. ‘Ljuljhami’ prodavnica i dalje radi, a ja u njoj kupujem ćevape koje držim u restoranima”.

RESTORANI U ASTORIJI I NA FLORIDI

Dino sa suprugom Nedž i misicom Njujorka

Redžić se potom oženio i otvorio restoran u Astoriji, a potom još dva. Onda je proširio posao na Floridu, gdje je otvorio četiri restorana, ali je nakon nekoliko godina odlučio da se fokusira na Njujork.

“Moji partneri i ja zajedno imamo više od 105 godina iskustva” – Dino Redžić, Pol Nikaj i Nik Karkuti

Trenutno je, uz Pola Nikaja i Neada Nikija Krkutija suvlasnik četiri restorana na Menhetnu: prvi, italijanski, radi 24 sata, a otvoren je 2012, drugi je počeo sa radom 1. septembra prije šest godina, dok se treći nalazi na 12. Aveniji i 43. ulici u zgradi UPS-a. Nakon toga njegov san se konačno ostvaruje dobijanjem ugovora da radi ketering u ‘Lexington hotelu’ koji ima 702 sobe.

“Moji partneri i ja zajedno imamo više od 105 godina iskustva. Pol Nikaj je radio duže od 25 godina za Donalda Trampa u ‘Plaza hotelu’, nakon toga u svjetskom poznatom ‘Pier hotelu’ da bi danas imao preko 700 radnika i, osim naših zajedničkih, još i dodatnih 18 restorana. Od Pola sam mnogo naučio, kako o životu , tako i o ugostiteljstvu. Moja desna ruka je Nead Nik Karkuti koji je perfekcionista što se tiče pice i uređivanje restorana. On je došao u Ameriku prije 35 godina i ima ogromno iskustvo u ovom poslu. Otvorio je više od 30 picerija za  rodbinu i prijatelje iz Debra, a imao je i svoju građevinsku firmu.”

Za prijatelje uvijek vrata otvorena – Hajro Lalić, kuhar Ruždija Rudi Mačkič, sugrađani iz Plava i Dino Redžić

Redžić je od Karkutijevog rođaka kupio restoran na Floridi 2003. godine. Kaže da tada nije ni pretpostavljao da će jednog dana biti kao braća.

“Kada sam odustao od Floride i vratio se u Njujork preuzeo sam restoran u Astoriji. Pol Nikaj je često dolazio i jednog dana mi rekao: ‘Nisi ti za Astoriju. Tebi ću ja da nađem nešto drugo’. I našao je lokaciju u hotelu ‘Roosevelt’ na Menhetnu koja je bila 47 godina prazna! U ovom hotelu je svojevremeno živio i američki predsjednik, a postoje razne legende o tajnim tunelima ispod hotela koje je navodno koristio. Uz pomoć Hajra Lalića i Neada Nika Krkutija preuzeo sam taj lokal i odustao od restorana u Astoriji. Nik i Hajro su bili glavni izvođači radova”.

“Uz pomoć Hajra Lalića i Neada Nika Karkutija preuzeo sam lokal u hotel ‘Roosevelt’ na Menhetnu” – Dino sa glavnim menadžerom hotela Amirom Alijem, Hajrom Lalićem i Neadom Karkutijem

Poslije dvije godine ukazala se prilika da Nik bude partner.

“Nemam riječi kojima bih opisao tog čovjeka. On je neumoran, inspirativan, pozitivan… Restoran je na sjajnom mjestu jer hotel ‘Roosevelt’ ima 1.200 soba. A mi smo jedini koji su otvorili restoran koji radi 24 sata”.

“To što radimo se sviđa vlasnicima hotela koji ne žele da se bave ugostiteljstvom, što nam je odskočna daska u poslovanju“ – Dino sa  menadžerom Travatom i Nikijem Karkutijem

U Njujorku je, kaže, hotelijerstvo u usponu, ali svi imaju problem s ugostiteljstvom.

“Neophodno je da u hotelu postoji restoran, a ti koji postoje uglavnom su neuspješni. Mnogo je razloga za to. Pol, Nik i ja smo doprinijeli produktu u ugostiteljtvu. To što radimo se sviđa vlasnicima hotela koji ne žele da se bave ugostiteljstvom, što nam je odskočna daska u poslovanju“, kaže Redžić, koji je, kao i njegova braća, poznat i kao veliki humanista.

Dino kaže da je najveći uspjeh za svakog čovjeka da djecu uputi na pravi put: Sa sinom Edinom

Dino o svojim humanim djelima nije želio da govori. Kaže da mu je zadovoljstvo da, kada je u mogućnosti, pomogne ljudima u nevolji.

Pomagao i Amerikancima: Dino sa partnerima, novinarem Fokusa i pripadnikom njujorške policije, prilikom podjele pomoći nakon uragana Sendi

Pored našeg naroda, Redžić je sa svojom braćom i partnerima Polom Nikajem i Nikom Karkutijem, i Amerikancima priskočio u pomoć. Nakon uragana Sendi, koji je 29. oktobra 2012. godine pogodio istočnu obalu SAD, oko million ljudi ostalo je bez struje, a na desetine hiljada bez krova nad glavom. Mnogi u svojim domovima nijesu imali gas, grijanje, telefonski signal… U takvom stanju, bez osnovnih uslova za život, nestrpljivo su očekivali pomoć.

Priskočio Amerikancima u pomoć kad im je bilo najteže – Dino Redžić

U najugroženijim dijelovima Njujorka naši iseljenici su tada podijelili na hiljade obroka. Dino sa braćom i partnerima je nastojao da se Amerikancima oduži za pruženu šansu, a o tome su pisali i brojni američki mediji, kao i Portal Revije  Fokus

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS