Dragan iz Babušnice i Tomo Tomkić iz Janjeva dijelili su istu sudbinu. Obojica su bili pečalbari koji su ranih šezdesetih godina trbuhom za kruhom došli u Ivangrad i jedan pored drugog otvorili svoje radnje.

Dragan je sa svojim zlatnim zanatom došao sa juga Srbije i ovdje otvorio grnčarsku radnju, pravio i prodavao Ivangrađanima testije, saksije i glineno posuđe, a Tomo u svojoj „džidžarskoj“ – plastiku i sitnice za domaćinstvo zbog čega je i dobio nadimak Tomo Džidžar.

Bili su zanatlije, pečalbari – zemljaci sa juga Srbije, kolege i prijatelji koji su se svakodnevno družili na tezgama ispred Zelene pijace, a popodne i uveče pili i kafenisali po Boškovoj kafani i hotelu Beograd.

Prošlo je od tada skoro 60 godina. Ta mračna vremena mukotrpnog zajedničkog života u Ivangradu nekako smo preživjeli i jedva dočekali dan kad će neko napokon da nas oslobodi stega, upali svjetlo i izvede nas iz mrklog socijalističkog mraka. Zato smo danas ovdje svi tako srećni, bezbrižni i veseli.

Hvala svima koji su nas prosvijetlili i otvorili nam oči, i koji su nam poslije toliko mučnih godina provedenih u zabludi otkrili pravu istinu: da Dragan u stvari nije bio grnčar nego Srbin, a da Tomo Tomkić nije bio Tomo Džidžar nego Hrvat, i da su njih dvojica oduvijek bili mrski neprijatelji. Oni sami, a ni mi sa njima, onako jadni i naivni, to nikad ne bi ni saznali da nije bilo naših velikih prosvetitelja, slava im i milost. Sad nam je pao vođenički kamen sa srca i jaram sa vrata, pa danas možemo iz punih usta i punog srca da kažemo svijetu da, na našu veliku sreću, odavno više ne živimo u multikulturalnoj i multinacionalnoj, već, kao i svi srećni Balkanci, u multinacionalističkoj sredini.

Adem Ado Softić
Berane, 29. mart 2019.