Danilo Miljanić (100), najstariji komunista u Crnoj Gori: Živio u državi koja je promijenila osam naziva, najbolje mu bilo u SFRJ

Rođen je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a djetinjstvo je proveo u Kraljevini Jugoslaviji, gdje je završio Podoficirsku školu u Bileći. Vojnički život i ratovanje iskusio je u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji, gradio zemlju u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, radio i podizao porodicu u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), u kojoj se i penzionisao, a penzionerske dane provodio prvo u Saveznoj Republici Jugoslaviji, zatim u Srbiji i Crnoj Gori i danas u Crnoj Gori.

U Nikšiću je prije dva dana obilježeno 100 godina od osnivanja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunističke) i tom prilikom je najstarijem komunisti Crne Gore, vršnjaku Partije, stogodišnjaku Danilu Miljaniću, dodijeljena plaketa.

Miljanić se za “Vijesti” prisjetio kako je to živjeti u istoj državi koja je, za njegovog života promijenila osam naziva i priznao da bi, da je danas mlad, i on otišao “vani”.

“Najstariji sam od braće i sestara. Rođen sam 10. maja 1920. u selu Muževice, Banjani, mada je u svim dokumentima zavedeno da sam rođen 10. marta. Bilo nas je šestorica braće, nas četvorica smo živi, i dvije sestre – obje su umrle, jedna kada je imala četiri godine”, priča Miljanić.

On je rođen u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a djetinjstvo je proveo u Kraljevini Jugoslaviji, gdje je završio Podoficirsku školu u Bileći. Vojnički život i ratovanje iskusio je u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji, gradio zemlju u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, radio i podizao porodicu u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), u kojoj se i penzionisao, a penzionerske dane provodio prvo u Saveznoj Republici Jugoslaviji, zatim u Srbiji i Crnoj Gori i danas u Crnoj Gori.

“Najbolje mi je bilo u SFRJ. Bilo je teško poslije rata, sve je bilo srušeno, ali već od 1955. živjelo se fino. I to samo zbog jednog – svi smo bili drugovi i drugarice i gdje god bih otišao bio sam svoj na svome”.

Onda, kako navodi, dođoše gospoda, koja su potekla iz redova komunista, i “đavo je sve uzeo pod svoje”.

“Dovoljan primjer je Nikšić koji je tada imao preko 20.000 radnika. Mislim da niko nije bio na birou rada. Samo u Željezari radilo je preko 7.000 radnika – pravi mali grad. Kada je (Vidoje) Žarković, kažu, pojeo jagnje prozvaše njega i ostale ‘jagnjećim brigadama’. Danas nestanu milioni i nikom ništa”.

Članom Komunističke partije postao je 1945. i nikada se nije pokajao zbog toga. Nakon rata radio je na putu Velimlje – Jasen i Nikšić – Titograd, a zatim slijede poslovi u rudniku Brskovo, preduzeću Gornja Zeta, gdje je bio finansijski direktor, Elektroprivredi, Kombinatu aluminijuma, gdje je bio savjetnik za ekonomska pitanja. Nudili su mu mjesto finansijskog direktora HE “Mratinje” ali mu se nije svidjelo mjesto gdje su bili smješteni, pa nije prihvatio. Diplomirao je ekonomiju u Zagrebu na Visokoj privrednoj školi, godinu predavao knjigovodstvo u Srednjoj ekonomskoj školi i nekoliko godina na Radničkom univerzitetu za odrasle u Nikšiću.

PEDESET ŠEST GODINA RADNOG STAŽA

Penzionisao se 1985. i nastavio da radi. Ali, kako ističe, isključivo volonterski.

Stojanka i Danilo Miljanić (Foto: “Vijesti”)

U Velimlju je formirao Seljačku radnu zadrugu, deset godina pomagao sinu koji je otvorio trgovinsku radnju, bio direktor u preduzeću Knjižare u Nikšiću.

“Imam 56 godina radnog staža, ali sve poslije 1985. je bilo na bazi volonterizma. Ne znam kako dočekah ovolike godine. Niko od mojih bližih nije prešao 90. Sa nogama sam nikako i to mi je najgore, a ostalo kako mogu. Teška situacija je u Crnoj Gori, ali volio bih da ostanu svi ovdje i da ne bježe vani. Ali razumijem ih. Valjda se nekada i ova vlast promijeni pa bude nešto bolje. Ali ako se produži kao ovo tridesetak godina ne valja ništa za mlade. Moraće da idu. Da sam sada mlad i ja bih otišao. Morao bih”.

Za uspjehe u NOR-u dobio je medalju za hrabrost, a za rad u privrednim organizacijama odlikovan je medaljom rada i medaljom zasluge za narod.

Objavio je više stručnih radova iz oblasti ekonomije, kao i knjige “Miljanići – ogranak Nastića”, “Miljanići kroz vjekove”, “Muževice u prošlosti”, “Priče i anegdote”, “Banjani do Brlinskog kongresa i prvog popisa stanovništva” i “Mojih sto godina”. Učestvovao je i u formiranju Udruženja Miljanića.

PROSLAVILI SEDAM DECENIJA BRAKA

Sa suprugom Stojankom, deset godina mlađom od njega, koja je rodom od Agramovića iz Štedima, vjenčao se 16. decembra 1948. Prošle godine su proslavili sedam decenija braka i okupili porodicu. Izrodili su četvoro djece – tri ćerke i sina (najstarija kćerka je umrla u drugoj godini).

“Imamo desetoro unučadi, svi su završili fakultete i svi rade. Imamo i osmoro praunučadi – najstarija je maturantkinja, a najmlađa ima godinu i četiri mjeseca. Najviše me radovalo da djeca budu zdrava, poštena i da ne odu pogrešnim putem”, kaže Stojanka.

Prošli su njih dvoje, kako reče, za 70 godina dosta lijepih trenutaka, bilo je i teškoća, ali sve su zajedno savladali.

“Bude teškoća, ali zajedno se sve može savladati. Treba praštati, a ne za malu sitnicu da đavo ponese rabotu. Divno je imati oba roditelja pored sebe”.

Svetlana Mandić (“Vijesti”)

Komentari

Subscribe
Notify of
guest

0 Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH
error: Content is protected !!